Revr-1260/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1260/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. F. iz C., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž R-138/2015- 2 od 4. veljače 2016., ispravljene rješenjem istog suda poslovnog broja Gž R-138/2015-3 od 18. svibnja 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-842/14-51 od 27. svibnja 2015., u sjednici održanoj 8. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos 233.949,22 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci presude, a ujedno je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 23.125,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Ispravljenom drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke djelomično prihvaćena žalba tuženice kao osnovana te je prvostupanjska presuda preinačena na način da je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos 59.416,45 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci presude, pod točkom II. izreke joj je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 10.053,79 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pod točkom III. izreke preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan, dok je pod točkom IV. izreke tužitelju naloženo naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu 2.331,56 kn.

Protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje ne temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U povodu revizije iz čl. 382. stavka 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom i blagdanom i to za razdoblje to za razdoblje od lipnja 2007. do travnja 2009.

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“

Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji ukazuje na različitu praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2834/2011 od 12. siječnja 2012., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4042/12 od 13. studenoga 2012., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-147/12 od 18. listopada 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-97/12 od 7. studenoga 2012., Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3398/11 od 17. rujna 2012., Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2547/11 od 30. studenoga 2012. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2009/12 od 27. prosinca 2012. u kojima su sudovi zauzeli shvaćanje da se odmor za vrijeme obavljanja straže/dežurstva u trajanju od 2 sata ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga što ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a iz izvedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže tužitelj nema mogućnosti napuštanja mjesta gdje se ona obavlja.

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a, odnosno da su pravna pitanja određeno naznačena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na ta pitanja odnose, a kao razlog važnosti navedena je različita praksa drugostupanjskih sudova u svezi navedenih pravnih pitanja.

Prvostupanjski je sud osnovanost tužbenog zahtjeva, naknade za prekovremeni rad, prosuđivao osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev i tužitelju dosudio iznos 233.949,22 kn bruto ocjenjujući da je tužitelj radio u dane straže i dežurstva 24 sata, uvažavajući iskorištene slobodne dane koji su dani na ime preraspodjele radnog vremena.

Drugostupanjski sud je zaključujući da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na odredbe Kolektivnih ugovora, Zakona o radu i Zakona o službi u oružanim snagama, kao i na činjenicu da za utuženi period tuženica nije posebnim propisima uredila dodatke na plaću za dežurstvo i stražarsku službu, djelomično uvažio žalbu tuženice i preinačio takvu presudu s obrazloženjem da se ne može uzeti da vojna osoba efektivno radi 24 sata u vrijeme obavljanja straže ili dežurstva ili pak radom na terenu već je osobi potrebno minimalno 8 sati dnevnog odmora. Na taj način drugostupanjski sud rad od 8 sati tretira redovnim radom, daljnjih 8 sati prekovremenim radom, a daljnjih 8 sati računa kao dnevni odmor. U dane službe vikendom sud tužitelju obračunava naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih 8 sati računa kao dnevni odmor, uvažavajući pri tome iskorištene slobodne dane koje je tužitelj iskoristio i koji su evidentirani u službenoj evidenciji prisutnosti na poslu.

Obzirom na utuženo vremensko razdoblje u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o službi u oružanim snagama iz 2004., a potom iz 2007.

Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04), koja je bila na snazi do 31. srpnja 2007., bilo je propisano da rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti,

- tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi.

U st. 2. propisano je da se na rad iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. propisano je da rad iz stavka 3. ovoga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Nakon izmjena i dopuna od 13. srpnja 2007. koje su stupile na snagu 31. srpnja 2007. odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravna pitanja koja se odnose na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), a koja su prema ocjeni ovog suda važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i o čijem rješenju ovisi odluka u ovom sporu.

Prema ocjeni ovoga suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno boravio na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na radu, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, što nije fizički moguće i nije životno, kakvo je shvaćanje ovaj sud već izrazio u odluci ovoga suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.