Revr-1347/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1347/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina, predsjednika vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. K. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, koga zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica Odvjetničkog društva P., R., L. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-1304/09-2 od 22. travnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pr- 2758/08-29 od 28. svibnja 2008., u sjednici održanoj 11. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika u odnosu na glavno potraživanje odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljici 14.223,60 kn sa zateznim kamatama i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 1.979,80 kn sa zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje u tekstu: ZPP) navodeći dva pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana s time da u odnosu na prvo pravno pitanje tuženik smatra kako se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje tuženik smatra da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pa tuženik predlaže da ovaj revizijski sud prihvati reviziju, i prvenstveno preinači nižestupanjske presude na način da tužitelja odbije u cijelosti s tužbenim zahtjevom, uz naknadu pripadajućeg troška parničnog postupka tuženiku, a podredno da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužiteljica na reviziju nije odgovorila.

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobijan revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskoj fazi postupka sporno je između stranaka da li je tuženik u cijelosti isplatio plaću tužitelju u skladu s čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravni Grada Zagreba sklopljenog 1. lipnja 1999.

Prvo materijalnopravno pitanje zbog kojeg je tuženik podnio reviziju u odnosu na glavno potraživanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP je pitanje da li je sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u svezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU. Drugo materijalnopravno pitanje zbog kojeg je tuženik podnio reviziju odnosi se na pitanje obračuna troškova parničnog postupka stranaka u ovom postupku, a u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji.

Ovaj sud prije svega smatra da je navedeno pravno pitanja tuženika, osim pravnog pitanja tuženika u odnosu na troškove parničnog postupka, važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga jer ovaj sud o tom pitanju nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi drugostupanjski sudovi mogli o tom pitanju zauzeti različita shvaćanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske,

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8 %,

- da tužiteljici nakon 1. srpnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužiteljici do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (počev od 1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a sukladno čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužiteljica primala, dok nakon 1. siječnja 2004. se sukladno čl. 48. st. 2. KU primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004. ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom u čl. 48. st. 2. KU. Obzirom da je tužiteljica za razdoblje do 1. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice u visini koja nije sporna, a do visine zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, za vremensko razdoblje nakon 1. siječnja 2004.

Odredbe čl. 48. KU glase:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju dana od sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, prije usklađivanju Prijedloga proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da je sukladno čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo pro futuro, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka, a sve sukladno čl. 48. st. 4. KU.

Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st.2 . KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3KU, u kojoj jasno navode da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju se do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je da li je zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR) na način da se stavlja izvan snage odredba između ostalog i čl. 48. st. 2. KU. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak i tumačenje nižestupanjskih sudova i u svezi navedenog zaključka jer je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice u smislu čl. 48. st. 4. KU, a ne izmjena cijele odredbe čl. 48. KU. Iz navedenog zaključka ne može se zaključiti drugo nego da je samo došlo do usklađivanja osnovice i dodatka na plaću a samim time stupila je na snagu i zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU, slijedom čega je tuženik bio dužan između ostalog tužiteljici u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću isplatiti plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. Kolektivnog ugovora odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su o povećanju osnovice i stalnog dodatka i u svezi toga su se sporazumjele, a time nisu derogirale čl. 48. KU. Iz

Tuženik je kao drugo pravno pitanje naveo pogrešno odmjeravanje i dosuđenje parničnog troška u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji. Tuženik je potpuno u pravu da se trošak parničnog postupka određuje sukladno vrijednosti predmeta spora a koja vrijednost je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji a ne prema vrijednosti predmeta spora koja je eventualno vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe je iznosila 74.815,65 kn, no podneskom od 23. lipnja 2006. tužiteljica je istaknula tužbeni zahtjev u iznosu od 67.956,30 kn, a podneskom od 15. prosinca 2006. na iznos od 53.103,40 kn, a nakon presude i rješenja drugostupanjskog suda br. Gžr-1221/07-2 od 11. ožujka 2008., vrijednost predmeta spora iznosila je 14.223,60 kn dok ona nije bila od utjecaja na određivanje parničnog troška sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07), zbog čega se ne radi o pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392. st. 2. ZPP).

Slijedom navedenog a temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji odbaciti kao nedopuštenu temeljem čl. 392. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 11. ožujka 2010.

Predsjednik vijeća:

Nenad Perin, v.r.