I Kž-629/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-629/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A TSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Vrbetić Vesne, Hranjski Marijana i Budinski Josipa, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. R. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. rujna 1997. K-43/97, u sjednici održanoj 9. studenog 1999., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. R.R., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. R.R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. ožujka 1995. do 27. lipnja 1995. godine.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači i njega proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 40. st. 2. u svezi st. 4. KZRH ili za kazneno djelo iz čl. 40. st. 2. KZRH, te da mu se izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon razmatranja spisa državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi tvrdi da je povrijeđivanju oštećenika prethodio verbalni i fizički sukob između njega i oštećenika, u kojem je oštećenik, kao fizički znatno snažniji, savladao optuženika a potom ga nastavio vrijeđati i provocirati. Uslijed psihičkog stanja u kojem se nalazio, ratnog stresa, alkohola i droge, u takvoj situaciji, u namjeri da zaplaši oštećenika, optuženik je uzeo pušku i bez nišanjenja pucao. Smatra da nije počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim već eventualno kazneno djelo teške tjelesne ozljede na mah ili u

najgorem slučaju kazneno djelo iz čl. 40. st. 2. KZRH počinjeno s eventualnim umišljajem.

Ovakvi žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao na glavnoj raspravi, međutim tu obranu prvostupanjski sud svestrano je analizirao i temeljito ispitao, dovodeći je u svezu s drugim provedenim dokazima, te je s pravom otklonio kao neosnovanu, navodeći u obrazloženju svoje presude za to u svemu iscrpne, uvjerljive i logične razloge.

Naime, pravilnom ocjenom iskaza svjedoka očevidaca I.D., K.I., K.M. i M.G., koji su svi suglasno u bitnome potvrdili tezu optužbe, kako u odnosu na objektivnu stranu inkriminiranog kaznenog djela, što se žalbom uostalom i ne dovodi u pitanje, tako i u odnosu na činjenice i okolnosti na temelju kojih je prvostupanjski sud izveo zaključak o subjektivnom odnosu optuženika prema počinjenom kaznenom djelu, tj. obliku njegova umišljaja, nedvojbeno i na pouzdan način otklonjena je kao neutemeljena obrana optuženika.

U odnosu na subjektivnu stranu inkriminiranog kaznenog djela od posebnog su značenja iskazi oštećenika i navedenih svjedoka, koji su suglasno potvrdili da je optuženik s udaljenosti od nekoliko metara u pravcu oštećenika ispalio jedan hitac, nakon čega je oštećenik pao na pod, te da mu je tada prišao optuženik pitajući ga "hoće li još?".

Uz ovakvo stanje stvari pravilan je i logičan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik bio svjestan onoga što čini i da je upravo to i htio, dakle da je postupao s tzv. direktnim umišljajem da oštećenika usmrti, a da je smrtna posljedica izostala uslijed pravodobne i djelotvorne liječničke intervencije.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovrajući propis kaznenog zakona, promašen je i žalbeni prigovor pogrešne primjene kaznenog zakona, iznesen u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

Kazna zatvora u trajanju od dvije godine, izrečena optuženiku uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, nije prestroga kaznena sankcija, kako smatra optuženika, već je i po ocjeni ovog suda ta kazna u svemu primjerena stupnju kaznene odgovornosti optuženika, njegovoj ličnosti, obiteljskim prilikama i ranijem ponašanju, te okolnostima uz koje je počinjeno kazneno djelo a koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne.

Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede zakona na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. studenog 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Potrebica Ante v.r.