Rev-2626/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2626/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanislava Plazonića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja: 1) A. S. iz L., 2) J. M. iz N., 3) R. S. iz L., 4) I. S. iz L., 5) A. K. iz L., 6) Z. T. iz L., 7) S. T. iz L. i 8) M. B. iz O., svi zastupani po pun. F. P., odvjetniku iz V., protiv tuženih: 1) P. L. i 2) M. L., oboje iz L., zastupani po pun. S. P. odvj. iz V., radi traženja nasljedstva i poništenja darovnog ugovora, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 22. ožujka 1990. br. Gž-2619/89, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 25. svibnja 1989, br. P-627/89, u sjednici održanoj dana 7. ožujka 1991,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja da se utvrdi njihovo pravo na nasljedstvo iza pok. M. L. iz L. da se utvrdi da je ništavan darovni ugovor od 6.1.1983. sklopljen između tuženih i da se tužena pod 2) obveze da je dužna trpjeti uknjižbu nekretnina na ime tužitelja, kao i u dijelu kojim je naloženo tužiteljima da su dužni tuženima solidarno naknaditi parnični trošak u dosuđenom iznosu.

Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj sud preinači obje nižestepene presude na način da usvoji njihov tužbeni zahtjev uz priznanje troškova parničnog postupka ili da navedene presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženi su u odgovoru na reviziju osporili navode revidenata i predložili da revizija bude odbačena kao nedopuštena ili odbijena kao neosnovana.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je dopuštena, pa se zbog toga ukazuju neosnovani navodi tuženih u odgovoru na reviziju da revizija ne bi bila dopuštena.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revidenti neosnovano osporavaju pravilnost zaključaka nižestepenih sudova o neosnovanosti njihovih navedenih tužbenih zahtjeva i to u odnosu na nasljednopravni zahtjev zbog prihvaćanja prigovora tuženih da je ovaj zahtjev zastario u smislu odredbe čl. 144. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje ZN) i u pogledu zahtjeva za poništenje predmetnog darovnog ugovora, jer da ne postoje pretpostavke za poništenje ugovora. Naime, revidenti neosnovano ponavljaju tvrdnje da ih je tuženik prešutio u ostavinskom postupku iza navedene ostaviteljice - njegove žene a njihove sestre i tetke tako da je tuženik nezakonito naslijedio svu imovinu navedene ostaviteljice, tj. i onaj dio imovine koji bi njima po zakonu pripao. Stoga da je tuženik bio nesavjesni stjecalac te ostavine zbog čega da u ovom slučaju nije nastupila zastara njihovog nasljednopravnog zahtjeva i da zbog toga tuženi nije ni mogao predmetnim ugovorom o darovanju valjano prenijeti na tuženu - svoju drugu ženu svu navedenu naslijeđenu imovinu. To zato jer iz utvrđenja sudova ne proizlazi da bi tuženik svjesno prešutio revidente u navedenom ostavinskom postupku, te da bi nasljeđivanjem cjelokupne imovine navedene ostaviteljice postao nesavjestan držalac, a što posebno da proizlazi iz saznanja revidenata za smrt ostaviteljice odnosno za njihovo nasljedno pravo i iz njihovih ponašanja prema tuženiku nakon što je on jedini naslijedio ostaviteljicu, da je od smrti ostaviteljice (26.V.1977) pa do podnošenja tužbe (2.IX.1988.) protekao i propisani zastarni rok od 10 godina iz čl. 144 st. 1. ZN za zahtijevanje ostavine od strane nasljednika (revidenata) i da je tuženik predmetnim ugovorom o darovanju pravovaljano ustupio tuženoj imovinu koju je naslijedio iza navedene ostaviteljice pa da zbog toga u ovom slučaju ne postoje pretpostavke za poništenje toga ugovora.

Prema iznijetom proizlazi da se nižestepene presude temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Iz navedenih razloga i iz razloga jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka (dalje ZPP), na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 7. ožujka 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.