P-1280/2023-32 · Općinski sud u Zlataru

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1280/2023-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Domagoj Ilić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ilić & Ilić d.o.o. iz Zagreba, Smičiklasova 18, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 7. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju VM, [adresa], 10000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 8.452,43 EUR (osamtisućačetiristopedesetdvaeuračetrdesettricenta), koji iznos se zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 256-18/2007, ima vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svake pojedine tražbine iznosa pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 182,69 EUR od dana 06.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 188,40 EUR od dana 06.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,46 EUR od dana 08.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,49 EUR od dana 08.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,74 EUR od dana 06.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 191,96 EUR od dana 08.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,63 EUR od dana 08.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 185,57 EUR od dana 07.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 187,50 EUR od dana 09.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 194,36 EUR od dana 09.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 186,61 EUR od dana 08.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,44 EUR od dana 08.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 181,76 EUR od dana 08.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,39 EUR od dana 06.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 185,99 EUR od dana 09.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 185,46 EUR od dana 09.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,80 EUR od dana 09.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,88 EUR od dana 09.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,90 EUR od dana 11.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,23 EUR od dana 09.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,36 EUR od dana 09.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,87 EUR od dana 08.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,31 EUR od dana 09.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 171,38 EUR od dana 09.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 173,66 EUR od dana 08.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,74 EUR od dana 08.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,72 EUR od dana 09.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 186,90 EUR od dana 10.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 179,02 EUR od dana 09.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,03 EUR od dana 09.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,37 EUR od dana 10.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,00 EUR od dana 09.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,88 EUR od dana 09.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 148,75 EUR od dana 09.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,52 EUR od dana 09.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,02 EUR od dana 13.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,73 EUR od dana 09.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,76 EUR od dana 09.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,82 EUR od dana 10.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,47 EUR od dana 09.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,94 EUR od dana 09.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.05.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 08.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.09.2015. godine pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju VM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznos 1.800,00 EUR (tisućuosamstoeura), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je je kao korisnik kredita dana 9. ožujka 2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 256-18/2007 potvrđen po JB dana 12. ožujka 2007. godine, broj OV-1778/07. Rečenim je ugovorom tuženik tužitelju odobrio kredit namjene „kupovinu stana“ (čl.

2. Ugovora). Iznos kredita bio je 146.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria - Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. U članku 4. Ugovora stoji rok otplate u 30 godina, a kredit se i dan danas otplaćuje. Člankom 3. Ugovora ugovorena je redovna kamata, od 4,2 % dekurzivno godišnje. Dana 29. veljače 2016. godine sklopljen je Aneks uz Ugovor o kreditu broj 256-18/2007 (dalje u tekstu: Dodatak), solemniziran od strane JB Ilinka Lisonek, broj OV-3160/2016, od dana 4. ožujka 2016., a kojim je izvršena konverzija kredita u CHF, odnosno otplata obveze se umjesto uz valutu u CHF veže za valutu u EUR, a sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Tužitelj ističe kako je predmetni kredit preplatio zbog ništetne odredbe o vraćanju kredita u CHF valuti, a navedeno pojašnjava kako slijedi: Tužitelj ističe kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta (i to primarno kao valuta utočišta za banku, a ne za potrošača!), a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka (pa tako ni tuženik) nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni Sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Ako se izvrši uvid u Ugovor o kreditu tužitelja tada je razvidno da je u članku 2. Ugovora određeno da je iznos kredita 146.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.. Također je člankom 2. regulirana valutna klauzula – kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, a čl.

4. reguliran je način otplate kredita, i to u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 713,97 CHF (sedamstotrinaest švicarskih franaka i 97/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Imajući u vidu sve navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužna platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

Dakle, tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita.

Zaključno, iz svega navedenoga proizlazi kako sporne i ništetne ugovorne odredbe, unatoč tome što su bile gramatički uočljive i točne, nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, odnosno, mogle su biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe, koje se bave bankarskim poslovanjem, te posljedično tome tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg odredbe, njezine rizike, kretanja, predvidjeti ekonomske posljedice itd.. Tuženik također nije na adekvatan način informirao tužitelja o riziku koji predstavlja kredit vezan uz valutu u CHF, slijedom čega tužitelj nije imao valjane i potrebne informacije važne za procjenu rizika te opsega svojih zaduženja, uz dodatnu napomenu kako je riječ o ugovoru o kreditu koji je unaprijed sastavio tuženik, o čijim se odredbama nije pregovaralo, niti je tužitelj uopće mogao utjecati na sadržaj samog ugovora.

Ističe se kako su, sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), (odnosno čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013)), - dalje u tekstu ZZP - gore rečene presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača obvezujuće i u ovopredmetnom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, tj. utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima u kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Upravo u ovom konkretnom slučaju je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu potrošača. Upravo slijedom navedenoga, ovopredmetni se tužitelj i poziva na rečene presude donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.Da je gore navedeno ponašanje nepošteno, utvrdio je i sud EU, u odluci u predmetu C-186/16 (Andricuis i dr protiv Banca Romaneasca SA), u kojoj je rečeni sud utvrdio kako je banka bila dužna detaljno potrošaču objasniti kako funkcionira kreditni paket, do te mjere da mu je morala ako je potrebno, i kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja (povezane uz promjenu kamatne stope) utjecati na visinu mjesečne rate, ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje to točno mehanizme.

Rečena je presuda dio pravnog sustava RH. Tuženik to tužitelju nije pojasnio. Štoviše, upravo je u banci, prilikom dizanja kredita izričito bilo napomenuto tužitelju kako je kredit u CHF jedini razuman, povoljan i siguran izbor za tužitelja, bez ijedne riječi upozorenja na bilo kakav rizik koji bi se mogao u budućnosti pojaviti. Upravo sukladno gore naznačenim presudama, a polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja tužbeni zahtjev tuženiku za vraćanje onoga što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u švicarskih francima.

Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takva ugovora. Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

Provođenjem konverzije nije nastao novi ugovorni odnos među strankama, koji bi isključivao mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotno ugovorenih ugovornih odredbi glede valute u CHF, jer kad bi tome bilo tako, to bi bilo suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru Europskog suda. Pa je tako rečeni Sud, u odluci C- 118/17 (V, od 14. ožujka 2019.) nedvosmisleno utvrdio kako činjenica da bi određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novima, a sve kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za posljedicu smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.Upravo je zato potrebno u svakom konkretnom slučaju utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno je li se provođenjem konverzije ispravila utvrđena (i nesporna) neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, naravno, neravnoteža na štetu potrošača (tužitelja).Činjenica da je provedena konverzija ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredaba, već se treba utvrditi je li provedenom konverzijom uspostavljenja ranije narušena ravnoteža.

Ukoliko nije, potrošači moraju imati pravo na ostvarenje pune zaštite. Temeljem Direktive 93/13, a u odluci Vrhovnog suda Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., navedeno je kako bez obzira na provođenje konverzije, i bez obzira što je konverzija valjana, tužitelji i nadalje imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost ugovornih odredaba, te posljedično tome, postaviti i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu. Provedenom konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno, izvršenom konverzijom nedospjele obveze tužitelja za buduće anuitete preračunate su u euro, te je provedenom konverzijom za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, ali time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno, nije nadoknađena šteta koja je tužitelju nastala u vidu preplaćenog iznosa, po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

1.1. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetnih odredbi Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, konačno precizirao nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, u podnesku od 24. veljače 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, isplati iznos od ukupno 8.452,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom I.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je 9. ožujka 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 256-18/2007 (dalje: ugovor). Međutim, tvrdi da je tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks) 29. veljače 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl.

2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl.

2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima.

Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. VMP, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten.

Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a.

Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka.

Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl.

2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“ U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21- 22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR.

To stoga što je tim Zakonom potrošačima

– korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu.

Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke.

To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.

“Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena.

Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl.

2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu.

Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.

Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32.

ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji.

Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da mu naknadi troškove postupka.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu br. 256-18/2007, ovjerenog po JB dana 12. ožujka 2007. godine, broj OV-1778/07, Aneksa uz Ugovora o kreditu broj 256-18/2007 od 29. veljače 2016, u početni otplatni plan, u specifikaciju svih uplata po Ugovoru o kreditu broj 256-18/2007, pregled prometa po klijentu, u izračun i prihvat konverzije, u obavijest o provedenoj konverziji, pročitao je pisani iskaz svjedoka DMP od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka su nesporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Hypo Alpe-Adria-bank d.d., kao kreditor, dana 12. ožujka 2007., sklopili Ugovor o kreditu broj: Ugovora o kreditu broj 256-18/2007, kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 146.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. te kojim je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem Odluke Banke,

-da su tužitelj i tuženik, dana 29. veljače 2016., zaključili Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 256-18/2007,temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. Među strankama je sporno:

- je li tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao svojstvo potrošača, u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača,

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj: 256-18/2007, kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ništetne

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, posebno uzevši u obzir činjenicu što je kredit konvertiran

- visina potraživanja tužitelja

- je li je nastupila zastara potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka nije sporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda, poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97.

Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula D i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 DM i IM od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača na strani tužitelja, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio radi kupnje stana u kojem je namjeravao živjeti sa svojom obitelji, tj. rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji. Novcima ishođenim tim kreditom kupio je stan u kojem i danas živi sa svojom obitelji. Kada je došao u banku i izložio za što mu je potreban novac te visinu koja mu je potrebna, od strane bankarskog službenika kojem sam se obratio ponuđen mu je kredit vezan uz CHF za kojeg mu je rečeno da je najpovoljniji te da se puno klijenata u to vrijeme odlučuje za tu vrstu kredita, a i za štednju vezanu za valutu CHF. I njemu se tada takav kredit činio povoljnim jer mu je bilo bitno kolika mu je rata i koliki je rok otplate, a u vrijeme ugovaranja tog kredita rata mu je bila u visini najma stana kojeg je do tada plaćao i smatrao je da u toj visini može otplaćivati i kredit. Od strane bankarskih službenika nije mu ništa rečeno o mogućnosti oscilacije tečaja CHF i da isti od strane HNB-a ne štiti u odnosu na kune. Kada su dogovorili osnove elemente predmetnog ugovora kao što su iznos, visina rate i rok otplate , pisani ugovor mu je uručen od strane bankarskih službenika na standardiziranom obrascu kojeg je pročitao u osnovnim dijelovima te u znak prihvaćanja potpisao i ovjerio potpis kod javnog bilježnika, pri čemu mu javni bilježnik prilikom ovjere potpisa nije dodatno pojasnio odredbe kredita. Tijekom otplate rata je zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope počela znatno rasti tako da sam mu je postalo vrlo teško otplaćivati rate. Kada se tijekom 2015. pojavila mogućnost konvertiranja takvih kredita u kredite vezane uz euro, od je isto prihvatio jer mu je jedino bilo važno da mu se rata smanji kako bi mogao dalje otplaćivati. Po tako konvertiranim uvjetima taj kredit još uvijek otplaćuje.

10. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

11. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključio kao namjenski kredit za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja svoje obitelji, o a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu njegov iskaz vjerodostojan.

12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu. Naime, tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedokinje DMP od 24. kolovoza 2020., ovjeren po javnom bilježniku Ilinke Lisonek, broj OV-5477/2020, te edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.

14. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom, i to od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. radila je na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih, transakcijskih i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom. I danas je zaposlena u Addiko banci, na radnom mjestu izvršnog direktora.

U navedenom razdoblju banka je mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope koju je banka mogla ponuditi za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pojašnjava da u razdoblju od 2004. do 2008. niti ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju nakon 2009. Dodatno, napominje kako je HNB, u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da tečaj hrvatske kune veže prema EUR-u te iz navedenog razdoblja u slučaju porasta tečaja EUR intervenira i štiti tečaj EUR od naglog porasta, no, navedeno da ne znači da je tečaj kune u odnosu na valutu EUR fiksni odnosno da nije postojala mogućnost njegove promjene pa čak i devalvacije.

Iz navedenog razloga da se ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ne mogu shvatiti kao jednaki proizvodi. Addiko banka da je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita, i to putem brošura i letaka u poslovnicama. U trenutku kada je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent mu je prezentirao oba proizvoda banke. Nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao niti da valutu CHF prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent, nakon razgovora s referentom, u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima, utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji.

Addiko banka, kao niti druge banke, nakon što je plasirala kredit nije imala na raspolaganju mehanizme kojima bi intervenirala u ugovorni odnos s potrošačem u smislu ugovorene valutne klauzule i njezinih posljedica. Nasuprot tome, korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju, svojom jednostranom odlukom. Konverzijom je bilo omogućeno korisnicima kredita da u svakom trenutku traže promjenu valute uz koju je vezan njihov kredit, i to na način da se valuta iz CHF promijeni u valutu EUR. Posebno ističe da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama.

Pri tom da je svim zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

15. Po ocjeni ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upravo s tužiteljico, već činjenice koje proizlaze iz njezinog iskaza općenite naravi i ne odnose se na postupanje u upravo ovom konkretnim slučaju, tj., iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

16. Prema tome, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje DMP, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.

17. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

18. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

20. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

21. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

22. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o konverziji.

23. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR jer na taj način nije došlo do njezinog potpunog obeštećenja.

24. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice s osnove nišetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, sud je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.

25. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:

- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćao do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže iznose i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta i ukupan iznos preplate, te da da prilikom izračuna uzme u obzir iznos koji je tužitelju priznat temeljem Dodatka ugovora kojim je provedena konverzija kredita.

26. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 9. svibnja 2025. proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 85.632,88 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 11.365,39 EUR. Aneksom uz ugovor o kreditu (list 20- 23 spisa), člankom 2. (Preplata) da je utvrđena preplata na dan 30.09.2015. godine koja iznosi 21.919,63 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.909,23 EUR. Na koji način će se preplata utvrđena konverzijom uzeti u obzir prilikom izračuna razlika anuiteta za vještaka da predstavlja pravno pitanje. Ukoliko bi oduzeli preplatu od ukupne više razlike anuiteta s osnove promjene tečaja, dobili bi iznos od 8.456,16 EUR.

27. Tužitelj nije imao primjedbi na točnost i stručnost navedenog nalaza i mišljenja vještaka, međutim, u podnesku od 24.6.2024. predložio je dopunu vještačenja na način da se vještak očituje o svakom anuitetu preplate uzevši u obzir provedenu konverziju te da pri tome specificira koji točno pojedini iznosi utvrđenih preplata su zatvoreni priznatom konverzijom na dan provođenja konverzije počevši od najstarijeg iznosa preplate prema najnovijem koji je posljednji zatvoren provedenom konverzijom.

28. Tuženik se, u podnesku od 23.9.2024,. na naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještaka očitovao navodeći da vještak nije prikazao isparavan datum plaćanja za anuitet od 31.12.2008., a samim time ni tečaj, zbog čega je prikazana veća tečajna razlika. Tuženik da je napravio vlastitu simulaciju, prema kojoj razlika iznosi 11.203,44 EUR, odnosno 11.361,71 EUR ako bi se u obzir uzele samo pozitivne razlike.

29. U odnosu na naprijed navedene prijedloge i prigovore stranaka na pisani nalaz i mišljenje vještaka, sud je naložio vještaku da se očituje.

30. Iz njegove Dopune nalaza i mišljenja 15.1.2025., u odnosu na prigovore tuženika iz podneska od 23.9.2024., vještak je naveo da je u svom nalazu i mišljenju kao datum plaćanja izražava datum kada je anuitet podmiren u cijelosti, a ukoliko bi primijenili tečaj na dan prema tuženikovoj simulaciji izračuna razlike anuiteta s osnove promjene tečaja bi bio slijedeći: Prema otplatnom planu (list 162 spisa) kredit je isplaćen 27.03.2007.g.. Srednji tečaj Kreditora na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,542000 kn. Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 84.412,35 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 11.203,37 EUR. U izračunu razlika anuiteta s osnove promjene tečaja su uzeti u obzir samo anuiteti koji su plaćeni prije konverzije (30.09.2015. godine). Aneksom uz ugovor o kreditu (list 20-23 spisa), člankom 2. (Preplata) utvrđena je preplata na dan 30.09.2015. godine koja iznosi 21.919,63 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.909,23 EUR.

31. U odnosu na podnesak tužitelja od 24.6.2024., vještak se u svojoj Dopuni nalaza i mišljenja očitovao navodeći da je Aneksom uz ugovor o kreditu broj 256- 18/2007 (list 20-23 spisa) člankom 2. utvrđena je preplata u iznosu od 21.919,63 HRK na dan 30.9.2015. godine. Ukoliko se više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja umanjuju za preplatu utvrđenu konverzijom, vještak je takav izračun tabelarno tabelarno prikazao pod točkom 4. Dopune nalaza i mišljenja.

32. Prema tome, iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 15.1.2025., proizlazi sljedeće:

32.1. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 85.604,83 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 11.361,65 EUR.

32.2. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.192,48 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -158,28 EUR.

32.3. Ukupno preostali iznosi više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja nakon što bi oduzeli iznos preplate iznosi 63.685,20 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura 8.452,43 EUR.

33. Tužitelj nje imao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s tako dopunjenim nalazom i mišljenjem, konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 24.2.2025.. Tuženik nije imao daljnjih primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod svojih prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu.

34. Sud je tako dopunjeni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

35. Prema tome, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, tuženik je u obvezi platiti tužitelju iznos od ukupno 8.452,43 EUR, a koji predstavlja ukupni iznos preplate po osnovi promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate predmetnog kredita do konverzije, umanjen za iznos preplate priznat tužitelju prilikom konverzije. Na taj iznos, u smislu odredbi čl. 214. i čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate, tekuće od dospijeća svakog plaćenog anuiteta pa do isplate.

36. Na osnovu navedenog, tužbeni zahtjev valjalo je u cijelosti utvrditi osnovanim, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

37. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 8.452,43 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 21.2.2024., 24.6.2024 i 24.2.2025., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 200,00 EUR za svaki, za zastupanje na ročištima od 12.4.2024. i 13.5.2024., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.200,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 46. OT, uvećan za PDV 25 % tj. u iznosu od 300,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 300,00 EUR, te mu je tako dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.800,00 EUR.

38. Tužitelju su, na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

49. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

U Pregradi, 7. srpnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika