Pž-7607/2013-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

34. Pž-7607/13-4

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Dubravke Matas, suca izvjestitelja, i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. P. d.o.o. K., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. L. d.o.o. Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u O. društvu Ž. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2538/03 od 15. travnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2013.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2538/03 od 15. travnja 2009. u točkama I. i III. izreke i sudi :

I. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.295.023,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 1. siječnja 2008. do naplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena i troškovima parničnog postupka u iznosu od 522.351,20 kn, u cijelosti.

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 420.416,88 kn u roku od osam dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 156.455,526 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci Trgovački sud u Zagrebu je u točki I. izreke naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.295.023,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 1. siječnja 2008. do naplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotnih poena. U točki II. izreke je utvrđeno da je tužba djelomično povučena za iznos od 855.190,45 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2001. do isplate, a u točki III. izreke je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 327.732,80 kn.

Prema obrazloženju, sud je nakon uvida u isprave i vještačenja utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva i primijenio odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO). O troškovima je odlučeno primjenom odredbe članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku.

Protiv ove presude u točki III. izreke tužitelj je podnio žalbu, navodeći u njoj prije svega, kako tuženik nema niti djelomično pravo na naknadu troškova jer nakon snižavanja tužbenog zahtjeva nije uspio u sporu niti djelomično. Nadalje, smatra da je tuženiku neosnovano priznat iznos za pristup na ročišta od 5. ožujka i 31. ožujka 2009. po 8.360,00 kn i PDV, odnosno ukupno iznos od 20.398,40 kn. Na temelju ovih i drugih žalbenih navoda, tužitelj je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke i priznati tužitelju i daljnje troškove od 20.398,40 kn te za sastav žalbe iznos od 1.537,50 kn s PDV-om i pristojbu od 660,00 kn.

Tuženik je podnio pravovremenu žalbu protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga. U svezi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuju na pogrešno utvrđenje da je nabava za 2000. godinu ugovorena prije 2. ožujka 1998. (stupanje na snagu Zakona o nabavi roba, usluga i ustupanja radova „Narodne novine“ broj 142/97), budući da je ugovorena 15. prosinca 1999., kao i da o odlučnoj činjenici da nije naručivao robu od trećih osoba sud ne navodi ništa, a pogrešno je utvrđena visina zahtjeva. U nastavku navodi kako sud nije cijenio određene dokaze. Predložio je preinačenje ili ukidanje pobijanog dijela presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja.

Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu naveo da je žalba neosnovana, navodeći u nastavku utvrđenja suda koja smatra pravilnima te je predložio odbijanje žalbe i potvrđivanje pobijane presude.

Tužiteljeva žalba nije osnovana a tuženikova žalbe je osnovana.

Pobijana presuda ispitana je primjenom odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, i pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu je ovaj drugostupanjski sud našao da prvostupanjski sud nije donio pravilnu i zakonitu odluku.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 3.295.023,38 kn sa zateznim kamatama s osnove naknade štete za izmaklu dobit zbog propusta tuženika naručiti isključivo od tužitelja robu za 2000. godinu.

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da su 18. srpnja 1997., tuženik kao naručilac i T. L. G. d.d. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji na određeno vrijeme od pet godina, koji je prema sadržaju ugovor o djelu, kojim se tuženik obvezao naručivati od T. L. G. d.d. robu, u naravi proizvode opisane u čl. 1. Ugovora,

- da su 28. listopada 1999. T. L. gaj d.d., kao ustupitelj, tužitelj kao primatelj i tuženik kao naručitelj, sklopili Ugovor o ustupanju ugovora, o poslovnoj suradnji 18. srpnja 1997. i pripadajućih aneksa.

- da su 15. prosinca 1999. tuženik kao naručitelj i tužitelj kao izvršitelj sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji u kojem se pozivaju na raniji sklopljeni ugovor o ustupanju ugovora (čl. 1. Ugovora), i ugovaraju isporuku robe opisane u čl. 1., na određeno vrijeme od jedne godine (čl. 6. Ugovora), a zatim i anekse tog ugovora (list 12.-29. spisa).

Iz činjeničnih tvrdnji tužitelja proizlazi da svoj zahtjev za naknadu štete obrazlaže navodeći da je tuženik, sukladno Ugovoru od 18. srpnja 1997., koji je tužitelju ustupljen 28. listopada 1999. preuzeo obvezu robu (listiće lota) naručivati isključivo od tužitelja do zaključno 18. srpnja 2002. jer je osnovni ugovor sklopljen na rok od pet godina. Međutim, tuženik je nakon sklapanja ugovora sa tužiteljem 15. prosinca 1999. na određeno vrijeme od godine dana, prestao naručivati robu od tužitelja polovinom 2000. godine pa je tužitelj pretrpio i štetu u vidu izgubljene dobiti. Te tvrdnje tuženik je osporio navodeći da je godišnje ugovore za 2000. godinu sklopio putem javnog nadmetanja, kako je to i propisano Zakonom o nabavi robe i usluga i ustupanju radova („Narodne novine“ broj 142/97). U slučaju da je tuženik naručio robu od tužitelja, a bez postupka javnog nadmetanja, ti pravni poslovi bi imali posljedicu ništavosti prema odredbi čl. 57. Zakona o nabavi.

Prije svega, valja istaknuti da povreda propisanog postupka javnog nadmetanja prema Uredbi o postupku nabave i usluga i ustupanju radova („Narodne novine“ broj 33/97), nema za posljedicu ništavost tako sklopljenog pravnog posla jer je odredbom čl. 19. te Uredbe propisana prekršajna odgovornost odgovorne osobe naručitelja za taj propust. Naime, posljedicu ništavosti zbog propusta nabave robe bez javnog nadmetanja, zakonodavac je propisao kasnije donesenim Zakonom o nabavi („Narodne novine“ broj 142/97) u kojem je u čl. 57. toga Zakona to jasno navedeno.

Međutim, ocjena je ovog suda da unatoč valjanosti Ugovora o poslovnoj suradnji od 18. srpnja 1997., naručivanje i nabava robe za 2000. godinu od tužitelja bez provedenog postupka javnog nadmetanja ima za posljedicu ništavost tako sklopljenih pravnih poslova. Naime, unatoč odredbi da je ugovor sklopljen na rok od pet godina, nakon sklapanja tog ugovora donesen je Zakon o nabavi koji propisuje posljedicu ništavosti pa se od stupanja na snagu toga zakona poslovi nabave koji prelaze zakonom propisanu vrijednost naručene robe (veću od 200.000,00 kn prema čl. 4. Zakona o nabavi) mogu na godišnjoj razini naručivati samo provedenim postupkom javnog nadmetanja. Naime, iz sadržaja ugovora od 18. srpnja 1997. proizlazi da su stranke ugovorile posebno sklapanje ugovora za nabavu robe za svaku godinu jer ugovor ne sadrži podatke o količini i cijeni robe. Na tu okolnost upućuje i činjenica da su stranke i sklopile ugovor 15. srpnja 1999. na rok od godine dana, pri čemu su u čl. 1. Ugovora i pozvale na temeljni ugovor od 18. srpnja 1997. (čl. 1. Ugovora), a količine robe obvezale se ugovoriti „godišnjim ugovorima za svaki pojedini proizvod“ (čl. 5. Ugovora).

Vrijednost nabave robe u proračunskoj godini je višestruko premašila iznos od 200.000,00 kn, na što ukazuje i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Dakle, radilo se o nabavama robe za koje je potrebno provesti postupka javnog nadmetanja.

Pogrešno je pravno stajalište da odredbe Zakona o nabavi zabranjuju samo jednoj strani, naručitelju nabavu robe bez javnog nadmetanja, slijedom čega bi ti ugovori bili valjani primjenom čl. 103. st. 2. ZOO-a jer je odredbom čl. 57. Zakona o nabavi propisana posljedica ništavosti tako sklopljenih ugovora, iz čega ne proizlazi da se zabrana odnosi samo na jednu stranu.

Slijedom iznesenog, pobijana presuda je preinačena i tužbeni zahtjev odbijen (čl. 373. t. 3. ZPP-a).

Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a, navodeći da je tužitelj djelomično uspio u parnici. Budući da je ovaj sud ocijenio da je tuženik uspio u sporu u cijelosti valjalo mu je priznati i troškove postupka.

S tim u vezi, trošak je odmjeren primjenom Tbr. 8. t. 1., 9. t. 1. i 11. t. 1. u vezi s Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07). Tako je tuženiku priznat trošak zastupanja na ročištima od: 2. prosinca 2003. u iznosu od 41.502,00 kn, 19. travnja 2006., 9. lipnja 2006. i 21. studenoga 2006. po 38.920,00 kn te na ročištima od 5. ožujka 2009. i 31-3-2009. po 32.950,00 kn; trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 41.502,00 kn, sastav podnesaka od 2. ožujka 2004., 3. srpnja 2007. i 27. ožujka 2008. po 500,00 kn, sastav podnesaka od 12. rujna 2006. i 19. studenoga 2008. kojima se očitovao na vještačenja po 38.920,00 kn te PDV od 22% u iznosu od 75.812,88 kn.

Tuženikov zahtjev za naknadu troška podnesen u većim iznosima od dosuđenih za sastav podnesaka je korigiran u smislu Tarife, a isto tako je odbijen i trošak vještačenja (kojeg je platio tuženik) jer nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a budući da je tužbeni zahtjev odbijen.

U Zagrebu 22. listopada 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

DR.SC.SRĐAN ŠIMAC, v.r.