Gž R-1333/2016-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R- 1333/2016

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, mr. sc. Dražana Penjaka kao predsjednika vijeća, Verice Franić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Arijane Bolanča kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene I. D., V., OIB: …, zastupane po punomoćnici N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika-protutužitelja B. d.o.o. V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku P. V. iz O., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, broj Pr-323/2016-11 od 11. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2017.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, broj Pr-323/2016-11 od 11. studenog 2016.,

Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Odbija se zahtjev tužiteljice-protutužene za naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice- protutužene (dalje tužiteljice) i utvrđen je nedopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici prema tuženikovoj Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu od 1. srpnja 2016. kao i Odluka tuženika donesena povodom tužiteljičinog zahtjeva za zaštitu prava od 25. srpnja 2016. te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, i naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na posao na poslove prodavača, ujedno je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna. Istom presudom odbijen je tuženik- protutužitelj (dalje tuženik) sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave, i naknadu štete tužiteljici zbog sudskog raskida ugovora o radu u bruto iznosu od 12.480,00 kuna, te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kuna.

Protiv ove presude žalio se je tuženik, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP– „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14). Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine, potražujući trošak žalbenog postupka.

Tužiteljica je odgovorila na tuženikovu žalbu protiveći se svim njenim navodima predlažući da se ista odbije kao neosnovana potražujući trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda tuženika, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upire žalitelj. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

Nadalje, valja reći kako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju upire žalitelj, jer je iz spisa predmeta razvidno kako je sud prvog stupnja odbio tuženikove dokazne prijedloge uz valjano obrazloženje.

Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze (konkretno iskaz tužiteljice) drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čini žalitelj.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu te tim osnovom zahtjev za vraćanje na posao. Također, predmet spora je i zahtjev tuženika na sudski raskid ugovora o radu tužiteljici s danom zaključenja glavne rasprave te tim osnovom naknada štete tužiteljici u bruto iznosu od 12.480,00 kuna.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev cijeneći da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 1. Zakona o radu ( "Narodne novine" broj 93/14- ZR) za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici.

Tako, u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno ostaje je su li bile ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a, glede donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

Člankom 115. stavak 1. točka 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati Ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Temeljem članka 135. st. 3. ZR u slučaju kada poslodavac otkazuje Ugovor o radu, a za valjanost otkaza se Zakonom o radu traži postojanje opravdanog razloga, on mora dokazati opravdani razlog za otkaz.

U konkretnom slučaju, nespornim proizlazi, da tuženik nije primijenio kriterije propisane odredbom članka 115. stavak 2. ZR-a, kao što su godine života, dužina radnog staža, obveze uzdržavanja smatrajući da loši poslovni rezultati poslovne jedinice … su opravdani razlog za zatvaranje te poslovnice, a time i otkazivanje ugovora o radu kako tužiteljici tako i drugim radnicima koje su do 30. lipnja 2016. radile u toj poslovnoj jedinici.

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza predloženim po parničnim strankama i njihove ocjene ( članak 8. ZPP-a), pravilno utvrdio činjenično stanje.

Tako je pošavši od slijedećeg:

- da je tužiteljica bila kod tuženika u radnom odnosu od 8. svibnja 2002. do 01. rujna 2006. na određeno vrijeme, a nadalje na neodređeno vrijeme na radnom mjestu prodavača, u V., a od sredine lipnja 2012. u poslovnoj jedinici … u V. temeljem usmenog naloga poslodavca;

- da je tuženik plan rada radnika u poslovnoj jedinici … u V. dostavio 26. ili 27. lipnja 2016., dok tvrdi da je odluku o zatvaranju te poslovne jedince donio 06. svibnja 2016. kojom se ista zatvara s danom 30. lipnja 2016. i da sa tom Odlukom nije upoznat ni kontrolor koji pravi raspored rada;

- da je tuženik 01. srpnja 2016. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici iz gospodarskih i organizacijskih razloga i prestanka potrebe za obavljanjem poslova koje je tužiteljica radila kod tuženika, ista je tužiteljici uručena 04. srpnja 2016. te je ona u vezi iste podnijela zahtjev za zaštitu prava 08. srpnja 2016. i glede kojeg je tuženik donio Odluku kojom odbija zahtjev za zaštitu prava 25. srpnja 2016. te je podnesena predmetna tužba sve u zakonom propisanom roku iz članka 133. stavak 1. ZR-a;

- da okolnost što je tužiteljica imala ugovor o radu zaključen za poslovnu jedinicu D. u V., a kasnije po naputku poslodavca koji je tužiteljica prihvatila radila u poslovnoj jedinici … u V. i što je navedena poslovna jedinica 30. lipnja 2016. prestala sa radom nije odlučna okolnost jer je tuženik tužiteljicu mogao zaposliti na mjestu prodavača i u drugoj poslovnoj jedinici u V., a ugovor o radu je tužiteljici mogao biti otkazan nakon što poslodavac tužiteljicu usporedi sa drugim prodavačima i utvrdi po zakonskim kriterijima da je tužiteljica manje zaštićeni radnik u odnosu na druge radnike tuženika;

- da otkazivanje ugovora o radu drugim radnicima u poslovnoj jedinici … kao i kasnije zatvaranje poslovne jedinice D. u V. nije od utjecaja na obveze tuženika da ugovor o radu otkaže onom radniku koji je u najslabijem položaju prema zakonskim kriterijima;

- da tuženik ima više poslovnih jedinica u raznim mjestima pa i u samom gradu V.;

- da u ponašanju tužiteljice nema ničega što bi upućivalo na njeno nepoštivanje tuženika kao poslodavca kao što nema ni okolnosti koje bi ukazivale na to da su poremećeni odnosi između nje i poslodavca zbog kojih okolnosti nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć,

prvostupanjski sud, pozivom na odredbu članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a, te članak 115. stavak 2. ZR-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje predmetnih odluka nedopuštenih te tim osnovom njen povratak na posao, ujedno je pozivom na odredbu članka 125. stavak 2. ZR-a odbio protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

Naime, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je stranački iskaz tužiteljice, kao i iskaze saslušanih svjedoka valjano ocijenio i analizirao u kontekstu utvrđenja do kojih je došao pregledom spisu priložene dokumentacije o čemu je u obrazloženju prvostupanjske presude naveo jasne i određene razloge.

Glede preostalih žalbenih navoda odgovoriti je da tuženik uglavnom ponavlja navode iznijete tijekom postupka a koje je prvostupanjski sud valjano raspravio i otklonio pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja.

Naime, doista je autonomno pravo tuženika kao poslodavca da odredi kada će i koju poslovnu jedinicu zatvoriti radi ekonomski uspješnijeg poslovanja. Međutim, kada poslodavac zatvara jednu i više poslovnih jedinica kao što je to ovdje slučaj i pojavi se višak radnika poslodavac je dužan primijeniti odredbu članka 115. stavak 2. ZR-a, odnosno pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan propisane kriterije razmotriti i primijeniti, a u odluci o otkazu Ugovora o radu navesti koji su kriteriji bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz, a na što ga upućuje i odredba članka 120. ZR-a, a što tuženik međutim ovdje nije učinio.

U izloženom, tuženik nije dokazao da ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu baš tužiteljici, pa suprotna izlaganja u žalbi nisu osnovana.

Utoliko je, u konkretnom slučaju, pravilno prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza i njihove valjane ocjene utvrdio da tuženik nije imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici odnosno da nije dokazao postojanje pretpostavki iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a, ( a na tuženiku je teret dokaza shodno članku 135. stavak 3. ZR) i da nije cijenio ni okolnosti iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a, te je stoga pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uključujući i povratak na posao ( članak 124. stavak 1. ZR-a).

Nadalje, suprotno žalbenim navodima pravilan je i zaključa prvostupanjskog sud da je protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom neosnovan jer tuženik ničim nije dokazao postojanje okolnosti iz članka 125. stavak 2. ZR-a, za koji zaključak je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i određene razloge na koje se upućuje kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Odluka o trošku pravilna je i utemeljena na valjanoj primijeni odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer isti nije uspio sa svojom žalbom sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, i odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Shodno članku 155. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan.

Slijedom prethodno iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, te kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 14. prosinca 2017.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak, v. r.