Legislator Case Law & Legislation
Gž-438/2019-2 AI generated

Court dismisses claim for non-material damages against Croatia due to lack of closest connection under liability law.

Case Number Gž-438/2019-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Court of Appeal in Split dismissed the appellant's appeal against the lower court's judgment awarding no compensation for non-material damages. The appellant, a former JNA member, sought damages for physical and mental suffering, lost wages, and rent, arguing a connection to Croatia based on the location of the incident and his residence. The court ruled that the Republic of Croatia was not in the 'closest connection' with the specific harm because the appellant was not a citizen of the former SFRH at the time of the incident, and the only link was the location of the event, which was insufficient under the Liability Act.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o odgovornosti čl. 1. st. 1; čl. 2; closest connection between the injured party and the state is established only if the injured person was a citizen of the former SFRH at the time of the incident; mere residence or location of the event is insufficient.

Keywords

AI generated
closest connection liability non-material damages former Yugoslavia citizenship state liability JNA member status Zakon o odgovornosti mental suffering compensation

Cited Legislation

AI generated
Zakon o odgovornosti čl. 1. st. 1
Zakon o odgovornosti čl. 2
Zakon o parničnom postupku čl. 342. st. 1
Zakon o parničnom postupku čl. 154. st. 1

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-438/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz K., R. M., kojega zastupa punomoćnica I. G., odvjetnica u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-21/14 od 19. listopada 2018. i rješenja istoga suda pod istim poslovnim brojem od 6. studenoga 2018., u sjednici održanoj 31. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe tužitelja kao neosnovane pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Px-21/14 od 19. listopada 2018., kao što se potvrđuje i rješenje istoga suda pod istim poslovnim brojem od 6. studenoga 2018.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obveže tuženica da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s naslova pretrpljene nematerijalne štete iznos od 60.500,00 kuna, i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 6.500,00 kuna, na ime duševnih bolova radi smanjenja životne aktivnosti iznos od 22.000,00 kuna, na ime pretrpljenog straha iznos od 10.000,00 kuna i na ime naruženosti iznos od 22.000,00 kuna, sve sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjih dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, dok se za više zatraženih 99.628,00 kn s naslova pretrpljene nematerijalne štete, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja da se obveže tuženica da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 59.367,44 kuna na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1996. i od 1.siječnja 1998. do 31.prosinca 2007. sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate, a kako je sve to pobliže označeno u izreci presude te je odbijen i zahtjev tužitelja da se obveže tuženica da mu plaća mjesečnu rentu u iznosu od 396,27 kuna počam od 1. siječnja 2008. pa nadalje, dok za to budu postojale zakonske pretpostavke, s time što je dospjele mjesečne obroke dužan isplatiti odjednom zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjih dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, u roku od 15 dana a ubuduće navedeni iznos mjesečno najkasnije svakog 5-og u mjesecu za protekli mjesec, pod prijetnjom ovrhe, a odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi parnični trošak. Nadalje je tom presudom pod točkom II. izreke, obvezan tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 37.500,00 kuna.

Prvostupanjskim rješenjem ispravljena je navedena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke, na način da se u devetom i desetom retku izreke, briše dio teksta koji glasi: "dok se za više zatraženih 99.628,00 kn s naslova pretrpljene nematerijalne štete, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan".

Protiv te presude i rješenja žali se tužitelj pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 43/13.-rješenje USRH i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače u smislu žalbenih navoda, podredno, da se da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude i rješenja jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima istih. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga tih odluka i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost istih.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za obvezivanje tuženice da mu naknadi nematerijalnu štetu isplatom iznosa od 60.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama računatim od donošenja presude do isplate, kao i da mu tuženica počevši od 1. veljače 1996. pa ubuduće sve dok postoje zakonski uvjeti isplaćuje mjesečnu rentu sa zatraženim zateznim kamatama, a kako je to sve pobliže označeno u izreci presude.

Tužitelj tvrdi da mu takav zahtjev pripada prema tuženici kao jednoj od pravnih slijednica bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), s obzirom na to da mu je kao djelatnoj (aktivnoj) vojnoj osobi u bivšoj JNA (pomorskom vodniku 3. klase u v.p. … S.) 7. studenog 1986., a prilikom operativnog zahvata u bivšoj Vojnoj bolnici u Splitu, pogreškom liječnika ozlijeđen lisni živac, i time posljedično prouzrokovana utužena nematerijalna i materijalna šteta.

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je do štetnog događaja došlo 7. studenoga 1986., kada je tužitelju izvršen operativni zahvat u bivšoj Vojnoj bolnici u Splitu,

- da je tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja bio aktivna vojna osoba u bivšoj JNA, te da je vojnu službu služio kao pomorski vodnik u S.,

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. srpnja 1989., protiv bivše SFRJ, Općinskom sudu u Splitu,

- da tužitelj u vrijeme štetnog događaja 7. studenoga 1986., nije imao prijavljeno prebivalište u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, jer iz izvješća MUP-a, PU Splitsko- dalmatinske, Odjela za upravne poslove od 21. rujna 2009. proizlazi da je tužitelj u S. imao prijavljeno prebivalište od 29. lipnja 1987. do 4. listopada 1991.,

- da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao prijavljeno prebivalište u S., a što također, proizlazi iz navedenog izvješća MUP-a, PU Splitsko-dalmatinske, Odjela za upravne poslove od 21. rujna 2009., a iz kojeg proizlazi da je tužitelj u S. imao prijavljeno prebivalište od 29. lipnja 1987. do 4. listopada 1991., dok je tužba podnesena 5. srpnja 1989.,

- da je tužitelju izdan pasoš broj HR 795425 dana 14. ožujka 1989. u Splitu, a koji sadrži i matični broj građana,

- da je 17. srpnja 1989., donesena naredba od strane Komandanta vojnopomorske oblasti kojom se utvrđuje prestanak aktivne vojne službe tužitelja iz razloga utvrđenja trajne nesposobnosti za službu u JNA, po osnovi nalaza, ocjene i mišljenja Više vojno-ljekarske komisije pri Vojnoj pošti broj 1275/266 od 15. lipnja 1989. u Splitu,

- da se tužitelj liječio i bio je na rehabilitaciji u S.,

- da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. siječnja 1990.,

- da je u tom postupku utvrđeno da je invalidnost kod tužitelja nastupila uslijed bolesti koja nije profesionalna ili povreda van rada, a sve po ocjeni više vojno-ljekarske komisije pri Vojnoj pošti … S. br.1 … od …, a što da proizlazi iz rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu od 14. siječnja 1990.,

- da je tužitelj ostavio pravo na invalidsku mirovinu na temelju rješenja Zavoda za socijalo osiguranje vojnih osiguranika, koje je doneseno u B. …., bivša SR S., (list 140 spisa), a u kojem se između ostalog navodi da je tužitelj iz K., selo T.,

- da iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke proizlazi da se nakon što je umirovljen zbog posljedica štetnog događaja odjavio iz S. i Republike Hrvatske, te preselio u K. u R. M., gdje i sada živi,

- da tijekom postupka proveden nalaz i mišljenje po medicinskim vještacima i vještaku za financije.

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da se tužitelj 29. lipnja 1987., dakle, nakon štetnog događaja koji se desio 7. studenoga 1986., prijavio s prebivalištem u SR Hrvatskoj, i to na adresi poslodavca, odnosno gdje je obavljao svoju aktivnu vojnu službu (Vojna pošta Lora 0), a što sve proizlazi i iz spisu priloženog Uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave, Splitsko-dalmatinska od 19. kolovoza 2015., s time što je taj sud naveo kako iz priloženog Pasoša HR 795425, koji je izdan 14. marta 1989. proizlazi da je izdan gotovo tri godine nakon štetnog događaja i da u njemu da navodi kako je prebivalište tužitelja bilo u S., …, ali kako iz navedenog Uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave, Splitsko-dalmatinska od 19. kolovoza 2015. proizlazi da tužitelj nikada nije imao prijavljeno prebivalište na adresi u S., …, to je taj sud zaključio da iz priloženih javnih isprava nije moguće nedvojbeno utvrditi da bi tužitelj u vrijeme štetnog događaja 7. studenog 1986., imao državljanstvo SR Hrvatske.

Isto tako, prvostupanjski sud naveo je da je sukladno uputama iz ukidnih rješenja revizijskog suda i ovoga suda, dopisima od 8. svibnja 2014., 29. listopada 2014., 27. kolovoza 2015., 9. rujna 2016., 2. lipnja 2017., 14. veljače 2018. i 19. lipnja 2018. od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da ga u dokazne svrhe izvijesti o postojanju uzajamnosti između Republike Hrvatske i R. M. u smislu odredbi članka 1. i članka 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ („Narodne novine“, broj 117/03. - u daljnjem tekstu: Zakon o odgovornosti), a koji je stupio na snagu dana 31. srpnja 2003.. Ministarstvo pravosuđa RH, Uprava za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju, nakon zaprimanja svakog od naprijed navedenih dopisa ovog suda, da se obratilo s priloženim dopisima Ministarstvu pravde R. M., i to sa zamolbom da ga za potrebe ovog parničnog postupka izvijesti imaju li državljani Republike Hrvatske pravo na naknadu štete od R. M. kao pravne slijednice bivše SFRJ, a koja šteta je nastala u bivšoj SFRJ, i za koju je po tada važećim propisima odgovarala bivša SFRJ, a na koje traženje da se Ministarstvo pravde R. M. oglušilo, pa je prvostupanjski sud zaključio da se takvo uporno ne udovoljavanje traženjima ovog sud od strane Ministarstva pravde R. M., može tumačiti isključivo u smislu nepostojanja uzajamnosti između Republike Hrvatske i R. M. u smislu navedenih odredbi članka 1. i članka 2. Zakona o dogovornosti, odnosno u smislu nepostojanja odgovornosti R. M. kao države slijednice bivše SFRJ za štetu koja je nastala državljanima Republike Hrvatske u bivšoj SFRJ, i za koju je odgovarala bivša SFRJ, a sve prema danas važećim propisima R. M..

Stoga je prvostupanjski sud smatrao da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske, kao države slijednice bivše SFRJ za štetu koja je tužitelju uzrokovana u bivšoj SFRJ, i za koju je odgovarala bivša SFRJ, pa da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istakla tuženica, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

Navedeni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud naveo da predmetni slučaj uređuje odredba članka 1. Zakona o odgovornosti, kojom je u stavku 1. toga članka, propisano da Republika Hrvatska kao jedna od pravnih slijednica bivše SFRJ, odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ za koje je po tada važećim propisima odgovarala bivša SFRJ, ako se razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta, odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica, načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti, može zaključiti da je Republika Hrvatska, od svih drugih država - pravnih slijednica bivše SFRJ, u najbližoj vezi s konkretnom štetom, dok se prema stavku 2. istoga članka, smatra da postoji najbliža veza iz stavka 1. ovoga članka ako je oštećenik u vrijeme štetnog događaja bio državljanin bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno pravna osoba s registriranim sjedištem na njezinom teritoriju, a šteta je počinjena na državnom teritoriju Republike Hrvatske.

Odredbom članka 2. Zakona o odgovornosti propisano je da državljani drugih država slijednica bivše SFRJ imaju pravo na naknadu štete pod pretpostavkama iz članka 1. stavka 1.

Zakona i uz uvjet uzajamnosti.

Budući da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju utvrdio da tužitelj u vrijeme štetnog događaja 7. studenoga 1986. nije bio državljanin bivše Socijalističke Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: SR Hrvatske), kao što je utvrdio i da u vrijeme tog štetnog događaja nije imao ni prijavljeno prebivalište na području SR Hrvatske jer iz spisu priloženog Uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave, Splitsko-dalmatinske od 19. kolovoza 2015. (list 198 spisa) proizlazi da je tužitelj s prebivalištem bio prijavljen od 29. lipnja 1987. do 4. listopada 1991. na adresi S., V.P. Lora 0, odnosno na adresi poslodavca, tj. vojne ustanove u kojoj je obavljao aktivnu vojnu službu, a u kojoj je i stanovao, kako to proizlazi i iz tužiteljevog iskaza, a ne adresi stanovanja (stan ili kuća).

Dakle, iz navedenog proizlazi, a što je bitno za ovaj spor da tužitelj nije imao prijavljeno prebivalište na području bivše SR Hrvatske u vrijeme štetnog događaja, dok iz priloženog tužiteljevog Pasoša proizlazi da je isti izdan 14. ožujka 1989., gotovo tri godine nakon štetnog događaja, u kojem se navodi da bi prebivalište tužitelja bilo u S., … pa kako iz navedenog Uvjerenja o prebivalištu Policijske uprave, Splitsko-dalmatinska od 19. kolovoza 2015. proizlazi da tužitelj nikada nije imao prijavljeno prebivalište na adresi u S., ..., to se na temelju te isprave ne može zaključiti da je prebivao na toj adresi, iako tužitelj u svom iskazu tvrdi da je to bila adresa vojne pošte Lora u S., ali to ne proizlazi iz navedenog Uvjerenja o prebivalištu.

U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima tvrdi je tužitelj imao prijavljeno prebivalište u bivšoj SR Hrvatskoj, ukazuje da iz prethodno navedenog uvjerenja o prebivalištu od 19. kolovoza 2005., proizlazi da je imao prijavljeno prebivalište u bivšoj SR Hrvatskoj od 29. lipnja 1987. do 4. listopada 1991. na adresi S., V.P. L. 0, i da je u svome pasošu koji je izdan 14. ožujka 2989. imao prijavljeno prebivalište u S., na adresi …

Međutim, ponovno se ističe da iz tog uvjerenja o prebivalištu proizlazi da tužitelj nikada nije imao prijavljeno prebivalište u S., na adresi …, a koja je navedena u pasošu kao adresa stana, što proizlazi i z spisu priloženog pasoša u izvorniku (list 98 spisa), ali kada bi se i prihvatilo da je tužitelj imao prebivalište na toj adresi, kako tužitelj tvrdi, to bi i ta prijava potkrijepila utvrđenja prvostupanjskog suda da tužitelj nije imao prijavljeno prebivalište u bivšoj SR Hrvatskoj u vrijeme štetnog događaja 7. studenoga 1986.

Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je navedenim prijavljenim prebivalištima imao i državljanstvo bivše SR Hrvatske, jer tužitelj navedenim prijavama prebivališta u bivšoj SR Hrvatskoj (kojima nije bio prijavljen s adresom prebivališta u bivšoj SR Hrvatskoj u vrijeme štetnog događaja 7. studenoga 1986., što se ponovno ističe) nije dokazao državljanstvo SR Hrvatske, prema odredbi članka 3. Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/77.), koji je bio na snazi u vrijeme za koje tužitelj tvrdi da je bio državljanin SR Hrvatske, a kojim člankom je propisano na koji se način sječe državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske.

Budući da tužitelj nije dokazao da je stekao državljanstvo prema toj odredbi, a dokaz o tom državljanstvu je Uvjerenje koje se izdaje na temelju podataka iz knjige državljana, prema Pravilniku o načinu vođenja evidencije, obrascu za vođenje evidencije i obrascu uvjerenja o državljanstvu ("Narodne novine", broj 7/78.), to se neosnovano tužitelj tijekom postupka kao i u žalbi poziva da to potvrđuju navedene prijave prebivališta i iskaz tužitelja.

Ukazuje se i da je na temelju mjerodavnih odredbi Zakona o državljanstvu SFRJ (»Službeni list SFRJ«, broj 57/76.) i Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske, nadležno upravno tijelo upisivalo podnositelja zahtjeva u knjigu državljana Socijalističke Republike Hrvatske, za matično područje na kojem se nalazi pod točno određenim rednim brojem i s točnom napomenom čiji je podnositelj državljanin od bivših Socijalističkih Republika SFRJ.

Kako tužitelj nije dokazao da je bio u skladu s mjerodavnim zakonskim propisima upisan u knjigu državljana Socijalističke Republike Hrvatske, s time što se ističe kako ni prema odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91), koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. i kojim je prestao važiti Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1977. kao i navedeni Pravilnik iz 1978., nije stekao hrvatsko državljanstvo, niti iz spisa proizlazi da je imao hrvatsku putovnicu i domovnicu, kako to pogrešno tvrdi, da bi u ovom slučaju tuženica Republika Hrvatska kao jedna od pravnih slijednica bivše SFRJ, odgovarala za utuženu štete jer se iz svega navedenog ne može se zaključiti da je tuženica u najbližoj vezi s konkretnom štetom, a imajući na umu da se prema odredbi članka 1. stavka 2. Zakona o odgovornosti, smatra da postoji najbliža veza iz stavka 1. toga članka, ako je oštećenik u vrijeme štetnog događaja bio državljanin bivše Socijalističke Republike Hrvatske, a šteta je počinjena na državnom teritoriju Republike Hrvatske.

Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelj nije bio državljanin bivše Socijalističke Republike Hrvatske, s time što u ovom slučaju nije sporno da je tužitelj došao u S. kao maloljetna osoba nakon završene osnovne škole u bivšoj SR M., i to kao polaznik srednje vojne škole, a koju je polazio u S. u trajanju od četiri godine te da je nakon iste počeo aktivnu vojnu službu u Vojnoj pošti L. u S. i da se adresi vojne pošte prijavio s prebivalištem u SR Hrvatskoj (poslije štetnog događaja), dok je stvarno živio na jednom od brodova tadašnje vojne flote, kako to proizlazi iz tužiteljevog iskaza, a iz tužiteljevog iskaza proizlazi i to da je neko vrijeme nakon operacije boravio u bivšoj SR M. i da je povremeno dolazio u S., gdje je obavljao preglede.

Nije sporno ni to da je tužitelj postupak za naknadu štete pokrenuo tužbom podnesenom 5. srpnja 1989., u vrijeme kada je imao prijavljeno prebivalište u bivšoj SR Hrvatskoj, i to na adresi sjedišta poslodavca, ali nije imao prijavljeno prebivalište u vrijeme štetnog događaja, što se ponovno ističe, dok je zbog posljedica štetnog događaja umirovljen u B., u bivšoj SR S., pa na ovu pravnu stvar ne utječe ni odredba članka 3. stavka 1. Ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i Vlade R. M. o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 9/99.), kojim su se ugovorne stranke obvezale da će u postupcima ostvarivanja pravne zaštite fizičkim osobama jedne ugovorne strane, nadležna tijela druge ugovorne strane pridržavati načela zakonite, brze i učinkovite zaštite.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da između Republike Hrvatske i R. M. nepostojanja uzajamnosti u smislu navedenih odredbi članka 1. i članka 2. Zakona o dogovornosti, odnosno da ne postoji odgovornosti Republike Makedonije kao države slijednice bivše SFRJ za štetu koja bi nastala državljanima Republike Hrvatske u bivšoj SFRJ, i za koju bi odgovarala bivša SFRJ, a sve prema danas važećim propisima R. M..

S obzirom na utvrđene okolnosti te vodeći računa prije svega o tome da se štetni događaj zbio za vrijeme dok je tužitelj bio pripadnik bivše JNA, da je tužiteljevo prebivalište bilo u vrijeme štetnog događaja u K., bivša SR M., da je njegova državna pripadnosti u vrijeme pokretanja spora bila bivše SR M., da je tužitelj umirovljen u bivšoj SR S., da ostvaruje prava na ime invalidnosti nastale zbog povreda i oštećenja zdravlja u štetnom događaju u R. M. (gdje i stalno živi) i da se štetni događaj dogodio na teritoriju bivše SR Hrvatske, i po ocjeni ovog suda tuženica Republika Hrvatska nije u najbližoj vezi s konkretnom štetom, a uzimajući u obzir i ostale države-pravne slijednice bivše SFRJ, jer je jedina poveznica Republike Hrvatske s konkretnom štetom postojala samo s obzirom na mjesto štetnog događaja, s time što se ukazuje da je odlučna činjenica u ovom slučaju i to da ne postoji uzajamnost između Republike Hrvatske i R. M., u smislu navedenih odredbi članka 1. i članka 2. Zakona o odgovornosti.

Na temelju navedenog, potraživanje tužitelja je neosnovano jer tuženica slijedom razboritog i pravičnog prosuđivanja svih okolnosti konkretnog slučaja u smislu citiranih odredbi Zakona o odgovornosti nije u najbližoj vezi s konkretnom štetom.

Na takav zaključak ovoga suda i prvostupanjskog suda nije od utjecaja ni činjenica što je tužitelj povremeno dolazio na kontrolu u bivšu SR Hrvatsku nakon operacije i što je njegovo liječenje završeno nakon 3,5 godine od operacije, jer ni time nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe stavka 2. članka 1. Zakona o odgovornosti, temeljem koje odredbe se smatra da postoji najbliža veza oštećenog i Republike Hrvatske, ali samo ako je oštećeni bio državljanin bivše SR Hrvatske u vrijeme štetnog događaja, a što tužitelj nije bio. Neosnovano je pozivanje tužitelja i na jedinstveni matični broj građana (u daljnjem tekstu: JMBG), kao što su neosnovani i njegovi navodi da su JMBG imali samo hrvatski državljani, iz razlog što su JMBG kao identifikacijski broj imali svi građani bivše SFRJ (isti sadrži datum rođenja, regiju rođenja, redni broj i spol), prema tada važećim propisima.

Inače, tužitelj ni ostalim žalbenim navodima ocjenu svih izvedenih dokaza ničim nije dovelo u sumnju, dok se u odnosu na pozivanje na druge sudske odluke ističe da ni to ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke iz razloga što se ne mogu primijeniti u ovom slučaju jer se istima ne rješava pravni problem sporan u predmetnom postupku, s obzirom na to da se u tim odlukama radi o činjeničnom stanju koje je drugačije od utvrđenog činjeničnog stanja u ovom slučaju.

Pravilno je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem ispravio navedenu prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke, na način da se u devetom i desetom retku izreke, briše dio teksta koji glasi: "dok se za više zatraženih 99.628,00 kn s naslova pretrpljene nematerijalne štete, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan", jer je očite došlo do pogreške u pisanju presude u tom dijelu, pritom se pravilno pozvavši na odredbu članka 342. stavka 1. ZPP-a.

Također je pravilno donesena i odluka o troškovima postupka na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, a ni tužitelj posebnim žalbenim navodima ne pobija.

Zbog svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu 31. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.