Croatian Supreme Court dismisses appeal on illegal termination, upholding damages award based on labor law provisions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court ruling confirming an illegal termination of employment. The court found that while the employer's initial verbal dismissal was invalid due to lack of written form, the subsequent delivery of a written dismissal notice on the same day did not constitute a new, binding termination that would bar the employee's claim. Consequently, the court upheld the lower courts' decision to award damages calculated at eight average monthly salaries, deeming this amount appropriate given the employee's long tenure, age, and child-rearing obligations.
Legislator headnote
AI generatedČlanak 126. stavak 2. Zakona o radu; Članak 116. stavak 1. Zakona o radu; Članak 392. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; Članak 393. Zakona o parničnom postupku: A subsequent written dismissal notice delivered within the legal period for claiming rights after an invalid verbal dismissal does not constitute a new termination, thereby preserving the employee's right to claim damages for the initial illegal act.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 1554/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. B. iz S., koju zastupa Ž. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika F. P. d.o.o. iz Z., (kao pravnog slijednika S.-G. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa A. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, raskida i radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-95/12-3 od 24. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-583/10- 73 od 29. studenog 2010., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2013.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se tuženikova revizija, kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je odluka o raskidu Ugovora o radu koju je tuženik donio 2. travnja 2001. nedopuštena (točka I. izreke). Stavkom II. izreke utvrđeno je da sa 3. srpnja 2003. prestaje Ugovor o radu sklopljen između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao zaposlenice, te je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 154.309,82 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisano točki III. izreke presude. Istom je presudom naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 15.151,68 kn sa zateznom kamatom (točka IV. izreke) te je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 17.136,00 kn i zatraženom zateznom kamatom na taj iznos. Rješenjem o troškovima parnice naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici čka VI. izreke).
prouzročene troškove od 48.766,62 kn (to
Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u pobijanim točkama I., II., III., IV. i VI. njene izreke i odbijen je tuženikov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbaci tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na nedopuštenost sporne odluke o otkazu, odnosno odbije u preostalom dijelu tužbeni zahtjev i dosudi tuženiku naknadu troškova prema troškovniku u spisu, kao i trošak sastava žalbe i revizije. Podredno predlaže ukidanje drugostupanjske i prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je drugostupanjski sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti tuženikove žalbe protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to u revidiranoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmetni spor vođen je povodom tužiteljičinog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu od 2. travnja 2001. i zahtjeva za sudskim raskidom radnog odnosa s danom 23. srpnja 2006., uz obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 154.309,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate; na isplatu (na ime plaće naknade neisplaćenih plaća za razdoblje od 10. travnja 2001. do 30. lipnja 2006.) te iznosa od 32.287,68 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja (na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu).
U ovoj revizijskoj fazi postupka i dalje je među strankama sporno pitanje je li tužiteljica time što je pismeno zatražila zaštitu povrijeđenih prava kod poslodavca nakon usmenog saznanja za otkaz ugovora o radu stekla pravo na sudsku zaštitu ili bila dužna tu zaštitu zatražiti ponovno nakon što je od poslodavca zaprimila pisani otkaz ugovora u radu.
U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:
- da je temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. prosinca 1997. tužiteljica bila zaposlena kod tužiteljevog prednika (S.-g. d.o.o. Z.) na radnom mjestu prodavača u kiosku;
- da joj je 2. travnja 2001. tuženik otkazao ugovor o radu koji joj je u pisanom obliku otposlan 3. svibnja 2001.;
- da se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog toga što je tužiteljica počinila osobito tešku povredu time što je s ostalim djelatnicama učinila manjak kod prodaje robe utvrđen inventurom od 2. travnja 2001., što je u svojem odsustvu davala ključ kioska trećoj osobi koja nije zaposlena kod tuženika; što je prodavala robu po višim ili nižim cijenama; što je izdavala robu bez naplate; što je pušila na radnom mjestu itd.,
- da je tužiteljica za povredu prava iz radnog odnosa – otkaz ugovora o radu saznala 10. travnja 2001. u telefonskom razgovoru sa Š. K., odnosno najkasnije slijedećeg dana kad je tuženikov zastupnik po zakonu zatražio da mu preda zdravstvenu iskaznicu radi odjave osiguranja;
- da je tužiteljica nakon toga (25. travnja 2001.), u roku od 15 dana, podnijela poslodavcu zahtjev za zaštitu prava;
- da tuženik na taj zahtjev nije odgovorio;
- da tuženik nije dokazao daje tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje radni odnos više ne bi bio moguć.
Po ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi pravilno su ocijenili kako su ispunjene procesne pretpostavke za sudsku zaštitu kakvu je tužiteljica zahtijevala u ovom predmetu.
Radi razrješenja spornog pitanja valja primijeniti odredbe čl. 111. i čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38,95, 54/95;65/95;17/01, 82/01., dalje: ZR) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Prema odredbi čl. 111. ZR-a otkaz mora imati pisani oblik (st. 1.), a poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz (st. 2.). Nadalje, prema odredbi 126. ZR- a, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (st. 1.), a ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zakon ne propisuje rok u kojem je poslodavac dužan dostaviti radniku otkaz ugovora o radu u pisanom obliku.
Razlozi navedeni u reviziji ne dovode u pitanje valjanost nižestupanjskih odluka. Ovo stoga što revident pogrešno smatra kako se u konkretnom slučaju radi se o dvije zasebne, samostalne i odvojene, eventualne povrede prava iz radnog odnosa tužiteljice, pa da je tužiteljica - nakon primitka odluke o otkazu u pisanom obliku 3. svibnja 2001., a kojom je tuženik konkludentnom radnjom prihvatio njen prigovor i otklonio raniju povredu prava iz radnog odnosa (usmeni otkaz), na način da je donio odgovarajuću obrazloženu odluku o otkazu u pisanom obliku i dostavio je tužiteljici dana 3. svibnja 2001. - bila dužna podnijeti novi zahtjev za zaštitu povrijeđenih prava.
Nema dvojbe o tome da je usmeni (faktični) otkaz ugovora o radu nezakonit zbog nedostatka forme, a niti o tome da je tuženik tuženici izvanredno otkazao ugovor o radu o čemu je ona usmeno obaviještena 10. travnja 2001. U zakonskom roku iz odredbe čl. 126. st. 2. tužiteljica je zatražila zaštitu svojih prava. Time što joj je naknadno dostavio pisani otkaz tužitelj je otklonio samo jedan od razloga nezakonitosti (nedostatak pisane forme), a ne donio novu odluku o otkazu ugovora o radu. Pri tome, pisani otkaz ugovora o radu temelji se na istim razlozima na kojima je temeljen usmeni otkaz, pa ni zbog toga ne može biti riječi o novom otkazu koji bi obvezivao tužiteljicu na podnošenje novog zahtjeva poslodavcu. Dakle, kako je tužiteljica u zakonskom roku, od saznanja za otkaz ugovora o radu, zatražila od poslodavca zaštitu povrijeđenih prava, to je osigurala ispunjenost pretpostavki za predmetnu sudsku zaštitu.
O ostalim razlozima nezakonitosti raspravljalo se pred nižestupanjskim sudovima, a tužitelj njihova utvrđenja (u tom dijelu) revizijom ne dovodi u pitanje.
Prijeporno je za tužitelja pitanje naknade štete u visini osam prosječnih punih mjesečnih plaća isplaćenih tužiteljici u prethodna 3 mjeseca prije otkaza.
Po ocjeni ovog revizijskog suda sudovi nisu pogrešno primijenili pravo pri odluci o tužiteljičinom pravu na naknadu štete prouzročene nezakonitim otkazom. U odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a propisano je da će sud sam, ako utvrdi kako otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, odrediti dan prestanka radnog odnosa, a radniku dosuditi naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca. Dakle, sud je ovlašten odlučiti o naknadi u visini tromjesečnog prosjeka plaće radnika, a raspon od tri do osamnaest prosječnih plaća sud procjenjuje uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja a s obzirom na radni staž kako ukupni, tako i onaj koji je neosnovano bio sporan, starost radnika, obveze uzdržavanja drugih osoba kućanstva koje terete radnika.
S obzirom na utvrđene odlučne činjenicama koje se odnose na trajanje radnog odnosa tužiteljice (osam i pol godina), starost tužiteljice (rođena 1962.), te njene obveze uzdržavanja (samohrana majka uzdržava dvoje djece), ovaj sud prihvaća ocjenu nižestupanjskih sudova o primjerenosti ove naknade u visini osam prosječnih punih mjesečnih plaća isplaćenih tužiteljici u prethodna 3 mjeseca prije otkaza.
Slijedom izloženom, a suprotno navodima revizije, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo odlučivši odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je tuženikovu reviziju odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 2. listopada 2013.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.