Pobs-46/2013-12 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

Pobs-46/13

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika (dalje: tužiteljica) E. M. ud. Š. iz S.., koja je zastupana po punomoćnici S. Č., odvjetnici u S., protiv tuženika – protutužitelja (dalje: tuženika) M. M. pok. Š. iz S., S. K., koji je zastupan po punomoćniku J. A.-M., odvjetniku u S., radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 22. studenog 2017. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženog F. Š., odvjetničkog vježbenika kod J. M., odvjetnika u S. te proglašenja presude od 29. prosinca 2017.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ½ imovine koja je obuhvaćena Ugovorom o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između pok. Š. M. i pok. V. M. 3. siječnja 1996. i koji je ovjeren pred Općinskim sudom u Splitu 18. siječnja 1996. pod brojem IR-21/96 bračna stečevina tužiteljice E. M. pa se ta imovina izdvaja iz ostavinske imovine pok. Š. M..

II. Utvrđuje se da ukupna novčana sredstva glavnice i pripadajućih kamata položena na deviznom računu P. b. Z. d.d. Poslovnica S. broj ……. sa iznosom glavnice od 1.008,28 Eur na ime ostavitelja pok. Š. M. pok. I. predstavljaju njegova vlastita i posebna novčana sredstva i ne predstavljaju bračnu stečevinu ostavitelja i tužene E. M..

III. A) Utvrđuje se da ukupna novčana sredstva glavnice i pripadajućih kamata položena na deviznom računu P. b. Z. d.d. Poslovnice S. broj ….. sa iznosom glavnice od 5.912,63 Eur na ime ostavitelja pok. Š. M. pok. I. predstavljaju njegova vlastita i posebna novčana sredstva i ne predstavljaju bračnu stečevinu ostavitelja i tužene E. M..

B) Za više zatraženo od dosuđenog u točki III. A) izreke ove presude, a u iznosu od 9.087,27 Eur na ime glavnice i pripadajuće kamate na taj iznos, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

IV. A) Utvrđuje se da je osobni automobil marke „Citroen“ 3 1,4 T reg. on. …. koje se u evidenciji vozila vodi na ime ostavitelja pok. Š. M. pok. I. za 63/100 idealnog dijela cijelog njegova vlastita i posebna imovina i ne predstavljanja bračnu stečevinu ostavitelja i tužene E. M..

B) Za više zatraženo od dosuđenog u točki IV. A) izreke ove presude, u dijelu kojim se traži utvrđenje posebne imovine ostavitelja pok. Š. M. za 37/100 idealnog dijela vlasništva automobila marke „Citroen“ 3 1,4 T reg. on. ….., tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da kunska i devizna sredstva na računu kod banaka u Hrvatskoj položena u vremenu od 2000. godine do danas na ime M. E. ud. Š. rođ. T. predstavljaju ostavinu kao vlastitu i posebnu imovinu njenog supruga i ostavitelja pok. M. Š. pok. I. u cijelosti.“

VI. Dužna je tužena E. M. u roku 15 dana na račun P. b. Z. d.d. Poslovnica S. broj …… na ime M. Š. pok. I. uplatiti iznos od 5.912,63 Eur sa pripadajućim ugovorenim zateznim kamatama na taj iznos kao oročenu deviznu štednju od 17. svibnja 2010. do isplate.

VII. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 29.887,50 kn.

Obrazloženje

Tužiteljica je 12. srpnja 2013. pod posl. br. Pobs-46/13 podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja. U tužbi se navodi da je ostavinski postupak iza pok. Š. M. prekinut te da je tužiteljica upućena da pokrene parnicu radi utvrđenja da je imovina obuhvaćena Ugovorom o doživotnom uzdržavanju sklopljenim između pok. Š. M. i pok. V. M. od 3. siječnja 1996. koji je ovjeren pred Općinskim sudom u Splitu 18. siječnja 1996. pod brojem IR-21/96 bračna stečevina. Nadalje se navodi da se predmetnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju pok. Š. M. obvezao uzdržavati svog strica pok. V. M., pomagati mu financijski i na druge načine sukladno stričevim potrebama te se u starosti o njemu skrbiti, a u slučaju bolesti pružati mu svu potrebnu skrb. Tužiteljica da je kao supruga uzdržavatelja pok. Š. M. brinula o pok. stricu V. na način da mu je ona kuhala, prala rublje i posteljinu, održavala kuću i kućanstvo, donosila namirnice i ostalo. Nakon što je pok. stric V. doselio kod nećaka pok. Š. M. i tužiteljice u njihov stan, tužiteljica da je pok. stricu V. pružala potrebno uzdržavanje i brigu i danju i noću. Nakon njegove smrti supružnici M. da su snosili troškove pogreba. Po stričevoj smrti tužiteljica i njezin suprug da su srušili njegovu staru kuću i u prizemlju izgradili stan površine cca 50 m2, dok su na katu i u potkrovlju izveli grube radove te su uredili okućnicu. Na poljoprivrednim nekretninama strica V. da su zasadili maslinik. Tužiteljica i suprug Š. da su bili zaposleni tijekom trajanja bračne zajednice. Tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje da je imovina stečena po osnovu predmetnog ugovora o uzdržavanju bračna stečevina i da je njen udio ½ dijela, sve na način kako je to specificirano u točki I. izreke presude.

U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je pok. Š. M. sam stekao imovinu koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju sa pok. stricem V. M.. Tužena da je mogla pok. stricu pomagati samo po nalogu uzdržavatelja pok Š. M.. Stoga da tužiteljica prema uzdržavatelju ili primatelju uzdržavanja može postaviti samo obveznopravni zahtjev. Nadalje, tužiteljica da nije sudjelovala u troškovima pogreba pok. strica V. koji je sahranjen u grobnicu u pogledu koje je bio suvlasnik, a niti je sudjelovala u izgradnji nove kuće na mjestu stare, kao i da nije obrađivala poljoprivredne nekretnine pok. strica V..

Dana 26. srpnja 2013., pod posl. br. Pobs-48/13 tuženik je podnio tužbu protiv tužiteljice, radi utvrđenja. U tužbi se navodi da je pok. Š. M., osim plaće, imao i dodatnu zaradu, a tužena da je tijekom trajanja braka uglavnom bila nezaposlena. Nadalje, pok. Š. M. da je prodajom nekretnine koja je nasljedstvo iza njegovog pok. oca dobio 100.000,00 EUR, kao i da je dobio naknadu za izvlaštenje naslijeđenih nekretnina. Tužena da je nakon smrti pok. Š. M. protupravno podigla iznos od 15.000,00 EUR-a.

Na ročištu od 14. travnja 2015. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje da su novčana sredstva na računu kod P. b. Z. u iznosu od 1.008,28 EUR, novčana sredstva kod P. b. Z. u iznosu od 15.000,00 EUR, da je osobno vozilo marke „Citroen“ reg. ozn. ….. te kunska i devizna sredstva na svim računima kod banaka u Republici Hrvatskoj posebna imovina pok. Š. M., a ne bračna stečevina pok. Š. i E. M. te da je tužena dužna vratiti iznos od 15.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i da je čest. zem. 3917 k.o. S. za 160/960 posebna imovina pok. Š. M. a ne bračna stečevina, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.

Tužena se usprotivila preinaci protutužbenog zahtjeva. Međutim, sud je dopustio preinaku smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama (čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje: ZPP).

U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev. Tužena je navela da je pok. Š. M. od imovine koju je stekao od pok. strica prodajom dobio iznos od 68.450,00 EUR, a ne 100.000,00 EUR kako se navodi u tužbi. Navedeni novac da su pok. Š. i E. M. podijelili djeci i unucima, a od ostatka novca od 24.450,00 EUR da su obnovili stan, kupili novi namještaj, novi automobil marke Volkswagen Polo te utrošili na putovanje i redovne troškove. Automobil marke Citroen da je kupljen od ušteđevine zarađene radom pok. Š. i E. M.. Tužena da je tijekom cijelog braka radila u Republici Hrvatskoj i u inozemstvu.

Rješenjem od 8. rujna 2017. sud je ovom predmetu pripojio predmet Pobs-48/13 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem spisa ovog suda O-1882/10, rješenja ovog suda O-1882/10 od 28. siječnja 2013. i rješenja Županijskog suda u Splitu Gžo-273/13 od 16. svibnja 2013., ugovora o doživotnom uzdržavanju između pok. V. M. kao primatelja uzdržavanja i Š. M.. kao davatelja uzdržavanja od 3. siječnja 1996., rješenja ovog suda Z-664/10 od 25. listopada 2011., ZU 3662, 5858, 5924, 7278, 74836378, 5805 k.o. S., rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-1064/91 iza pok. I. M. pok. Š. od 8. prosinca 1993., rješenja ovog suda O-1064/91 od 24. studenog 1994., rješenja ovog suda O-1064/91 od 4. rujna 2006., presude ovog suda IIP-910/02 od 12. prosinca 2002., presude ovog suda IIIP-921/02 od 6. ožujka 2003., prodajno kupovne pogodbe od 6. prosinca 2005., dodatka prodajno kupovne pogodbe od 6. prosinca 2005. koji je sklopljen 28. rujna 2006., saslušanjem tužitelja, saslušanjem tužene, saslušanjem svjedoka Z. R., D. T. i I. M..

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Protutužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

U postupku je potrebno raspraviti sve činjenice odlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

Odredbom čl. 551. st. 1. Obiteljskog zakona (Narodne novine 103/15), dalje ObZ, propisano je da se odredbe tog zakona primjenjuju i na obiteljske odnose koji su nastali prije dana početka primjene toga zakona, ako tim Zakonom nije drukčije određeno.

Odredbom st. 2. istog članka propisano je da se danom primjene toga Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečene po prijašnjim propisima.

Citirana odredba čl. 551. st. 1. ObZ-a nema retroaktivno značenje na imovinske odnose bračnih drugova nastale prije stupanja na snagu ObZ-a, i to iz razloga, jer se radi o procesnoj, a ne materijalnopravnoj odredbi. Suprotnim tumačenjem oduzelo bi se vlasništvo koje je već stečeno. Ovakav pravni stav zauzima i dosadašnja sudska praksa (Vidi stajalište sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 10. prosinca 2004. i stajalište zauzeto na zajedničkom sastanku predsjednika građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH te predstavnika Visokog Trgovačkog suda RH u Jadranko Crnić, Ana-Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abecednim kazalom, Organizator, Zagreb, 2005., str. 15-16).

Odredbom čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine 11/78, 45/89, 59/90), dalje ZBPO, propisano je da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina.

Odredbom čl. 279. ZBPO-a propisano je da svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliko je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine.

Odredbom čl. 281. st. 1. ZBPO-a propisano je da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Stavkom 2. istog članka propisano je da u slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

Sukladno odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje: ZPP, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

U pogledu tuženog zahtjeva:

Čitanjem spisa ovog suda O-1882/10, ugovora o doživotnom uzdržavanju između pok. V. M. kao primatelja uzdržavanja i Š. M. kao davatelja uzdržavanja od 3. siječnja 1996., rješenja ovog suda Z-664/10 od 25. listopada 2011., ZU 3662, 5858, 5924, 7278, 74836378, 5805 k.o. S., saslušanjem tužitelja, saslušanjem tužene, saslušanjem svjedoka Z. R., D. T. i I. M., sud je utvrdio:

- da su se tužiteljica E. M. i pok. Š. M. vjenčali 1958. te da su u braku bili 52 godine, a brak je prestao smrću pok. Š. M. 16. svibnja 2010.

- da je pok. V. M. pok. Š. bio stric pok. Š. M. pok. I. (supruga tužiteljice)

- da pok. V. M. nije imao suprugu i djecu da se brinu za njega

- da je jednom prilikom pok. V. M. slomio ruku zbog čega je bio hospitaliziran pa ga je upravo tužiteljica posjećivala i brinula se o njemu i njegovom kućanstvu nakon izlaska iz bolnice - da je tužiteljica predložila pok. V. M. da on sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju sa tužiteljicom i njezinim suprugom Š. slijedom čega bi se oni brinuli o njemu, a on bi za uzvrat njima ostavio svoju imovinu

- da je pok. V. M. prihvatio taj prijedlog nakon čega se preselio u stan kod supružnika M. te je po njegovom doseljenju u zajedničko kućanstvo sa supružnicima M. došlo do sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju 3. siječnja 1996. i ovjeravanja tog ugovora 18. siječnja 1996.

- da su ugovorne strane tog ugovora o doživotnom uzdržavanju pok. V. M. kao primatelja uzdržavanja i Š. M. kao davatelja uzdržavanja

- da je tužiteljica E. M. vodila cjelokupno kućanstvo i brigu o obitelji pa je u tom smislu ona kuhala, spremala i brinula se i o pok. Š. M. koji je po doseljenju njoj i suprugu Š. bio član kućanstva

- da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 3. siječnja 1996., a pok. Š.

M. je preminuo 7. svibnja 1997.

- da je po smrti pok. Š. M. predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju zajedno sa smrtnim listom proveden u zemljišnoj knjizi tako da je pok. Š. M. uknjižen kao vlasnik svih nekretnina pok. V. M. koje su bile predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju, što proizlazi iz rješenja ovog suda Z-664/10 od 25. listopada 2011., ZU 3662, 5858, 5924, 7278, 74836378, 5805 k.o. S. i samog ugovora o doživotnom uzdržavanju

- da je tužiteljica E. M. skrbila o pok. Š. M., proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice, već i iz iskaza neutralnih svjedoka koji nisu zainteresirani za ishod spora Z. R. i D. T.

-da je tužiteljica E. M. skrbila o pok. Š. M. proizlazi i iz navoda samog tuženika koji u odgovoru na tužbu navodi da se tužiteljica brinula o pok. Š. M., ali smatra da je ona to radila po nalogu uzdržavatelja pok. Š. M..

Iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen i izvršen za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice E. M. i pok. Š. M.. Nadalje, pok. Š. M. je na samom ugovoru bio ugovorna stranka – davatelj uzdržavanja. Međutim, pok. V. M., kao uzdržavanom, uzdržavanje su zajednički pružali tužiteljica E. M. i pok. Š. M.. Naime, E. je vodila brigu o cjelokupnom kućanstvu i obitelji pa je tako vodila i brigu o samom V. M. koji je za vrijeme trajanja ugovora o doživotnom uzdržavanju bio člana njihovog kućanstva.

Nadalje, inicijator odnosno predlagatelj sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju bila je upravo E. M. iz razloga što se ona i prije sklapanja tog ugovora skrbila o pok. V. M. na način da ga je prvo posjećivala u bolnici, a po izlasku iz bolnice, vodila njegovo kućanstvo i brigu o njemu. Upravo zato ona je predložila pok. V. M. sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Međutim, na samom ugovoru kao ugovora stranka (davatelj uzdržavanja) navodi se njezin suprug pok. Š. M., iako su uzdržavanje zajednički pružali supružnici M.. Takav sastav ugovora u kojem se kao davatelj uzdržavanja navodi samo suprug kao glava obitelji, iako je supruga ta koja je tijekom cijelog braka preuzela na sebe brigu za obitelj i kućanstvo, pa tako i brigu za uzdržavanog strica, je životan i posljedica naše tradicionalističke kulture i nazora. Posljedica takve kulture i nazora, koja je još uvijek snažna u našoj sredini, je činjenica da se sve nekretnine u službenim evidencijama vode na supruga kao glavu obitelji. Tek u novije vrijeme susrećemo se sa uknjižbama nekretnina na oba supružnika. Stoga je ovom sudu životan i logičan iskaz tužiteljice da je na predmetnom ugovoru o doživotnom uzdržavanju kao davatelj uzdržavanja bio naznačen njezin suprug Špiro, mada je tužiteljica ta koja je uzdržavanom V. kuhala, spremala, čistila i uopće pružala onu glavnu svakodnevnu odnosno danonoćnu brigu.

Za istaknuti je da je pok. V. M. rođen 1910., što znači da je za vrijeme predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju (od 3. siječnja 1996. do 7. svibnja 1997.) bio u dobi od 86 – 87 godina. Stoga je životno i logično da je supruga koja je u cijelosti vodila brigu o kućanstvu i obitelji, da je vodila brigu i o uzdržavanom V. M.. Nadalje, životno i logično je da se oba supružnika dogovore da će pok. strica V. dovesti kod sebe u stan radi uzdržavanja, posebno ako se radi o osobi staroj 86 godina. Stoga je nelogičan i neživotan navod tuženika da bi tužiteljica E. M. brigu o pok. V. M. vršila kao nalog uzdržavatelja Š. M.. Osim toga, sam tuženik je naveo da je pok. Š. M. osim na poslu zarađivao i radom na crno kao električar, kinooperater i dr. Stoga je za primijetiti da pok. Š. M. nije mogao raditi po cijele dana u poduzeću i na crno, ako supruga na sebe nije preuzela cjelokupnu brigu o kućanstvu i obitelji te o uzdržavanom stricu.

Slijedom svega navedenog sud smatra nedvojbeno utvrđenim da su supružnici M. (E. i pok. Š.) zajednički i ravnopravno pok. stricu V. M. pružali uzdržavanje po predmetnom ugovoru o uzdržavanju, iako se u tom ugovoru kao davatelj uzdržavanja navodi samo pok. Š. M..

Nakon ovako utvrđenog činjeničnog stana nadalje je potrebno raspraviti sporno pitanje da li je imovina stečena po osnovi ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojem je kao davatelj uzdržavanja naznačen samo jedan supružnik, a uzdržavanje su pružala oba bračna druga, bračna stečevina ili ne.

Za navesti je da o tom pitanju zakonodavac šuti, a sudska praksa po tom pitanju je različita. Sudovi nekada tu imovinu smatraju vlastitom imovinom dotičnog bračnog druga, a nekad zajedničkom imovinom ili bračnom stečevinom supružnika. U vrijeme važenja ZBPO-a i zajedničke imovine odluka je zavisila od doprinosa supružnika u stjecanju te imovine, pa ako onaj koji nije bio davatelj uzdržavanja, nije znatnije pridonio u pružanju uzdržavanja, smatralo se kako nije stekao suvlasnički udio u tom imovini (Vrhovni sud RH, Rev-95/08 od 17. lipnja 2008.; Savezni vrhovni sud FNRJ, Rev-209/60 od 14. svibnja 1960.).

Na slučajeve na koje se primjenjuje ObZ ovakvo obrazloženje je problematično, jer se po ObZ-u doprinos ne utvrđuje s obzirom da vrijedi neoboriva zakonska presumpcija o suvlasništvu na ravne dijelove. Unatoč tome, ono se ponavlja u odlukama viših sudova, jer razlozi pravičnosti upućuju na takav zaključak.

Prema stajalištu ovog suda ključno pitanje je pitanje da li je imovina koju je supružnik stekao ugovorom o doživotnom uzdržavanju stečena radom ili nije. Naime, ugovori o doživotnom uzdržavanju sadrže veliku količinu aleatornosti. Stoga se prema ustaljenoj sudskoj praksi ugovori o doživotnom uzdržavanju koji su kratko trajali tako da praktički nije ni bilo uzdržavanja smatraju ugovorima o darovanju ili oporučnom nasljeđivanju. (Jednak pravni stav zauzima i pravna teorija: Tomislav Aralica, Bračna stečevina i drugi imovinski odnosi bračnih drugova u sudskoj praksi, novi informator, Zagreb, 2015., str. 26. i 81.-82.)

U konkretnom slučaju supružnici E. i Š. M. su pok. V. M. pružali uzdržavanja temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju u periodu od 3. siječnja 1996. (trenutak sklapanja ugovora) do 7. svibnja 1997. (trenutak smrti).

Stoga predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ima sve elemente odnosno karakter ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je u cijelosti ispunjen.

Slijedom svega navedenog sud smatra da je imovina koja je stečena od pok. V. M. pok. Š. temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. siječnja 1996., a koji ugovor je ovjeren pred ovim sudom pod posl. br. IR-21/96. dana 18. siječnja 1996., bračna stečevina supružnika E. i Š. M. iz razloga što se radi o imovini stečenoj radom (uzdržavanje je rad) za vrijeme trajanja bračne zajednice, sukladno naprijed citiranim odredbama čl. 271. ZBPO-a u svezi s odredbom čl. 551. st. 1. i 2. ObZ-a.

(Jednak pravni stav zauzima i sudska praksa: Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu toga bračnog druga ako je ta imovina stečena u vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug. – Županijski sud u Varaždinu, Gž-910/12-2 od 4. veljače 2013. – sentenca objavljena u Tomislav Aralica, Bračna stečevina i drugi imovinski odnosi bračnih drugova u sudskoj praksi, novi informator, Zagreb, 2015., str. 82.)

Tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila utvrđenje da je ½ dijela te imovine njezina bračna stečevina.

Kako je naprijed navedeno i utvrđeno tužiteljica je za vrijeme braka na sebe preuzela cjelokupnu brigu o obitelji i kućanstvu, a također je bila i zaposlena. Što se tiče uzdržavanja pok. strica V. upravo mu je tužiteljica kuhala, prava i brinula se o njemu 24 sata dnevno. Stoga sud njezin doprinos u stjecanju bračne stečevine cijeni ravnopravno sa doprinosom pok. Š. M.., što znači da su oni suvlasnici svaki za po ½ dijela imovine koja je bračna stečevina tj. imovine koja je stečena od pok. strica V. M. temeljem predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Prigovor tuženika da je pok. Š. M. više zarađivao, a time i više doprinosio u stjecanju bračne stečevine je paušalan, neargumentiran i usmjeren na odugovlačenje postupka. Naime, Š. M. je mogao zarađivati u poduzeću i na crno kao kinooperater i kao električar zahvaljujući činjenici da je supruga na sebe preuzela cjelokupnu brigu o obitelji, kućanstvu i pok. stricu pa je on bi oslobođen od obavljanja tih poslova slijedom čega je mogao raditi na crno i dodatno zarađivati. Upravo zato u narodu postoji izreka da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Stoga je njihov doprinos potrebno jednako cijeniti.

Slijedom svega navedenog sud smatra nedvojbeno utvrđenim da imovina koja je stečena od pok. V. M. pok. Š. temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. siječnja 1996., a koji ugovor je ovjeren pred ovim sudom pod posl. br. IR-21/96. dana 18. siječnja 1996., je bračna stečevina supružnika E. i Š. M., svakog za po ½ dijela, a sukladno citiranim odredbama čl. 279. i čl. 281. st. 1. i 2. ZBPO-a u svezi s odredbom čl. 551. st. 1. i 2. ObZ-a. Stoga je tu imovinu potrebno izdvojiti iz ostavinske imovine pok. Špira Mužića.

Zbog svega navedenog tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti zbog čega je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

U pogledu protutuženog zahtjeva:

Cijeli protutužbeni zahtjev koncipiran je tako da je imovina stečena od pok. V. M. pok. Š. temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. siječnja 1996., a koji ugovor je ovjeren pred ovim sudom pod posl. br. IR-21/96. dana 18. siječnja 1996., vlastita imovina pok. Š. M. slijedom čega i imovina koja potječe od te imovine predstavlja vlastitu imovinu pok. Š. M., a ne bračnu stečevinu.

Također se u protutužbi navodi da je pok. Š. M. imao i nasljedstvo od pok. oca I. M..

Naprijed je nedvojbeno utvrđeno da je imovina koja je stečena od pok. V. M. pok. Š. temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. siječnja 1996., a koji ugovor je ovjeren pred ovim sudom pod posl. br. IR-21/96. dana 18. siječnja 1996., bračna stečevina supružnika E. i Š. M., svakog za po ½ dijela. Stoga dakle, i imovina koja potječe iz te imovine predstavlja bračnu stečevinu supružnika E. i Š. M., svakog za po ½ dijela.

U svom iskazu tuženik - protutužitelj M. M. u bitnom je naveo da je njegov otac značajan dio svoje imovine stekao nasljeđivanjem pok. strica V. M.. Međutim, sud u tom dijelu njegov iskaz ne može prihvatiti kao logičan i uvjerljiv, jer iz svih izvedenih dokaza jasno i nedvojbeno proizlazi da se radilo o ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a ne nasljeđivanju.

Također je tuženik – protutužitelj naveo da je veliki dio te imovine njegov pok. otac prodao i ostvario iznos od oko 110.000,00 EUR te da je dio tog novac uložio u kuću u S. i M., a koliko je od tog nova ostalo da ne zna. Nadalje, je naveo da misli da je od tog novca njegov pok. otac kupio osobni automobil Citroen C3 (str. 31. spisa Pobs-48/13).

Nakon što je sam tuženik – protutužitelj naveo da ne zna koliko novca je ostalo od prodaje imovine pok. strica V. i da misli da je njegov pok. otac Š. M. od tog novac kupio osobni automobil Citroen C3, potrebno je analizirati iskaz tužiteljice – protutužene E. M.. Ona je u svom iskazu navela da je od prodaje imovine stečene od pok. V. M. dobiven iznos od 68.000,00 EUR te da su ona i suprug tom iznosu nadodali svoju ušteđevinu stečenu radom u poduzeću i u inozemstvu od 30.000,00 EUR te tako namaknuli ukupno 100.00,00 EUR. Od tog iznosa svakom sinu su dali po 20.000,00 EUR i svakom unućetu po 1.000,00 EUR, opremili su poklone za vjenčanje dvoje unuka, uložili u obnovu stare kuće u M. u kojoj su u potpunosti uredili prizemlje, te kat i potkrovlje u grubim radovima, kupili automobil Citroen C3, preuredili stan u kojem žive, tako da je od tog novca ostalo 15.000,00 EUR. Taj iznos od 15.000,00 Eur tužena je podigla nakon smrti pok. Š. M. 17. svibnja 2010. i iznos od 5.000,00 EUR utrošila na pogreb i troškove u svezi pogreba pok. Š. M., a ostatak tog iznosa da je potrošila na vlastito liječenje. Iznos od 1.008,28 EUR je iznos koji je odvojen od iznosa od 100.000,00 EUR, a u svrhu financiranja pogreba tužiteljice E. M..

Čitanjem rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-1064/91 iza pok. I. M. pok. Š. od 8. prosinca 1993., rješenja ovog suda O-1064/91 od 24. studenog 1994., rješenja ovog suda O- 1064/91 od 4. rujna 2006., presude ovog suda IIP-910/02 od 12. prosinca 2002., presude ovog suda IIIP-921/02 od 6. ožujka 2003., prodajno kupovne pogodbe od 6. prosinca 2005., dodatka prodajno kupovne pogodbe od 6. prosinca 2005. koji je sklopljen 28. rujna 2006. i ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. siječnja 1996., a koji ugovor je ovjeren pred ovim sudom pod posl. br. IR-21/96. dana 18. siječnja 1996., kao materijalnih dokaza priloženih u spis, sud je utvrdio:

- da su u predmetnom ugovoru o uzdržavanju pok. Š. M. i V. M. suglasno utvrdili da je V. M. stvarni vlasnik za cijelo čest. zem. 75/1 zv. „B.“ k.o. S. te da je ta čestica bila predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju

- da se u rješenju o nasljeđivanju iza pok. I. M. navodi čest. zem. 75/1 k.o. S., što ukazuje da su braća V. (stric Š.) i I. (otac Š.) izvršili realnu (stvarnu) diobu suvlasničke zajednice na način da je ta nekretnina pripala V. za cijelo, ali to očito nije provedeno u zemljišnoj knjizi

- da je pok. Š. po okončanju ostavinskog postupka iza pok. oca I. i nakon smrti strica V. preokrenuo parnični postupak (tzv. čišćenje) kako bi se utvrdio vlasnikom za cijelo navedene nekretnine (u presudi ovog suda IIP-910/02 od 12. prosinca 2002. tuženici od 1.-4. su sunasljednici pok. Š. M. iza pok. oca I. i preminuli stric V. M.)

- da je pok. Š. M. sa ostalim sunasljednicima u pogledu čest. zem. 75/3 k.o. S. nakon ostavinskog postupka iza pok. oca I. M. pokrenuo parnični postupak (tzv. čišćenje) radi utvrđenja suvlasništva svih sunasljednika pok. I. M.

- da je Š. M. od oca I. M. naslijedio i čest. zem. 77 k.o. S.

- da je nakon provedenih parničnih postupaka došlo do prodaje čest. zem. 75/1 i 75/3 k.o. S. koje su u tom trenutku bile zemljišnoknjižno sređene

- da se u kupoprodajnoj pogodbi pok. Š. M. navodi kao vlasnik za cijelo čest. zem. 75/1 površine 841 m2, te kao suvlasnik za ¼ čest. zem. 75/3 površine 1982 m2 i čest. zem. 77 površine 57 m2 te da je kupoprodajna cijena tih čestica iznosila 50,00 EUR/m2.

Dakle, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je pok. Š. M. od strica V. M. zajedno sa suprugom E. na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju stekao čest. zem. 75/1 površine 841 m2 te da je za tu česticu ostvario kupoprodajnu cijenu od 42.050,00 EUR (841 m2 × 50 Eur = 42.050,00 Eur).

Nadalje, pok. Š. M. je od oca I. M. naslijedio čest. zem. površine 1982 m2 i čest. zem. 77 površine 57 m2 te je za te dvije čestice ostvario kupoprodajnu cijenu od 25.737,50 kn (1982 m2 : 4 = 495,5m2 × 50 = 24.775,00 Eur; 77 m2 : 4 = 19,25 m2 × 50 Eur = 962,50 Eur; 24.775,00 Eur + 962,50 Eur = 25.737,50 Eur).

Kad se zbroje iznosi dobiveni prodajom imovine stečene od pok. strica V. i nasljeđivanjem pok. oca I. dolazi se do iznosa od 67.787,50 Eur (42.050,00 Eur + 25.737,50 Eur = 67.787,50 Eur).

Stoga se navod tužene E. M. da prodajom imovine stečene od strica V. nije ostvaren iznos od 100.000,00 Eur, već za iznos od oko 68.000,00 Eur te da su do tog iznosa supružnici M. dodali vlastitu ušteđevinu oko 30.000,00 Eur.

Kod ovakvog stanja stvari proizlazi da je u iznosu od 100.000,00 Eur iznos od 74.262,50 Eur bračna stečevina supružnika M. stečena po osnovi ušteđevine i temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od pok. strica V.. Iznos od 25.737,50 Eur je vlastita imovina pok Š. M. stečena nasljeđivanjem pok. oca I. M..

To znači da je u iznosu od 100.000,00 Eur 74,26% bračna stečevina, a 25,73% posebna imovina pok. Š. M..

Nadalje, iz podataka iz banke i navoda tužitelja i tužene prolazi da su supružnici M. iznos od 100.000,00 Eur većim dijelom potrošili tako da je u trenutku smrti pok. Š. M. preostao ukupan iznos od 16.008,28 Eur (15.000,00 Eur + 1.008,28 Eur = 16.008,28 Eur).

Iznos od 5.000,00 Eur potrošen je na troškove pogreba i u svezi pogreba pok. Š. M.. Sud poklanja vjeru iskazu tužene da je iznos od 5.000,00 Eur potrošila na troškove pogreba i u svezi pogreba, jer sukladno odredbi čl. 223. ZPP-a sud ocjenjuje da ti troškovi toliko iznose i to bez troška grobnice i nadgrobnog spomenika. Stoga bi i taj iznos trebalo računati u potrošeni iznos bračne stečevine za potrebe vlasnika.

U pogledu preostalog iznosa od 11.008,28 Eur (10.000,00 Eur + 1.008,28 Eur = 11.008,28 Eur) potrebno je izračunati koliki iznos je bračna stečevina.

Naime, naprijed je navedeno da je u iznosu od 100.000,00 Eur 74,26% bračna stečevina, a 25,73% posebna imovina pok. Š. M.. Stoga je taj omjer potrebno upotrijebiti i u određivanju bračne stečevine i individualne imovine u pogledu ostatka iznosa od 100.000,00 Eur. Dakle, iznos od 8.174,74 Eur je 74,26% i predstavlja bračnu stečevinu, dok iznos od 2.833,54 Eur predstavlja 25,73% i posebnu imovinu pok. Š. M.. Nadalje, naprijed je utvrđeno da svaki supružnik u bračnoj imovini ima udio od ½ dijela pa je iznos od 8.174,74 Eur na ime bračne stečevine potrebno podijeliti na dva jednaka dijela što iznosi 4.087,37 Eur (8.174,74 Eur : 2 = 4.087,37 Eur).

Slijedom navedenog proizlazi da je posebna imovina pok. Š. M. iznos od 6.920,91 kn (4.087,37 Eur + 2.833,54 Eur = 6.920,91 Eur). Iznos od 1.008,28 Eur položen je na računu kod banke pa je tužena dužna vratiti iznos od 5.912,63 Eur (6.920,91 -1.008,28 = 5.912,63 kn) na ime povrata iznosa kojeg je predigla nakon smrti pok. Š. M..

Stoga je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu u kojem se traži utvrđenje da je posebna imovina Š. M. iznos od 1.008,28 Eur položen kod P. b. Z. i iznos od 5.912,63 Eur koje je tužena predigla sa računa P. b. Z. 17. svibnja 2010. te da je tužena dužna vratiti taj iznos sa zateznim kamatama od trenutka predizanja 17. svibnja 2010. do isplate.

Za više zatraženo utvrđenje da je iznos od 9.087,27 Eur posebna imovina pok. Š. M.. tužbeni zahtjev je neosnovan. Također je neosnovan i tužbeni zahtjev da su posebna imovina pok. Š. M. sva kunska i devizna sredstva na računima kod svih banaka u Republici Hrvatskoj, jer iz dokaznog postupka proizlazi da nije bilo više računa osim ovih kod P.-a.

Što se tiče osobnog automobila C3 za navesti je da iz iskaza same tužene jasno proizlazi da je taj automobil kupljen od naprijed navedenog iznosa od 100.000,00 Eur za koji iznos je sud utvrdio da je 74,26% bračna stečevina E. i pok. Š. M., a 25,73% posebna imovina pok. Š. M.. S obzirom da je taj automobil kupljen iz tog iznosa onda je predmetni automobil 74,26% bračna stečevina E. i pok. Š. M., a 25,73% posebna imovina pok. Š. M.. Taj omjer potrebno je izraziti u razlomcima što znači slijedeći račun: 74/100 + 26/100 = 100/100 ili 1/1. Bračnu stečevinu potrebno je podijeliti na dva jednaka dijela što iznosi 37/100 + 37/100 = 74/100

Dakle, predmetni automobil je za 37/100 dijela vlasništvo tužene E. M., a 63/100 idealnog dijela cijelog posebna imovina Š. M.. Stoga je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu zahtjeva za utvrđenjem posebne imovine pok. Š. M. na predmetnom automobilu do 63/100 idealnog dijela cijelog. Za više zatraženo utvrđenje da je i idealni dio od 37/100 cijelog posebna imovina pok. Š.

M. tužbeni zahtjev je neosnovan.

Što se tiče zemljišta zv. „K.“ za navesti je slijedeće.

Čitanjem spisa ovog suda O-1882/10, ugovora o doživotnom uzdržavanju između pok. V. M. kao primatelja uzdržavanja i Š. M. kao davatelja uzdržavanja od 3. siječnja 1996., rješenja ovog suda Z-664/10 od 25. listopada 2011., ZU 7278 k.o. S., saslušanjem tužitelja, saslušanjem tužene, saslušanjem svjedoka Z. R., D. T. i I. M., sud je utvrdio:

- da je čest. zem. 3917 zv. K. k.o. S. za ½ dijela cijelog bila predmet navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju između pok. Š. i pok. V. M.

- da je po smrti pok. V. M. predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju proveden u zemljišnoj knjizi te je pok. Š. M. uknjižen kao suvlasnik čest. zem. 3917 zv. K. k.o. S. za ½ dijela cijelog odnosno 160/320 dijela cijelog

- da predmetna nekretnina u naravi predstavlja maslinik.

Dakle, iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je „K.“ (čest. zem. 3917 zv. K k.o. S. za ½ dijela cijelog) imovina stečena temeljem predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naprijed je utvrđeno i iscrpno objašnjeno da je ta imovina bračna stečevina E. i Š. M., svakog za po ½ dijela. Stoga je E. M. vlasnica za ¼ dijela cijelog, a pok. Š. M. ¼ dijela cijelog ili 80/320 dijela - prošireni razlomak prema nazivniku iz zemljišne knjige.

Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje da je posebna imovina pok. Š. M. čest. zem. 3917 zv. K. k.o. S. za 160/960 idealnog dijela cijelog. To je manje od onog što tužitelju pripada. Naime ¼ dijela cijelog je 25%, dok je 160/960 dijela cijelog 16,16%. Međutim, tuženik- protutužitelj može tražiti manje od onoga što mu pripada.

Stoga je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu u kojem se traži utvrđenje da je posebna imovina pok. Š. M. čest. zem. 3917 zv. K. k.o. S. za 160/960 idealnog dijela cijelog. Kako ne bi bilo problema u ostavinskom postupku sud napominje da ova razlika posebne imovine pok. Š. M. čest. zem. 3917 zv. K. k.o. S. za idealni dio od 160/960 do ¼ dijela nije pravomoćno presuđena tako da u ostavinskom postupku ne postoje prepreke da ostavinski sud utvrdi da su E. i Š. M. vlasnici svaki za po ¼ dijela cijelog predmetne nekretnine.

Sud napominje da računanje razlomaka i postotaka navedeno u ovoj presudi spada u opća znanja koja se stječu u osnovnoj školi.

Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki II. do VI. izreke presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Strankama je obistinjen trošak za sve radnje u postupku prema vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) u iznosu od 310.000,00 kn (zbroj tužbe i protutužbe), a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14).

Tužiteljici E. M. je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 5.000,00 kn, za stav odgovora na protutužbu iznos od 5.000,00 kn, za zastupanje na 9 ročišta (19.04.17., 08.09.17., 22.11.17., 14.04.15., 02.06.15., 10.03.17., 19.04.17.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 5.000,00 kn, za zastupanje na 2 ročišta (08.06.17. i 08.06.17.) koja su odgođena prije početka raspravljanja iznos od po 1.250,00 kn, što ukupno iznosi 47.500,00 kn. Tom iznosu pridodan je iznos od 1.400,00 kn na ime pristojbe presude (trošak pristojbe tužbe i odgovora na protutužbu nije priznat, jer u spisu ne priliježu platnice kao dokaz da je stranka te troškove imala), tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 60.775,00 kn. Tužiteljica je sa tužbom uspjela 100% pa joj je u tom omjeru priznat trošak. Tuženiku M. M. je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 5.000,00 kn, za stav odgovora na tužbu iznos od 5.000,00 kn, za zastupanje na 9 ročišta (19.04.17., 08.09.17., 22.11.17., 14.04.15., 02.06.15., 10.03.17., 19.04.17.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 5.000,00 kn, za zastupanje na 2 ročišta (08.06.17. i 08.06.17.) koja su odgođena prije početka raspravljanja iznos od po 1.250,00 kn, što ukupno iznosi 47.500,00 kn. Tom iznosu pridodan je iznos od 2.400,00 kn na ime pristojbe presude (trošak pristojbe tužbe i odgovora na protutužbu nije priznat, jer u spisu ne priliježu platnice kao dokaz da je stranka te troškove imala), tako da sveukupni trošak tuženog iznosi 61.775,00 kn. Tuženik je sa protutužbom uspio sa 50 % pa mu je u tom omjeru priznat trošak što iznosi 30.887,50 kn.

Kad se prebiju troškovi koji pripadaju tužiteljici i tuženiku proizlazi da tuženi duguje tužitelji na ime parničnog trošak iznos od 29.887,50 kn. Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki VII. izreke presude.

U Splitu 29. prosinca 2017.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.