Revr-528/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 528/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz J., zastupanog po punomoćnicima B. K., N. K., M. K. i T. K.-S., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & K. u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, za 1 2

Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1399/2014-2 od 9. rujna 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-514/12-22 od 14. svibnja 2014., u sjednici održanoj 3. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 101.742,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je djelomično žalba tuženice kao osnovana i preinačena presuda suda prvog stupnja te je suđeno tako da je naloženo tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 52.079,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u točki I izreke te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.499,22 kn (točka II izreke), odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog (točka I izreke) te zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka III izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev odnosno ukidanje u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu razlike plaće na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom, koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u razdoblju od prosinca 2008. do rujna 2009. te za listopad 2009. i prosinac 2011.

Prvostupanjski sud u cijelosti je prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud preinačio je takvu presudu i prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada subotom i nedjeljom i blagdanima, ali je zauzeo shvaćanje da kada je tužitelj obavljao dežurstvo ili stražu da mu 8 sati u danu otpada na odmor, tako da mu pripada plaća odnosno dodaci na plaću samo za efektivni rad. Utvrđeno je da je tužitelj na ime prekovremenog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi temelje na shvaćanju da pravo na naknadu za prekovremeni rad tužitelju pripada na temelju odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz članka 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07, u daljnjem tekstu: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05, u daljnjem tekstu: ZR) te članka 39. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koji se primjenjuje od 31. srpnja 2008. („Narodne novine“, broj 93/08).

Pri tome je drugostupanjski sud u odnosu na stražu i dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretirao redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom drugostupanjski sud tužitelju je obračunao naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati kao dnevni odmor.

Tužitelj u reviziji naznačuje slijedeće materijalnopravno pitanje:

„Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?“

Kao razloge važnosti navedenog pitanja tužitelj u reviziji osnovano upire na različitu praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-212/2012 od 6. rujna 2012., Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž- 651/2012 od 30. kolovoza 2012., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1151/2014 od 8. srpnja 2014. pa je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prva i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanje koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), koji je propisao da se u članku 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz članka 97. stavak 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U stavku 2. propisano je da se na rad iz stavka 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U stavku 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U stavku 4. je propisano da rad iz stavka 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U stavku 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U stavku 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U stavku 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Propisano je da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme iznimno traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Naprijed navedenom odredbom članka 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe članka 97. stavak 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u članku 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno članku 97. stavak 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propisi (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbu članka 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu članka 39. stavak 1. Kolektivnog ugovora iz 2004. i članak 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i članak 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućeno korištenje slobodnih dana niti mu je isplaćena naknada.

U odnosu na pitanje koja postavlja u izjavljenoj reviziji, tužitelj zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište suda drugog stupnja koji mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad nije priznao i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata.

Pritom tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da sud drugog stupnja u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nije vrednovao kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već je od cjelodnevnog rada oduzimao po osam sati odmora i na taj način prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno je primijenio materijalno pravo iz članka 14. i članka 97. stavak 6. ZSOSRH/07, kao i članka 39. odnosno 44. Kolektivnih ugovora iz 2004. i 2008.

Slijedom navedenog, revizija tužitelja nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a.

Zagreb, 3. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.