Kžm-25/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 25/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Ante Potrebice i Vesne Vrbetić kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. veljače 2008. godine, broj Kmp-18/07, u sjednici održanoj dana 3. srpnja 2008. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, te branitelja optuženika, odvjetnika P. P. iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. H. Š. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. H. Š. zbog učina dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, pa je, uz primjenu čl. 23. i 24. st. 2. i 3. u svezi s čl. 109. st. 1. i 4. Zakona o sudovima za mladež, osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od četiri godine. U tu kaznu mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. svibnja 2007. godine, pa nadalje.

Ujedno je odlučeno da se optuženik oslobađa od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP.

Protiv ove presude žali se opt. H. Š. osobno i po svom branitelju, odvjetniku P. P. iz nog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o

Z., zbog pogrešno utvrđenog činjenič

kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće. Ujedno je stavljen prijedlog da se branitelj optuženika obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić te je ponovila navode pismenog prijedloga, kao i branitelj optuženika, odvjetnik P. P., koji je ostao kod navoda podnesene žalbe. Sjednica je održana u nenazočnosti opt. H. Š. koji se nalazi u pritvoru, a ima branitelja, u smislu čl. 374. st. 2. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Optuženik u žalbi ponavlja svoju obranu prema kojoj je on kritične zgode postupao u nužnoj obrani prema ošt. J. K., dok, s druge strane, nema dokaza da bi prema ošt. I. S. postupao u namjeri lišenja života, tim više jer taj oštećenik nije pretrpio nikakve ozljede. Upire se na različitosti u iskazivanju oštećenika zbog čega im je sud neosnovano poklonio vjeru, dok je bez pravih argumenata otklonio obranu optuženika, iako je ona logična i životno uvjerljiva. Stoga smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim, a time je počinjena i povreda kaznenog zakona, jer djelo za koje je oglašen krivim, nije kazneno djelo. Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud, na temelju rezultata valjano provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik kritične zgode postupao s izravnom namjerom da najprije liši života ošt. J. K., a potom i ošt. I. S., čime je ostvario elemente terećenih kaznenih djela.

Prvostupanjski sud pravilno otklanja navod optuženika o postupanju u nužnoj obrani. Protupravni napad ošt. J. K. na optuženika, onako kako ga on opisuje u svojoj obrani, nije potvrđen niti jednim materijalnim tragom, a suprotan je i iskazu ošt. J. K. koji navodi da ga je optuženik iznenada, dok mu je bio okrenut leđima, počeo ubadati nožem. Tome u prilog govore ukupno četiri ubodne rane na leđima oštećenika, od kojih je jedna zadana uz sami rub kralježnice i to zamahom jakog intenziteta tako da je došlo do ozljede desnog plućnog krila i krvarenja u prsište oštećenika, što predstavlja tešku i po život opasnu ozljedu. U dinamici kretanja kako to opisuje optuženik, tj. da je uboo oštećenika nožem u času dok ga je ovaj rukama stiskao za vrat, takva povreda ne bi mogla biti nanijeta, jer srednji dio leđa oštećenika ne bi bio dostupan optuženiku, pogotovo ne u zamahu udarca jakog intenziteta. Time, dakle, mehanizam ozljeđivanja, onako kako ga opisuje optuženik, nije vjerodostojan. Osim toga, nikakvih vidljivih tragova posljedicom stiskanja vrata optuženika nije nađeno, niti se optuženik prilikom očevida, kao i prilikom liječničkog pregleda na hitnoj pomoći, tužio na eventualnu bolnost vrata. Točno je da tragovi posljedicom stiskanja vrata ne moraju nužno zaostati na koži, kako iskazuje medicinski vještak, međutim, u konkretnom slučaju optuženik tvrdi da ga je oštećenik čvrsto rukama stegnuo oko vrata i tako gurao oko šanka, što ukazuje da je trebala biti upotrijebljena jača fizička snaga, a tada je i nastanak vidljivih tragova na koži izvjestan.

U tom kontekstu, kada obrana optuženika nije potvrđena rezultatima medicinskog vještačenja, niti je mehanizam ozljeđivanja moguć s aspekta međusobnog položaja tijela optuženika i oštećenika, a ošt. J. K. poriče bilo kakav prethodni fizički kontakt, očito je da teza optuženika o postupanju u nužnoj obrani ničim nije potkrijepljena, pa ju sud prvog stupnja s pravom otklanja kao nevjerodostojnu.

Neuvjerljiva je i tvrdnja optuženika o seksualnoj provokaciji oštećenika time što ga je, kako tvrdi, dva do tri puta uštipnuo za bedro. Prije svega, optuženik je ovaj podatak iznio tek na glavnoj raspravi, iako je u istrazi dva puta ispitan i tu okolnost nije naveo. S druge strane, optuženik niti sada u svojoj osobnoj žalbi, kada prepričava događaj, ne spominje da bi ga oštećenik prethodno seksualno maltretirao. Zbog toga se ovdje očito radi o manevru obrane u cilju opravdanja, inače vrlo grubog, napada na život oštećenika, međutim, sve kada bi taj navod obrane i bio dokazan, ne bi se radilo o protupravnom napadu u smislu čl. 29. KZ.

Nadalje, sve činjenice vezano za pokušaj ubojstva na štetu ošt. I. S. su valjano utvrđene.

Optuženik tvrdi da se ovog dijela događaja uopće ne sjeća, ali smatra nevjerojatnim da bi on napadao na oštećenika kojeg je inače „volio kao oca“. S druge strane, ošt. I. S. dosljedno opisuje ponašanje optuženika koji je najprije napadao nožem ošt. J. K., a potom se okrenuo prema njemu i uz riječi „ovo đubre sada umire, a umrijet ćeš i ti“, zamahivao nožem prema njegovim prsima odozdo prema gore, što ukazuje kako na verbalnu, tako i tvornu namjeru optuženika da nanese ozljede oštećeniku u vitalni dio tijela i tako ga usmrti, u čemu nije uspio zbog oštećenikovog bijega. Optuženik je pokazao i upornost u svojoj namjeri, jer slijedi oštećenika i izvan lokala, a odustaje tek kada ovaj uzima u ruku kamen i šipku kako bi se obranio. Nakon toga, optuženik gađa oštećenika bocama alkoholnih pića, kako je vidljivo iz materijalnih tragova utvrđenih zapisnikom o očevidu, pa se u ukupnosti optuženikovog ponašanja jasno ogleda izravna namjera da i ovog oštećenika liši života. Okolnost da oštećenik ipak nije ozlijeđen ne dovodi u pitanje postojanje kaznenog djela.

Suprotno tvrdnji žalbe, proturječnosti u iskazima saslušanih oštećenika nema, osim u pitanju da li je optuženik napadao ošt. J. K. držeći u rukama jedan ili, pak, dva noža. Ta okolnost, međutim, uopće nije odlučna za postojanje predmetnog kaznenog djela, kada je ošt. K. nesporno zadobio pet ubodnih i dvije rezne rane nožu sličnim sredstvom, što potvrđuje medicinski vještak. Niti optuženik ne spori da se radilo o nožu. S obzirom da je ošt. J. K. bio alkoholiziran te nesporno u stanju šoka zbog iznenadnog i snažnog napada optuženika na njega, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je percepcija ošt. I. S., koji tijekom sukoba dolazi na lice mjesta i vidi da optuženik u svakoj ruci držao po jedan nož, bila potpunija i objektivnija te mu poklanja vjeru. Osim toga, zašto ne vjerovati tom oštećeniku koji je također bio u bliskom vizualnom kontaktu sa optuženikom.

Pri tome, netočno žalitelj smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi s kojim se konkretnim noževima optuženik služio pri napadu na oštećenike, budući je upravo naknadnim izuzimanjem noža s lica mjesta u skladu s prepoznavanjem izvršenim od strane ošt. I. S. na glavnoj raspravi, sa punom sigurnošću utvrđeno da se radilo o noževima opisanim u izreci prvostupanjske presude.

Konačno, sve da upotrijebljeni noževi uopće nisu izuzeti s lica mjesta, to ne bi bilo od utjecaja na utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja, kada oba oštećenika i optuženik iskazuju da su ozljede nanesene nožem.

Iz svega naprijed izloženog proizlazi da su zaključci prvostupanjskog suda o postojanju oba kaznena djela pokušaja ubojstva u svemu potpuna i pravilna, a primijenjena je i odgovarajuća odredba materijalnog prava te je optuženik valjano oglašen krivim.

Nije u pravu optuženik niti kada pobija odluku prvostupanjskog suda o primijenjenoj maloljetničkoj sankciji.

Naime, kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od četiri godine, i po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, u svemu je primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja, identitetu ukupne kriminalne aktivnosti i ličnosti optuženika kao počinitelja.

Pri odmjeravanju kazne, sukladno čl. 24. st. 3. Zakona o sudovima za mladež, prvostupanjski je sud vodio računa o svim olakotnim okolnostima, pa i onim navedenim u žalbi, a te je okolnosti u dovoljnoj mjeri cijenio tako da iste ne opravdavaju izricanje još blaže kazne. Doista, optuženik je bio mlađi punoljetnik koji do tada ni u kom slučaju nije pokazivao aberacije u ponašanju, a posljedicom svoje alkoholiziranosti i bazičnog pasivno-agresivnog poremećaja ličnosti bio je tempore criminis smanjeno ubrojiv. Međutim, nanošenjem većeg broja ozljeda ošt. J. K. koji, posljedicom ranjavanja i nadalje trpi zdravstvene tegobe, kako je vidljivo iz njegovog iskaza, kao i s obzirom na izrazitu upornost koju je optuženik iskazao, pa i uništavanjem inventara u lokalu oštećenika, to nema uvjeta za izricanje blaže sankcije, neovisno o tome što optuženik u svojoj osobnoj žalbi izražava žaljenje i kajanje.

Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, samo kaznom maloljetničkog zatvora u trajanju od četiri godine moći će se u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da više ne čini takova i slična kaznena djela, a ujedno će to biti upozorenje drugim građanima da se klone sličnih ponašanja.

Kako slijedom izloženog navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 3. srpnja 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.