I Kž-53/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-53/1999-5

U I M E R E P U B L I K E H R VATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Ane Garačić, Milana Petranovića, Milana Gudelja, Katice Jelić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. KZ odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 18. prosinca 1998. godine broj K-34/98-52, u sjednici održanoj 14. travnja 1999. godine, u nazočnosti optuženikovog branitelja R. M., odvjetnika iz B. i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. V.K. za kazneno djelo zbog kojeg je tom presudom na kaznu zatvora u trajanju od deset proglašen krivim na temelju čl. 90. st. 1. KZ osuđuje

godina, u koju mu se, po čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. kolovoza 1998. godine, pa nadalje.

Odbija se žalba opt. V.K. i u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru opt. V.K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. st. 1. KZ činjenično opisanog u izreci te presude, pa je temeljem navedenog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. kolovoza 1998. godine pa nadalje.

Istom presudom optuženiku je izrečena sigurnosna mjera iz čl. 80. st. 1. KZ oduzimanjem pištolja kao predmeta upotrebljenog za počinjenje kaznenog djela, dok je po čl. 122. st. 1. ZKP obvezan nadoknaditi sudu troškove kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je državni odvjetnik žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu, odnosno preinači u pravnoj oznaci djela tako da se optuženika proglasi krivim za kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ i osudi na strožu kaznu.

Opt. V.K. izjavio je žalbu putem branitelja R.M., odvjetnika iz B., zbog odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda preinači izricanjem blaže istovrsne kazne.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženik je predložio da se žalba kao neutemeljena odbije.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske vraćajući spis u pismenom otpravku navodi da žalbu županijskog državnog odvjetnika podržava samo u dijelu zbog odluke o kazni jer je mišljenja, da se ne radi o ubojstvu iz bezobzirne osvete niti vezano s tim o povredi kaznenog zakona, budući da takova kvalifikacija djela u prvom redu ne proizlazi niti iz činjenične inkriminacije za koju je optuženik proglašen krivim, a niti je optužnica mijenjana u tom pravcu.

Postupajući na zahtjev u žalbi optuženika u smislu čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješten optuženik i njegov branitelj time da se na temelju čl. 374. st. 2. ZKP nije našlo da bi nazočnost sjednici optuženika, koji je u pritvoru a ima branitelja, bila svrhovita.

Pristupio je optuženikov branitelj R.M., odvjetnik iz B., i bio nazočan sjednici vijeća uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalbu državnog odvjetnika valjalo je djelomično prihvatiti, dok je žalba optuženika zbog odluke o kazni neosnovana.

Sud drugog stupnja ispitao je prvostupanjsku presudu u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao i da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 7. do 10. kao i st. 2. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama ZKP održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, pa takove povrede nije našao. Neosnovani su prigovori državnog odvjetnika u pogledu činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja i s tim u svezi povrede kaznenog zakona.

Kao prvo valja reći, da prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon. Ne može se ni isticati kao povreda kaznenog zakona kad žalitelj na temelju svoje subjektivne ocjene dokaznog materijala smatra da je trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje koje bi opravdavalo drugačiji zaključak odnosno da je optuženik u konkretnom slučaju počinio kazneno djelo koje mu se optužnim aktom stavlja na teret, a kako se to čini u žalbi državnog odvjetnika.

Očito je da žalitelj u okviru navedenog žalbenog osnova zapravo pobija ocjenu izvedenih dokaza i s tim u svezi pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu. Stoga nije osnovana žalba zbog povrede kaznenog zakona to tim više što niti iz činjeničnog opisa djela u optužnom aktu takva pravna kvalifikacija kaznenog djela ne proizlazi.

Neosnovani su prigovori državnog odvjetnika i u pogledu glede činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja.

Naime, državni odvjetnik u žalbi ustraje kod tvrdnje da je optuženik svojim ponašanjem ostvario sva esencijalna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7.KZ, dakle ubojstva iz bezobzirne osvete.

Međutim, suprotno ovakvoj tvrdnji prvostupanjski sud je analizirajući obranu optuženika i dovodeći je u svezu s mišljenjem psihijatrijskog vještaka i ostalim izvedenim dokazima pravilno zaključio, da postupanje optuženika uz sve okolnosti konkretnog događaja koje su dovele do namjeravane posljedice ne izlaze iz okvira osnovnog kaznenog djela ubojstva, pa je optuženika pravilno proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 90. st. 1. KZ.

Naime, prvostupanjski sud je određeno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzma dokazane ili nedokazane, te savjesno i detaljno ocijenivši rezultate dokaznog postupka izveo je pravilan zaključak o postupanju optuženika glede bitnih obilježja kaznenog djela za koje ga je osudio s obzirom na objektivni učin kao i na subjektivni odnos optuženika prema svom djelu.

Istina je da je optuženik kazneno djelo počinio s tzv. predumišljajem, a motiv je prema zaključku prvostupanjskog suda osveta, jer je oštećenica s njim odlučila prekinuti bračunu zajednicu.

Međutim, isto tako je utvrđeno tijekom postupka da je optuženik sve pokušao da održi brak, da je imao veliko povjerenje u oštećenicu kada joj je povjerio i svoj novac od prodane zemlje, da je optuženik osoba koja drži do institucije braka i svih njenih vrijednosti kao i do imovine koju je stekao svojim radom i radom prve supruge s kojom je bio u braku 35 godina. Oštećenica je svojim ponašanjem, kako to proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda, dala povoda za osvetu optuženika, jer je odlučila s njim prekinuti bračnu zajednicu a prije toga ga je na neki način materijalno iskorištavala, pa toj osveti i po mišljenju ovog suda, kao drugostupnjskog, nedostaje kvalifikatorna okolnost bezobzirnosti, što proizlazi iz svih okolnosti konkretnog slučaja.

Naime, ubojstvo iz čl. 91. toč. 7. KZ kod kojega je kvalifikatorna okolnost bezobzirna osveta postoji, prema sudskoj praksi i pravnoj teoriji, u slučajevima u kojima osveta, koja je motiv počinjenja djela, nema racionalnog i psihički razumnog objašnjenja, a najčešće se radi o očitom nesrazmjeru između nanijetog zla koje predstavlja povod za osvetu i zla koje se ostvaruje ubojstvom iz osvete, iz čega i proizlazi bezobzirnost takve osvete.

Međutim, za ovaj kvalifikatorni elemenat potrebna je činjenica nedostatka osjećaja odgovornosti koja proizlazi iz počiniteljevog stava o opravdanju ubojstva povodom osvete, odnosno njegovih razloga.

Postupanje optuženika kritične zgode bi bez rezultata psihijatrijskog vještačenja uistinu bilo moguće označiti kao bezobzirno i objektivno bezrazložno.

Međutim, iz opširnog nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da je optuženikova agresija posljedica povišenog afektivnog stanja koje je nastalo na terenu kumulativnog negativnog afekta parcijalnim smanjenjem svijesti u vrijeme izvršenja kaznenog djela, a koji je bio rezultat jednog poniženja, prevare i osramoćenosti potaknutog ponašanjem oštećenice koju je on mogao doživjeti kao narcističku povredu, i po mišljenju ovog suda koja je dovela do izljeva optuženikove agresije i rezultirala počinjenjem predmetnog kaznenog djela.

Osim toga, činjenica da se je nakon počinjenja kaznenog djela optuženik predao policiji i da je požalio svoje djelo ukazuje na njegov subjektivni odnos prema svojoj kriminalnoj radnji, što ne karakterizira odsutnost kajanja.

Zbog iznesenog, ovaj sud smatra da ponašanje optuženika kritične zgode ne može se označiti kao postupanje iz bezobzirne osvete, odnosno da bi u njegovom ponašanju se ostvarila bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. KZ a što niti ne proizlazi iz činjeničnog opisa djela u optužnom aktu, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice tako da žalba državnog odvjetnika nije osnovana zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U pogledu odluke o kazni žalba optuženika nije osnovana, ali je žalbu državnog odvjetnika s tog temelja valjalo prihvatiti.

Naime, u pravu je državni odvjetnik kad u žalbi ističe kako je optuženiku izrečena preblaga kazna kojom se ne mogu ostvariti u ponoj mjeri ciljevi kažnjavanja.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio okolnosti o kojima ovisi visina kazne. Međutim, u stanovitoj mjeri je olakotne okolnosti precijenio, a okolnosti izvršenja kaznenog djela, te teške i nepopravljive posljedice nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir.

Stoga valja zaključiti da je nužno radi punog ostvarenja svrhe kažnjavanja izreći optuženiku strožu kaznu zatvora. U skladu s tim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena je pobijana presuda u odluci o kazni i optuženik je osuđen na strožu kaznu zatvora u trajanju od deset godina koja je primjerena težini i društvenoj opasnosti počinjenog kaznenog djela kao i opsegu krivnje optuženika i s kojom će se realizirati, po ocjeni ovog suda, svi ciljevi kažnjavanja predviđeni zakonom.

Iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, žalba optuženika nije osnovana.

Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 14. travnja 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.