I Kž-624/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 624/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene, kao predsjednika vijeća, te Šeparović Veseljka, Gudelj Milana, Pavišić dr. Berislava i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. H. B., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 19. lipnja 1991. K 20/91, u sjednici održanoj 2. listopada 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. H. B. i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Varaždinu oglasio je opt. H. B. krivim za kriv. djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH, opisanog u izreci prvostepene presude, te po istom zakonskom propisu izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. siječnja 1991. pa nadalje.

Optuženiku je ujedno izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja od alkoholizma, a takodjer je po čl. 69. st. 1. KZ SFRJ oduzet nož - sredstvo izvršenja kriv. djela. Prvostepenom presudom je odlučeno o troškovima postupka na način kao u njenoj izreci.

Pravovremeno podnijetim žalbama prvostepenu presudu pobija osobno optuženik iz osnove odluke o kazni, s prijedlogom da mu se izrekne blaža kazna. Branitelj optuženika, odvjetnik K. M., podnio je žalbu zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, koja se odnosi na kaznu, te predlaže da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni kvalificiranjem djela po čl. 36. KZRH, te izricanjem blaže kazne ili pak da se ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet. Javni tužilac Hrvatske predložio je da se žalbe

I Kž 624/1991-3

optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostepena presuda.

Kod takva je prijedloga u sjednici vijeća ustrajao i zamjenik javnog tužioca Hrvatske.

Budući da je u obje žalbe podnijete u korist optuženika žalbena osnova odluke o kazni argumentirana bitno podudarnim ili istovjetnim razlozima to je uzeto da se radi o jedinstvenoj žalbi optuženika iz svih osnova pobijanja koji se navode u svakoj od tih žalbi, a u odnosu na mjere sigurnosti i impliciranog žalbenog osnova u odnosu na te krivične sankcije u smislu čl. 379. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Neosnovane su žalbene tvrdnje optuženika o tome da se činjenična utvrdjenja na kojima je utemeljena prvostepena presuda ne mogu uzeti pouzdanim, da je štoviše, prvostepeni sud propustio temeljitije i kritičnije cijeniti brojne okolnosti predživota i dogadjaja koji su prethodili inkriminiranom učinu. Tako protivno žalbenim navodima prvostepeni sud vrlo detaljno razmatra bračnu zajednicu izmedju optuženika i oštećenice tijekom koje su uslijedile dvije tragedije za oboje supružnika uslijed gubitka djece, ali je isto tako prvostepeni sud pravilno ocijenio razloge višekratnog napuštanja bračne zajednice od strane oštećenice što je bilo uvjetovano fizičkim i psihičkim maltretiranjem od strane optuženika, koji je u mnogo navrata iskazao ne samo svoju fizičku agresivnost već i upornost u takvom ponašanju spram oštećenice zbog kojeg je ona bila prisiljena privremeno napuštati bračnu zajednicu. Te svoje zaključke prvostepeni sud je uvjerljivo obrazložio pozivom na velik broj svjedoka i drugih dokaza koje u prilog tome iznosi na str.

5. i 6. presude. Otuda nipošto ne stoji žalbena tvrdnja kako je prvostepeni sud pogrešno ocijenio da krivicu za česte privremene krize u bračnoj zajednici snosi oštećenica. Isto tako nema nikakva značaja za prosudbu ponašanja optuženika inkriminirane prigode, tvrdnja da je oštećenica bila histerična osoba sklona izmišljanju i lažnim izjavama. Nasuprot tome, prvostepeni sud pouzdano uzima da su fizička napastovanja od strane optuženika išla do te mjere da je čak takvo njegovo držanje provociralo prijevremeni porod mlt. M., o čemu postoje podaci u dokazima izvedenim na glavnoj raspravi.

Isto je tako neuvjerljiva tvrdnja optuženika kako je prethodnoga dana svoju agresivnost iskazao zbog toga što nije uspio vidjeti dijete, jer je kompleksost odnosa optuženika prema djetetu i oštećenici prvostepeni sud vrlo detaljno razjasnio i opravdano uzeo kako se optuženikov interes za dijete dijelom iskazivao i zbog toga da bi mu to bio povod za kontakte, ali i maltretiranje oštećenice. Takav je zaključak prvostepeni sud uvjerljivo, a prije svega, obrazložio dogadjajem koji je prethodio inkriminiranom učinu a zbio se u kući obitelji K.

26. siječnja 1991. g. Isto tako žalitelj neuvjerljivo pobija pravilnost ocjene prvostepenog suda da je konkretne prigode optuženik ponio nož, uzevši ga neposredno pred dogadjaj, te da je riječ o nožu iznimno prikladnom za nanošenje i smrtonosnih ozljeda, da je taj nož upotrijebio s obzirom na način, njegove osobine i lokaciju ozljede, najprikladnije za postizanje cilja - lišenja života i

I Kž 624/1991-3

da je posljedicu smrti oštećenice optuženik htio iz čega onda pravilno izvodi zaključak o postupanju optuženika s direktnim umišljajem lišenja života oštećenice. Naprotiv, čemu u prilog govore svi izvedeni dokazi što se odnose na te činjenice samog inkriminiranog dogadjaja, nema ni govora o tome da bi optuženik postupao u stanju jake razdraženosti, takvom stanju koje bi uzrokovalo eruptivnu reakciju, radnju na mah, jer se protivno tome, iz cjelokupnog sadržaja postupaka optuženika, a što pravilno uzima prvostepeni sud, već na temelju iskaza sama optuženika, materijalnih tragova, iskaza svjedoka, posebno mlt. J., ali i psihijatrijskog vještaka Goreta Miroslava, zaključuje kako osnova za ocjenu, u žalbi navedenom smislu, postojanju stanja jake razdraženosti nema.

Naprotiv, utvrdivši postojanje bitno smanjene uračunljivosti kod optuženika sud je na temelju spomenutog vještačenja pouzdano utvrdio da je uračunljivost optuženika bila bitno smanjena, ali nipošto ne takva da bi sadržavala elemente radnje na mah, kako ih predvidja čl. 36. KZRH. Stoga, nema govora da bi opisani zaključak prvostepenog suda bio u suprotnosti s nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka, već je naprotiv, on posve konvergentan tome dokazu pa slijedom toga ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.

Prema izloženom, suprotno navodima žalbe u prvostepenom je postupku pravilno i potpuno utvrdjeno činjenično stanje pa se u skladu s tim žalbeni navodi u tom dijelu ne ukazuju osnovanim.

Po službenoj dužnosti, u smislu čl. 376. ZKP, u pobijanoj presudi nisu utvrdjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije nadalje u pravu optuženik ni u dijelu žalbe u kojemu tvrdi da je na njegovu štetu povrijedjen krivični zakon (čl. 365. toč. 4. ZKP), jer da je po pravilnoj primjeni zakona inkriminirano ponašanje trebalo pravno označiti kao ubojstvo na mah iz čl. 36. KZRH. Imajući u vidu razloge koji su već izloženi u osvrtu na dio žalbe zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja treba ovdje ponoviti da je prvostepeni sud u svemu pravilno primijenio krivični zakon, pa nema u pobijanoj presudi, te u žalbi istaknute, kao niti drugih povreda krivičnog zakona na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovano optuženik pobija prvostepenu presudu i zbog odluke o kazni. U tom se dijelu žalbe zapravo iznosi da je optuženik izvršenjem djela s jedne strane lišio života vlastitu suprugu s kojom je kratko prije dogadjaja živio u vanbračnoj zajednici, ali isto tako i majku njihovom zajedničkom djetetu u najnježnijoj dobi. Uz to optuženik smatra da su po prvostepenom sudu utvrdjene otegotne okolnosti precijenjene, a olakotne okolnosti gotovo ignorirane. Tvrdnje optuženika nisu osnovane. Prvostepeni sud je pažljivo vrednovao niz okolnosti koje je utvrdio da su značajne za odmjeravanje kazne. Kod toga je posebnu pažnju posvetio otegotnim okolnostima a tih je našao cio niz (str. 13/V). Značenje tih otegotnih okolnosti takvo je da odredjuje visok stupanj krivnje optuženika koji uz stvarnu društvenu

I Kž 624/1991-3

opasnost učinjenog krivičnog djela, po pravilnom stajalištu prvostepenog suda, zahtijeva izricanje odgovarajuće kazne zatvora jer će se samo takvom kaznom polučiti ciljevi kažnjavanja predvidjeni čl. 33. KZ SFRJ. Stoga je i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu optuženika vodeći pri tome računa da je kao najznačajnija olakotna okolnost kod optuženika njegova bitno smanjena uračunljivost, ali koja nipošto nije takva značaja da bi u konkretnom slučaju opravdavala ublažavanje prvostepenom presudom izrečene kazne.

Stoga nije ni u tom dijelu osnovana optuženikova žalba.

U već izloženom smislu po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP) ispitana je prvostepena presuda u pogledu izrečenih mjera sigurnosti, kod čega je ustanovljeno da su obje mjere izrečene prvostepenom presudom u svemu pravilne i zakonite, pa nije, dakle, osnovana ni ta, implicirana, optuženikova žalba.

U Zagrebu, 2. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Drakulić Milena, v.r.