Revr-430/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 430/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak Radej kao predsjednice vijeća, Gordane Gasparini, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.-M. M. iz Z., zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., zastupanog po punomoćnici V. P., odvjetnici iz Odvjetničkog društva P., R., L. & partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2225/08-2 od 3. ožujka 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-19442/04 od 25. rujna 2008., u sjednici održanoj 5. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se revizije tužitelja i tuženika kao neosnovane.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 19.361,79 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose i od dospijeća, sve pobliže navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljici plati iznos od 10.368,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i od dospijeća pobliže navedenih u toč. I. izreke prvostupanjske presude, kao i da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.023,10 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. U toč. III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.418,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane, te je prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) navodeći pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u odnosu na koje pravno pitanje revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjskih sudova isti o njemu mogli imati različita shvaćanja, pa tužiteljica predlaže da ovaj revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio i tuženik na temelju čl. 382. st. 2. ZPP navodeći dva pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana s time da u odnosu na prvo pravno pitanje tuženik smatra kako se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje tuženik smatra da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pa tuženik predlaže da ovaj revizijski sud prihvati reviziju, i prvenstveno preinači nižestupanjske presude na način da tužiteljicu odbije u cijelosti s tužbenim zahtjevom, uz naknadu pripadajućeg troška parničnog postupka tuženiku, a podredno da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija tuženika kao neosnovana odbije, dok tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizije nisu osnovane, a revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje obračuna troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje je nedopuštena.

Sukladno čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobijan revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskoj fazi postupka sporno je između stranaka da li je tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu s čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravni Grada Zagreba sklopljenog 1. lipnja 1999.

Materijalnopravno pitanje zbog kojeg je tužiteljica izjavila reviziju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP je pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba, sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, a primjena kojeg Kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001. (dalje: KU), odnosno da li je tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužiteljici plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU.

Prvo materijalnopravno pitanje zbog kojeg je tuženik podnio reviziju u odnosu na glavno potraživanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP je pitanje da li je sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u svezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU. Drugo materijalnopravno pitanje zbog kojeg je tuženik podnio reviziju odnosi se na pitanje obračuna troškova parničnog postupka stranaka u ovom postupku, a u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji.

Ovaj sud prije svega smatra da su navedena pravna pitanja tužiteljice i tuženika, osim pravnog pitanja tuženika u odnosu na troškove parničnog postupka, važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga, jer ovaj sud o tim pitanjima nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi drugostupanjski sudovi mogli o tom pitanju zauzeti različita shvaćanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske,

-da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primao plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

-da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8 %,

-da tužiteljici nakon 1. srpnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužiteljici do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (počev od 1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a sukladno čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužiteljica primala, dok nakon 1. siječnja 2004. se sukladno čl. 48. st. 2. KU primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004. ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom u čl. 48. st. 2. KU. Obzirom da je tužiteljica za razdoblje do 1. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na ime potraživanja i razlike plaće do 1. siječnja 2004., a nakon toga su sudovi prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u visini koja nije sporna a do visine zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužiteljica u reviziji u bitnom ističe da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju dana od sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, pri usklađivanju prijedloga proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da je sukladno čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću, tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome i isplaćivana plaća a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo pro futuro, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka a sve sukladno čl. 48. st. 4. KU.

Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st.2 . KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3KU, u kojoj jasno navode da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju se do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužiteljice koji ističe tijekom cijelog postupka, pa tako i u reviziji, da i Kolektivni ugovor od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži identičnu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće, pa da u trenutku potpisivanja KU/99 se primjenjuje odredba čl. 48. st. 2. istog KU.

Kada se sklapao KU/97 na isti način treba tumačiti spornu odredbu, a to znači da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99 jer nije bilo niti usklađivanje osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 48. st. 4. KU/97. Prema pravnom shvaćanju ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje niti u trenutku potpisa KU/97 a niti u trenutku potpisa i sklapanja KU/99. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (odnosno čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno prije usklađivanja proračuna za slijedeću godinu pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog i st. 2. čl. 48. KU. Činjenica da do 2004. godine nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u svezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovica plaće i dodatka na plaću a što je uslijedilo počev od 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je da li je zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR) na način da se stavlja izvan snage odredba između ostalog i čl. 48. st. 2. KU. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak i tumačenje nižestupanjskih sudova i u svezi navedenog zaključka jer je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice u smislu čl. 48. st. 4. KU, a ne izmjena cijele odredbe čl. 48. KU. Iz navedenog zaključka ne može se zaključiti drugo nego da je samo došlo do usklađivanja osnovice i dodatka na plaću a samim time stupila je na snagu i zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU, slijedom čega je tuženik bio dužan između ostalog tužiteljici u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću isplatiti plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. Kolektivnog ugovora odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su o povećanju osnovice i stalnog dodatka i u svezi toga su se sporazumjele, a time nisu derogirale čl. 48. KU.

Tuženik je kao drugo pravno pitanje naveo pogrešno odmjeravanje i dosuđenje parničnog troška u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji. Tuženik je potpuno u pravu da se trošak parničnog postupka određuje sukladno vrijednosti predmeta spora a koja vrijednost je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji a ne prema vrijednosti predmeta spora koja je eventualno vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave. Tako pravno shvaćanje ovaj sud je zauzeo primjerice u odluci Revt-35/04 od 14. lipnja 2005. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem jer iako se je vrijednost predmeta spora mijenjala u postupku pa je tako u trenutku podnošenja tužbe iznosila 77.165,40 kuna sve do preciziranja tužbenog zahtjeva i zapravo povlačenja tužbe od 21. lipnja 2007. od kada je vrijednost predmeta spora iznosila 29.730,29 kuna, ona nije bila od utjecaja na određivanje parničnog troška sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07), zbog čega se ne radi o pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392. st. 2. ZPP).

Slijedom navedenog a temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovanu, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji odbaciti kao nedopuštenu temeljem čl. 392. st. 2. ZPP.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 5. siječnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak Radej, v. r.