Rev-769/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-769/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Stanka Jesenkovića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. T. i S. P., obje iz B., zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu G. –. M., odvjetnicima iz B., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Državnom odvjetništvu Bjelovarsko-bilogorske županije, radi nedopustivosti ovrhe, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. prosinca 1998., br. Gž-1745/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 29. rujna 1998., br. P-657/97, u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužene Republike Hrvatske kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 29. rujna 1998., br. P- 657/97 proglašeno je nedopuštenim izvršenje u predmetu istoga suda br. I-6/96, a tužena obvezana naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 7.850,00 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 23. prosinca 1998., br. Gž-1745/98 navedena presuda je djelomično potvrđena uz djelomičnu preinaku u pravcu da se nedopustivost izvršenja odnosi na tužiteljice S.T. i S.P..

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužena je uložila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz tumačenje odredbe čl. 102. a) st. 2. Zakona o stambenim odnosima.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u proturječnostima razloga nižestupanjskih presuda u kojima se navodi da kod primjene odredbe čl. 102. a) st. 2. Zakona o stambenim odnosima (“Narodne novine” broj 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 u daljem tekstu: ZSO) vlasnik stana nakon sudske odluke o otkazu ugovora o stanu odlučuje o davanju istog ili drugog odgovarajućeg stana članovima porodičnog domaćinstva, a zatim u istim odlukama sud, iako nije vlasnik stana, dodjeljuje taj isti stan članovima porodičnog domaćinstva.

U istim razlozima nalazi i pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da pravilnom primjenom odredbe čl. 102. a) st. 1. Zakona o stambenim odnosima samo vlasnik stana može odlučiti o davanju tog ili drugog odgovarajućeg stana članovima porodičnog domaćinstva.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je nedopustivost izvršenja radi iseljenja iz stana tužitelja - djece i članova porodičnog domaćinstva S. i Lj.T., nositelja stanarskog prava, kojima je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru br. P-1406/93 otkazano stanarsko pravo na stanu u B., uz obvezu iseljenja iz predmetnog stana i predajom istog tuženoj slobodnog od osoba i stvari.

U postupku je utvrđeno da su tužiteljice kćerke S. i Lj.T., da u stanu žive od rođenja, da su stan koristile neprekidno, pa i u vrijeme kad su njihovi roditelji S. i Lj.T. tijekom Domovinskog rata napustili Republiku Hrvatsku i otišli u Makedoniju.

Izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (“Narodne novine” br. 22/92) člankom 102. a) propisan je prestanak stanarskog prava onima koji su sudjelovali ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske, uz odredbu stavka 2. istog članka da će vlasnik stana odlučiti nakon sudske odluke o otkazu ugovora o korištenju stana, o davanju istog ili drugog odgovarajućeg stana članovima porodičnog domaćinstva.

Nije sporno da se sudska odluka o prestanku stanarskog prava stanarima koji su sudjelovali u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske ne odnosi i na članove njihovog porodičnog domaćinstva.

Pravilno stoga nižestupanjski sudovi utvrđuju nedopustivost izvršenja pravomoćne sudske presude prema tužiteljima kao članovima porodičnog domaćinstva S. i Lj.T.

Tvrdnja revidenta da su takvom odlukom sudovi uzeli sebi za pravo dodjeljivati predmetni stan tužiteljima potpuno je neosnovana, jer takav zaključak iz izreke i obrazloženja pobijanih presuda ne proizlazi. Presudama nižih sudova određena je jedino nedopustivost izvršenja pravomoćne sudske presude prema tužiteljima. Takvom presudom nije odlučeno o davanju stana na korištenje tužiteljima, jer se presudom ne dira u pravo tužene da primjenom odredbe čl. 102. a) st. 2. ZSO odluči o davanju istog ili drugog odgovarajućeg stana članovima porodičnog domaćinstva na korištenje. Nije na odmet spomenuti da su tužitelji još 1995. zatražili od tužene primjenu navedenog propisa, dobivši samo odgovor da je njihov zahtjev zaprimljen u Ministarstvu obrane (dopis na listu 9 spisa), koje temeljem ovlasti Vlade Republike Hrvatske odlučuje o korištenju stanova Ministarstva obrane.

Stoga u razlozima nižestupanjskih presuda nema proturječnosti na koje ukazuje revizija, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava. Ni tvrdnja revidenta da odredba čl. 102. a) st. 2. ZSO znači najprije iseljenje članova porodičnog domaćinstva iz stana, a tek potom rješavanje pitanja dodjele istog ili drugog odgovarajućeg stana, nije osnovana, jer je takvo tumačenje suprotno odredbi st. 2. čl. 102. a) navedenog Zakona, čiji je ratio legis, dakle cilj i svrha koja se zakonskom odredbom želi postići, zaštita onih članova porodičnog domaćinstva, koji nisu sudjelovali u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i glede pravilne primjene materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 10. rujna 2002.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.