Rev-1720/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1720/1993-2

P R E S U D A

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E !

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljat, Augusta Husinec i Vladimira Drakulić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz T., kojeg zastupa L. N.-U., protiv tuženika: 1. C. o. d.d., Z. i 2. M. S. iz S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Sisku od 15. veljače 1993. br. Gž- 554/1992, kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Sisku od 12. lipnja 1992. br. P-1232/91, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 1995.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja se prihvaća, te se presude Okružnog suda u Sisku br. Gž- 554/1992 od 15. veljače 1993. i presuda Općinskog suda u Sisku br. P-1232/91 od 12. lipnja 1992. preinačuju i sudi:

"Tuženici su dužni solidarno platiti tužitelju iznos od kn 720,00 na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, iznos od kn 3.060,00 na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, kn 900,00 na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti i kn 48,65 na ime naknade materijalne štete, sve sa zakonskim zateznim kamatama i to: na iznos od kn 4.680 od 12. lipnja 1992. i na iznos od kn 48,65 od 18. siječnja 1992., sve do isplate i sve u roku od 15 dana".

II. U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija.

III. Tuženici su dužni solidarno nadoknaditi tužitelju trošak cijelog postupka u iznosu od kn 150,00, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Sisku br. Gž-554/1992 od 15. II. 1993. odbijena je žalba tužitelja i presuda Općinskog suda u Sisku br. P-1232/91 od 12. VI. 1992. potvrđena je u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, dok je žalba tuženih djelomično prihvaćena i ista presuda preinačena u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen tako da je tužitelju na ime naknade nematerijalne štete dosuđen ukupni iznos od 2,940.000 HRD i na ime naknade materijalne štete iznos od 37.843 HRD, sve spp.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP) revident određeno ne ukazuje.

Ostvaren je, međutim, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od kn 1.750 spp.

U ovom sporu radi naknade štete zbog tjelesnih ozljeda koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi, u reviziji je sporno jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo - čl. 178. i čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) - kada su odlučili da je tužitelj doprinio nastanku štete i to u omjeru od 30%, te jesu li dosuđene naknade nematerijalnih šteta pravične novčane naknade.

Člankom 178. ZOO propisano je da se, u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovi krivnje (st. 1.), a ako postoji obostrana krivnja, da svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje.

Iz utvrđenih činjenica relevantnih za stajalište primjene citiranih propisa, da se tužitelj motorkotačem kretao glavnom cestom brzinom od 30 km/sat, da nije imao uključeno putno nego samo poziciono svjetlo i da je drugotuženik, koji je upravljao osobnim automobilom, nepropisno započeo izvoditi radnju polukružnog okretanja na kolniku svega dvije sekunde prije nailaska tužitelja na mjesto sudara, sudovi su pravilno odlučili da je i tužitelj kriv za nastalu nezgodu. Pogrešno su, međutim, odlučili o razmjeru njegove odgovornosti. Prema utvrđenim okolnostima pod kojima je nezgoda nastala, tužitelj je, po ocjeni ovog suda, nastanku nezgode doprinio 10%. Naime, u vrijeme kad je drugotuženik započeo polukružno okretanje na kolniku (dvije sekunde prije sudara) tužitelj, s jedne strane, nije mogao ništa učiniti da izbjegne nezgodu, a drugotuženik je, s druge strane, već tada, prije započinjanja polukružnog okretanja na kolniku, mogao uočiti poziciona svjetla tužiteljevog motorkotača:

Pri tome ovaj sud ocjenjuje da tužiteljeva alkoholiziranost i nedostatak vozačkog ispita nisu u uzročnoj vezi s nezgodom, jer tužitelj ni u trijeznom stanju i s položenim vozačkim ispitom ne bi mogao predvidjeti da će drugotuženik neposredno pred njegov nailazak (dvije sekunde prije) započeti manevar polukružnog zaobilaženja na kolniku.

Pogrešno je u pobijanoj presudi odlučeno i o visini nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti.

Iz utvrđenih činjenica relevantnih za odluku o visini novčane naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, pobliže navedenih u obrazloženju presude suda prvog stupnja (str. 3 i 4) i, posebno, da je tužitelj ozljede zadobio u 18-toj godini života, da je potpuno i trajno izgubio profesionalnu sposobnost za posao konobara za koji se osposobljavao, te da mu je u velikoj mjeri umanjena i opća životna sposobnost (izraženo u postocima - 35%), kao i da su naruženja brojna i jakog stupnja, proizlazi da pravična novčana naknada ovih šteta, primjenom odredbe iz čl. 200. ZOO, a s obzirom na trajanje i jačinu bolova, iznosi: za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti - kn 3.400 i za naruženost - kn 1.000.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP, presuđeno kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 24. siječnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.