Revr-220/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 220/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. iz S., kojega zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u S., protiv tuženika D. T. d.o.o. S., kojega zastupa punomoćnik D. Ž.-L., odvjetnik u S., radi povrata na posao, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 13. listopada 2005. godine broj Gž-2594/05 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 1. ožujka 2005. godine broj IV P-257/02, u sjednici održanoj dana 10. svibnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi nezakonitom odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 25. siječnja 2002. godine, da je tuženik dužan vratiti tužitelja na posao sa priznanjem svih prava iz radnog odnosa te mu isplatiti neisplaćenu plaću za razdoblje od veljače 2002. godine pa do prosinca 2004. godine u iznosima pobliže označenim u izreci presude, a ubuduće za svaki naredni mjesec do dana povratka na posao iznos od 2.695,04 kn sve sa pripadajućom kamatom pobliže označenom u st. I. presude i uz naknadu troška postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 10.980,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud ukine pobijanu presudu te svojom presudom u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nezakonitom odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 25. siječnja 2002. godine te je u revizijskoj fazi postupka sporna zakonitost predmetne odluke.

Spomenutom odlukom otkazan je ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. srpnja 1996. godine na neodređeno vrijeme zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i to iz razloga što se tužitelj dana 22. siječnja 2002. godine po povratku sa bolovanja nije javio nadležnom rukovoditelju zbog preuzimanja poslova, odbio je preuzeti radni nalog te izjavio da neće raditi, a tog dana kao i dana 23. siječnja 2002. godine verbalno, na izrazito vulgaran način, napao svoje neposredne rukovoditelje i odbio preuzeti bilo kakav posao. Iz predmetne odluke proizlazi da je poslodavac uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj i ranije i to tijekom 2000. i 2001. godine u više navrata i kontinuirano kršio svoje obveze iz radnog odnosa na što je redovito upozoravan uz upozorenje na otkaz te je tuženik ocijenio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 – dalje: ZR) za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Sa ocjenom nižestupanjskih sudova da tužbeni zahtjev nije osnovan slaže se i ovaj sud. Kada se uzme u obzir činjenica da se tužitelj po povratku s bolovanja nije javio neposrednom rukovoditelju da mu da radni nalog, te da je 22. i 23. siječnja 2002. godine odbio preuzeti bilo kakav posao, izjavivši da neće raditi, a zatim i verbalno, vulgarno napao neposrednog rukovoditelja tada se i po ocjeni ovog suda radi o osobito teškoj povredi radnog odnosa.

Temeljena obveza iz radnog odnosa je da radnik, prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavlja preuzeti posao pri čemu poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada (čl. 3. st. 1. i 2. ZR) pa kada je tužitelj u navedeno vrijeme, na opisani način odbio preuzeti bilo kakav posao, radi se o osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa.

Revident osporava da bi spomenuta odluka bila donesena u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na koju se izvanredni otkaz temelji pozivajući se pri tom na razloge pobijane odluke u kojima se ističe da je tuženik uzeo u obzir i ranije povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio tijekom 2000. i 2001. godine pa smatra da je protekao rok predviđen odredbom čl. 107. st. 2. u kome se može izvanredno otkazati ugovor o radu.

Ovi revizijski navodi se ne mogu prihvatiti, jer je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena zbog povreda radne obveze koje su počinjenje 22. i 23. siječnja 2002. godine, a ne zbog povreda počinjenih u ranijem razdoblju pa kako je odluka donesena dana 25. siječnja 2002.godine to je tuženik istu donio u roku od 15 dana od dana saznanja. Kod donošenja svoje odluke tuženik je imao u vidu ne samo povrede počinjene dana 21. i 22. siječnja 2002. godine već i sve ostale okolnosti slučaja pa i dotadašnje ponašanje tužitelja i njegov odnos prema radu pa kada se uzmu u obzir sve te okolnosti tada i po ocjeni ovog suda nastavak radnog odnosa nije moguć.

Iz iznesenog razloga nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je ovaj sud ocijenivši samo razloge koje je tužitelj određeno naveo u reviziji utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena te je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. svibnja 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.