I Kž-347/2012 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Marina Mrčele i Damira Kosa kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženog J. L. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 15. srpnja 2011. broj K-44/09, u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2015.,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-347/2012 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: S tim u vezi, u pravu je žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud „nije primijenio odredbu čl. 341. st. 4. ZKP-a … [jer je nakon izmjene optužbe] nastavio s raspravljanjem ne omogućivši optuženicima da se očituju o njezinoj osnovanosti“. Doista, nakon što je državni odvjetnik izmijenio optužnicu, prvostupanjski sud je pozvao branitelje „dostaviti eventualne prijedloge po danas uređenoj optužnici“ (list 526 spisa), ali nije pozvao optuženika da se očituju o osnovanosti izmijenjene optužnice. To je bio dužan prema članku 341. stavak 1. točka 4. ZKP/97, ali ta povreda nije utjecala niti mogla utjecati na presudu.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 347/12-6
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Marina Mrčele i Damira Kosa kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženog J. L. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 15. srpnja 2011. broj K-44/09, u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2015.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se žalba optuženog J. L., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na tog optuženika i kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašeni su krivima optuženi I. P. i optuženi J. L. zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti i to:
- optuženi I. P. nesavjesnog rada u službi iz članka 339. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda, 105/04. i 84/05., dalje u tekstu: KZ/97), opisanog u točki 1. izreke pobijane presude, te je na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 67. stavaka 1., 2. i 3. KZ/97 primijenjena je uvjetna osuda na način da je odgođeno izvršenje kazne zatvora za vrijeme dvije godine pod uvjetom da u tom roku optuženik ne počini novo kazneno djelo;
- optuženi J. L. zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97, opisanog u točki 2. izreke pobijane presude, te je na temelju članka 337. stavak 4. KZ/97 i uz primjenu članka 57. stavaka 1., 2. i 3. točke b) KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, a na temelju članka 82. stavaka 1. i 3. KZ/97 u vezi s člankom 3. Zakona o obveznim odnosima od optuženika je oduzeta imovinska korist
I Kž 347/12-6
ostvarena kaznenim djelom u iznosu 190.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospjelosti ove obveze.
Na temelju članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: ZKP/97) oštećena C. b. d.d. Z. s imovinskopravnim zahtjevom upućena je u parnični postupak. Na temelju članka 122. stavka 1. ZKP/97 optuženi I. P. i optuženi J. L. dužni su naknaditi paušalni trošak kaznenog postupka u iznosu 2.000,00 kuna svaki, u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
Protiv te presude žalbu je podnio odvjetnik I. B. koji brani optuženog J. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97), povrede kaznenog zakona (članak 368. točka 1. ZKP/97), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 369. stavak 2. ZKP/97) i odluke o kazni (članak 370. stavak 1. ZKP/97). Predlaže se „Preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti optužbu“, „[p]odredno, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje“, odnosno „[z]a slučaj osude, optuženiku L. sudskim ublažavanjem kazne izreći kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci koja će se kazna zamijeniti radom za opće dobro na slobodi“.
Protiv presude se žali i odvjetnica S. Z. koja također brani optuženog J. L. i to zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, predlažući da „sud drugog stupnja … ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem, odnosno da pobijanu presudu preinači na način da II-optuženog oslobodi od optužbe“.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
U skladu s člankom 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Sjednici nisu prisustvovali uredno izvješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženi J. L. te njegovi branitelji, odvjetnik I. B. i odvjetnica S. Z. pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 374. stavak 4. ZKP/97).
Žalba optuženog J. L. je osnovana.
Žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka i to da je izreka proturječna jer se „opisano djelo koje se pravno jedino može podvesti pod pronevjeru“ jer optuženi J. L. „nije prekoračio svoje zakonske ovlasti i postupao je u skladu sa svojim ovlastima“. Istovremeno, žalitelj smatra da je time i povrijeđen zakon. No, žalitelj nije u pravu jer je sastavnica zlouporabe ovdje u tome da optuženik novac koji je primio nije uplatio u korist društva pa se ne radi o pronevjeri. Također nema proturječja u tome što su u činjeničnom opisu zadržane „radnje ostvarenja kredita i izdavanja brisovnog očitovanje“ jer se radi o utvrđenim okolnostima koje objašnjavaju cjelokupni događaj, a ne proturječe sastavnicama kaznenog djela koje je opisano. U odnosu na opisanu radnju vezano uz vozilo M., žalbena zamjerka je osnovana, ali je treba promatrati u sklopu činjeničnih utvrđenja te
I Kž 347/12-6
proturječja izreke i obrazloženja pobijane presude, a ne proturječja u izreci presude. No, o tome više kasnije.
Nadalje, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i to protupravnoj imovinskoj koristi ostvarenoj na štetu trgovačkog društva. Ti razlozi su razvidni, samo ih žalitelj ne prihvaća pa se radi o činjeničnim prigovorima, a ne bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka na koju neosnovano ukazuje.
U odnosu na dio žalbe u kojem ukazuje na proturječnost izreke jer „na strani I- optuženika izostaje motiv, a samim time i namjera da nesavjesno postupa u službi“, treba najprije reći da žalitelj izlazi izvan okvira punomoći jer on brani optuženog J. L., a ne optuženog I. P. koji niti nije podnio žalbu. S te strane, ti žalbeni navodi su neodlučni. Osim toga su i pogrešni jer izreka osude optuženog I. P. nije proturječna i sadrži potrebno za određenje kaznenog djela za koje je on proglašen krivim.
Nije u pravu niti žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 9. ZKP/97 jer prvostupanjski sud „u činjenični opis dodaje dijelove koji se odnose na navodno zadržavanje određenih iznosa za sebe i time prekoračuje objektivni identitet optužbe“. Prvostupanjski sud opisane dijelove nije dodavao, oni su sadržani u optužnici koju je izmijenio državni odvjetnik pa se ne radi o prekoračenju optužbe na koju žalitelj neosnovano ukazuje.
S tim u vezi, u pravu je žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud „nije primijenio odredbu čl. 341. st. 4. ZKP-a … [jer je nakon izmjene optužbe] nastavio s raspravljanjem ne omogućivši optuženicima da se očituju o njezinoj osnovanosti“. Doista, nakon što je državni odvjetnik izmijenio optužnicu, prvostupanjski sud je pozvao branitelje „dostaviti eventualne prijedloge po danas uređenoj optužnici“ (list 526 spisa), ali nije pozvao optuženika da se očituju o osnovanosti izmijenjene optužnice. To je bio dužan prema članku 341. stavak 1. točka 4. ZKP/97, ali ta povreda nije utjecala niti mogla utjecati na presudu.
Ono što je utjecalo, za sada, na pravilnost činjeničnih utvrđenja je dio koji se odnosi na automobil M. U izreci pobijane presude tvrdi se da je optuženik vozilo „uzeo“ i time ostvario nepripadnu imovinsku korist. Žalitelj osnovano ukazuje da je vozilo uneseno u imovinu trgovačkog društva, a tako iskazuje i svjedok V. M. kojem prvostupanjski sud izgleda vjeruje, iako valjane ocjene vjerodostojnosti iskaza tog svjedoka nema u pobijanoj presudi. No, prvostupanjski sud u obrazloženju i navodi da je vozilo „doista proknjiženo kao sredstvo Društva“. Ta okolnost nije sporna pa ako je vozilo uneseno kao sredstvo društva onda je ono i predstavljalo imovinu društva, a ne osobnu imovinu optuženika bez obzira na to što je vozilo osam mjeseci nakon što je uneseno kao imovina trgovačkog društva prodano jer je, kako izgleda, moglo biti prodano samo kao imovina trgovačkog društva. Osim što postoji proturječnost između izreke u kojoj se tvrdi da je optuženik vozilo zadržao za sebe i obrazloženju u kojem se utvrđuje da je vozilo uneseno kao imovina trgovačkog društva, odlučno je da izgleda nesporno da je vozilo bilo imovina društva pa da zato ne može predstavljati protupravnu imovinsku korist optuženika. Stoga je žalitelj za sada s uspjehom doveo u sumnju pravilnost po pobijanoj presudi utvrđene visine protupravno ostvarene imovinske koristi.
I Kž 347/12-6
Nadalje, na pravilnost pobijane presude utjecali su i pogreške kod utvrđivanja ostalih odlučnih činjenica. Tu ulaze i dvije okolnosti na koje žalitelj osnovano ukazuje. Prva je da o suglasnom dokaznom prijedlogu stranka za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja prvostupanjski sud uopće nije odlučio. Druga je da je sud sa šturim i kako se pokazalo nedovoljnim obrazloženjem odbio dokazne prijedloge obrane za ispitivanjem dvojice svjedoka na okolnost tvrdnje optuženika da je on novac koji je dobio „na ruke“ za prodaju tri stana trgovačkom društvu uložio u dovršenje zgrade trgovačkog društva u kojoj su i ti stanovi.
Prema obrazloženju prvostupanjskog suda, utvrđivanje okolnosti da je optuženik novac koji je primio na ruke utrošio na dovršenje zgrade trgovačkog društva „nije važno za odlučivanje, a k tome“ je to utvrđeno i „drugim do sada izvedenim dokazima“. Takvo obrazloženje, za sada, ne zadovoljava standarde izvjesnosti, odnosno da je nedvojbeno utvrđeno da je primljeni, a neuplaćeni novac na račun trgovačkog društva, optuženi J. L. zadržao za sebe. Nesporno je da optuženik taj novac nije uplatio na račun trgovačkog društva. No, on tvrdi da je novac potrošio u korist društva, a ne u svoju osobnu korist, a prvostupanjski sud tu tvrdnju ne provjerava iako ima dokazne prijedloge obrane upravljene na to. Osim toga, iz iskaza svjedoka V. M. proizlazi da je optuženik u to vrijeme pozajmljivao novac kako bi osigurao daljnju gradnju. Kraj takvog stanja stvari bilo je potrebno utvrditi je li optuženik i na koji način pozajmice i novac od prodaje stanova koji je osobno primio koristio za daljnju gradnju zgrade trgovačkog društva. Točno je da izostanak uplata primljenog novca na račun trgovačkog društva predstavlja snažnu usmjeravajuću činjenicu da je optuženik taj novac zadržao za sebe. No, da bi takva indicija poslužila kao temelj za nedvojbeno utvrđenje kaznenopravnih sastavnica kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, potrebno je da je isključeno postojanje drugih mogućnosti koje ne predstavljaju ostvarenje ovdje odlučne okolnosti, a to je zadržavanje novca za sebe osobno, a ne njegovo trošenje u za izgradnju zgrade društva, dakle u korist tog društva. Prvostupanjski sud je propustio raspraviti i utvrditi (ne)postojanje tih drugih mogućnosti pa je tako činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno.
Zato je žalitelj za sada s uspjehom doveo u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja ukazujući i na to da je zgrada trgovačkog društva dovršena, a da iznos kredita koje je trgovačko društvo dobilo nije bio dovoljan za dovršenje zgrade. Pritom ukazuje i na financijske podatke koji nisu provjereni, ali niti osporeni, a koje prvostupanjski sud ne raščlanjuje.
S obzirom na sve navedeno, prvostupanjsku presudu je trebalo ukinuti u dijelu koji se odnosi na točku 2. izreke presude za optuženog J. L. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova izvesti do sada provedene dokaze te najprije popraviti grešku u odnosu na utvrđenje odlučne okolnosti vezane uz osobno vozilo M. Također će detaljno ispitati optuženika je li, kako i zašto novac koji nije „prošao“ kroz račune trgovačkog društva koristio u korist trgovačkog društva (radi dovršenja zgrade). Ovisno o iskazu optuženika te osobito ako budu ponovljeni dokazni prijedlozi obrane za utvrđivanje načina i razloga korištenja pozajmica i primljenog novca za dovršenje zgrade, prvostupanjski sud će razmotriti te dokazne prijedloge te odlučiti o njima vodeći računa o ovdje navedenom. Pritom je dužan za odluku o dokaznim prijedlozima dati valjano i detaljno obrazloženje. Potom će donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku za koju će dati potpune i valjane razloge.
I Kž 347/12-6
Imajući na umu navedeno, na temelju članka 388. stavak 1. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 24. veljače 2015.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Martina Ljevačić, v.r.
Ana Garačić, v.r.