Rev-2024/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2024/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. S. iz K., koju zastupa punomoćnik K. S., pravni zastupnik SSSH za Križevce, protiv tuženika K. d.d. K., koju zastupa punomoćnik B. B., radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. travnja 1996. godine, br. Gž-602/96., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 28. studenoga 1995. godine, br. P-696/95., u sjednici održanoj dana 4. rujna 1997. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika K. d.d. se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 4. travnja 1996. godine, br. Gž-602/96. i presuda Općinskog suda u Križevcima od 28. studenoga 1995. godine, br. P- 696/95. potvrđujućem dijelu i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 4. travnja 1996. godine, br. Gž-602/96. djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je poništeno rješenje tuženika br. 358/95 od 7. srpnja 1995. godine i odluka br. 790-38/95 od 18. kolovoza 1995. godine, te naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na poslove i radne zadatke na kojima je radila prije prestanka radnog odnosa odnosno na kojima je bila trajno raspoređena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje: ZPP), na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužiteljica je u odgovoru na izjavljenu reviziju tuženika pobijala osnovanost revizijskih navoda i predložiila da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Revident osnovano tvrdi da je u postupanju nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o pravilnosti i zakonitosti pobijanih tuženikovih odluka pogrešno primjenjeno materijalno pravo, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Tužiteljica u ovoj pravnoj stvari pobija pravilnost odluke tuženika od 7. srpnja 1995. godine, br. 358/95., kojom je utvrđeno da je za tužiteljičinim radom trajno prestala potreba i da tužiteljici prestaje radni odnos u roku od 4 mjeseca od dana donošenja Programa rješavanja viška radnika tj. od 15. 10. 1995. godine, te odluke od 18. 8. 1995. godine, br. 790-20/95., kojom je odbijen prigovor tužiteljice na navedeno prvostupanjsko rješenje kao neosnovan.

Pobijane odluke tuženika donesene su pozivom na odredbu čl. 23. st. 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90, 28/90, te prečišćeni tekst 19/92. - dalje ZRO), prema kojoj odredbi organizacija odnosno poslodavac može utvrditi, da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu dužem od 6 mjeseci, koju odluku prema st. 2. iste zakonske odredbe u organizaciji donosi poslovodni organ odnosno poslodavac. U takvom slučaju radniku prema odredbi čl. 77. istog zakona prestaje radni odnos pod uvjetima i na način koji su propisani u navedenoj odredbi.

Prije donošenja odluke iz čl. 23. ZRO o trajnom prestanku potrebe za radom radnika nadležni organ u organizaciji odnosno poslodavac dužan je provesti postupak propisan odredbom čl. 24. i 25. istog zakona, a to znači izraditi program rješavanja viška radnika uz sudjelovanje sindikata ili predstavnika radnika, te o razlozima trajnog prestanka potrebe za radom kao i o Programu rješavanja viška radnika poslovodni organ organizacije odnosno poslodavac dužni su obavijestiti radnika i zavod za zapošljavanje (čl. 26. ZRO).

Niži sudovi su zaključili da su pobijane odluke tuženika nezakonite zbog propusta tuženika da pri donošenju Programa rješavanja viška radnika omogući sudjelovanje nadležnog organa sindikata odnosno predstavnicima radnika.

U ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno da postoje ekonomski razlozi zbog kojih organizacija odnosno poslodavac može utvrditi trajni prestanak potrebe za radom radnika s time da je ekonomska pozicija tuženika tijekom vremena koje je prethodilo donošenju Programa rješavanja viška radnika iskazana i statističkim pokazateljima koji pokazuju upravo drastično smanjenje obima proizvodnje - sa 1080 tona na 330 tona što ni tužitelj nije dovodio u sumnju predlaganjem dokaza koji bi ukazivali na nepravilnost tih podataka.

U ekonomskoj situaciji u kojoj se našlo trgovačko društvo - tuženik, a koje je opisano u uvodnom dijelu Programa rješavanja viška radnika d.d. K. (dalje: Program) bilo je moguće primjenom čl. 23. st. 1. ZRO utvrditi trajan prestanak potrebe za radom radnika jer je očito da zbog velikog smanjenja obima proizvodnje (uzrokovanog gubitkom tržišta, velikim uvozom mesa, nelikvidnošću tržišta i prezaduženošću tuženika) tuženik nije mogao osigurati obavljanje poslova svim onim radnicima čiji je rad bio dovoljan za ostvarenje 3 puta veće proizvodnje od proizvodnje u vrijeme donošenja Programa.

Zbog navedenih je razloga pravilno sud prvog stupnja ocijenio da su ostvareni razlozi za utvrđivanje prestanka potrebe za radom radnika u smislu čl. 20. ZRO.

Odluka o privremenom prestanku potrebe za radom radnika - koju je tuženik donio u odnosu na tužitelja 27. ožujka 1995. godine, a koja se primjenjuje od 13. travnja 1995. godine donesena je primjenom čl. 21. st. 1. ZRO, te je tužiteljica upućena na čekanje na rok od 6 mjeseci. Prema navedenoj odredbi organizacija odnosno poslodavac može utvrditi da je privremeno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je radnik raspoređen u vremenu do 6 mjeseci.

Odluka tuženika o privremenom prestanku potrebe za radom tužiteljice nije zapreka da se, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, i u vremenu tužiteljičinog radnog statusa radnika na "čekanju" utvrdi trajan prestanak potrebe za radom radnika zato je tuženik, a posebno u situaciji kada tužiteljici prema odluci o trajnom prestanku potrebe za radom prestaje radni odnos nakon isteka vremena kroz koje je tužiteljica bila radnik na "čekanju", mogao utvrditi prestanak radnog odnosa po osnovu trajnog prestanka potrebe za radom tužiteljice.

Naime, radnik za čijim je radom privremeno prestala potreba nije pravno zaštićena kategorija radnika u tom smislu da istom, sve dok mu traje pravo iz čl. 21. ZRO, ne bi mogao prestati radni odnos primjenom odredbe čl. 23. st. 1. ZRO.

Donošenje odluke kojom je utvrđen tužiteljičin radnopravni status kao radnika za čijim je radom trajno prestala potreba po svojoj biti znači i bez formalnog stavljanja izvan snage odluke prestanak tužiteljičinog radnog statusa kao radnika za čijim je radom privremeno prestala potreba.

Zbog navedenog postojanja konačnog rješenja kojim je tužiteljica utvrđena radnikom za čijim je radom privremeno prestala potreba nema za posljedicu nezakonitost odluke kojom je tužiteljica utvrđena radnikom za čijim je radom trajno prestala potreba kako to pogrešno ocjenjuju nižestupanjski sudovi.

Revident pogrešno smatra da je postupio sukladno čl. 24. st. 2. ZRO, kada je obavijestio sindikat o izradi Programa rješavanja viška radnika.

To iz razloga što su nižestupanjski sudovi utvrdili da je Program rješavanja viška radnika donesen 14. lipnja 1995. godine, dok je poziv tuženice uz dostavljanje Programa upućen sindikalnim podružnicama 13. lipnja 1995. godine (poziv nosi datum 12. lipnja 1995. godine).

Tako kratki period od dostavljanja Programa sindikatu radi omogućavanja sindikata da sudjeluje u izradi Programa do dana donošenja samog Programa nije omogućio organima sindikata (posebno s obzirom na broj radnika koji se javljaju kao radnici za čijim je radom trajno prestala potreba) rad na izradi Programa.

Pravi smisao odredbe čl. 24. st. 2. i 3. ZRO, po ocjeni ovoga suda, može biti ostvaren jedino u slučaju da se organima sindikata u postupku donošenja Programa omogući stvarno a ne samo formalno učešće. To znači da je organima sindikata, a u ispunjavanju navedene zakonske obveze u konkretnom slučaju trebalo dostaviti poziv za sjednicu Upravnog odbora tuženika uz prijedlog Programa toliko vremena prije održavanja sjednice koliko je bilo potrebno po redovitom toku stvari da organi sindikata pribave potrebne podatke da bi u svrhu zaštite i interesa radnika mogli u postupku donošenja Programa dati potrebne prijedloge odnosno mišljenje.

Kada tuženik u konkretnom slučaju nije ostavio od dostavljanja Programa do njegovog donošenja potrebno vrijeme za prikupljanje podataka potrebnih za postupanje po čl. 24. st. 3. ZRO, to su nižestupanjski sudovi pravilno ocjenili da tuženik nije udovoljio zakonskoj obvezi iz čl. 24. st. 2. ZRO, odnosno da je toj obvezi udovoljio samo formalno, a ne i suštinski, dakle, da je u postupku donošenja programa povrijeđena obveza tuženika propisana navedenom zakonskom odredbom.

Međutim, pogrešno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da bi povreda odredbe čl. 24. st. 2. ZRO, sama za sebe, uzrokovala nezakonitost pobijanih odluka koje se temelje na Programu tuženika za rješavanje viška radnika.

Ovaj sud cijeni da bi povreda odredbe čl. 24. st. 2. ZRO mogla biti od utjecaja na pravilnost pobijanih rješenja jedino u slučaju kada bi organi sindikata s osnovom upućivali svojim prijedlozima odnosno mišljenjem na okolnosti koje bi dovodile u sumnju postojanje pretpostavki iz čl. 23. i 24. st. 1. ZRO (pretpostavki pod kojima se može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika, odnosno da Program ne sadrži elemente navedene u čl. 25. st. 1. ZRO. Isto tako ni propust radne organizacije odnosno poslodavca da postupi po čl. 26. ZRO nema, po ocjeni ovoga suda, pravno značenje koje toj okolnosti daju nižestupanjski sudovi.

Naime, propust radne organizacije da postupi po čl. 24. i 26. ZRO predstavlja propust u postupku utvrđivanja postojanja radnika za čijim je radom trajno prestala potreba i razrješenju njihovog radnopravnog statusa, ali takav propust nema utjecaja na zakonitost odluke o trajnom prestanku potrebe za radom radnika, ako su ispunjene materijalnopravne pretpostavke određene zakonom za donošenje takvih odluka i ako je postojanje tih pretpostavki pravilno utvrđeno.

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi nisu ocijenili da li bi postupanje tuženika po čl. 26. ZRO imalo za posljedicu u postupku utvrđivanja radnika za čijim je radom trajno prestala potreba donošenje drugačije - povoljnjije odluke o radnopravnom statusu tužiteljice ili bi i u takvom slučaju odluka bila istog sadržaja kao i pobijane odluke.

Sud prvog stupnja u obrazloženju prvostupanjske presude navodi da Program ne sadrži elemente iz čl. 25. st. 1. ZRO i da tuženik nije primjenio kriterij iz st. 2. iste odredbe, a da iz sadržaja pobijanih presuda ne proizlazi u čemu to tuženik nije poštivao kriterije iz st. 2. čl. 25. ZRO, pa se u tom dijelu pravilnost pobijanih presuda ne može ni ispitati. Takvo postupanje nižih sudova imalo je za posljedicu ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revizija upućuje.

Tvrdnja tužiteljice da je tuženik dao besplatno osnovna sredstva na korištenje drugom poduzeću u trajanju od 6 mjeseci, u situaciji kada zbog smanjenja plasmana robe na tržištu nije imao ekonomskih razloga za korištenje tih sredstava, nema, po ocjeni ovoga suda, utjecaja na zakonitost odluke o trajnom prestanku potrebe za radom tužiteljice.

Zbog navedenih je razloga revizija tuženika primjenom čl. 394. st. 1. i 395. st. 2. ZPP prihvaćena te pobijane presude ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti navedenu povredu odredaba parničnog postupka, a nakon toga utvrditi da li je, a ako jeste i u čemu propust tuženika da postupi po čl. 26. ZRO imalo utjecaja na sadržaj donesenog Programa rješavanja viška radnika te utvrditi u čemu tužiteljica vidi nepoštivanje kriterija iz čl. 25. st. 3. ZRO.

Prilikom donošenja nove odluke sud prvog stupnja će imati u vidu da je organizacija autonomna u pravu da ocijeni kojem kriteriju iz čl. 25. st. 3. ZRO i u kojoj će mjeri dati prednost prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba.

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 4. rujna 1997.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.