UsIsav-135/2018-9 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 9 UsIsav-135/18-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću i zapisničarki Matei Feracini, u upravnom sporu tužiteljice M. K., P., kojeg zastupa opunomoćenik, odvjetnik mr. sc. D. R., S., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet nekretnina, nakon javne rasprave zaključene 20. veljače 2019. bez prisutnosti uredno pozvanih stranaka, 28. veljače 2019.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/15- 01/3021, ur.broj: 513-04/18-2 od 27. travnja 2018.

Obrazloženje

Rješenjem tuženika, klasa: UP/II-410-20/15-01/3021, ur.broj: 513-04/18-2 od 27. travnja 2018. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostave S., klasa: UP/I-410-20/2015- 001/03104, ur.broj: 513-007-29-08-2015-0005 od 1. listopada 2015., kojim je tužiteljici utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 586.780,83 kn na koju je utvrđen porez na promet nekretnina po stopi od 5% u svoti od 29.339,04 kn. Tužiteljica navodi da zakonitost tuženikova rješenja pobija zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede pravila upravnog postupka te zbog povrede poduzetničke i tržišne slobode i prava vlasništva. Smatra da pobijano rješenje nije pravilno obrazloženo, već se u njemu samo paušalno ponavljaju neistiniti i pogrešno utvrđeni navodi iz prvostupanjskog rješenja. Tužiteljica pritom predlaže saslušanje stranaka, pregled dokumentacije i neovisno vještačenje po porezno-financijskom stručnjaku. Navodi da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju tih isprava i samih isprava te ostale dokumentacije. Smatra da je u provedenom postupku povrijeđeno načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, kao i načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa. Navodi da joj nije bilo omogućeno sudjelovanje u provedenom postupku te smatra da je osnovica poreza na promet nekretnina nezakonito utvrđena. Predlaže da Sud poništi pobijano rješenje i sam riješi stvar.

U odgovoru na tužbu, tuženik ostaje kod svog rješenja te predlaže da Sud odbije tužbu kao neosnovanu bez održavanja rasprave.

U sporu je rasprava održana 20. veljače 2019. te je strankama pružena mogućnost da se, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16, 29/17. – dalje: ZUS), očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnima za rješenje ove upravne stvari.

Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu te u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa upravnog tijela i u sve isprave priložene spisu. Sud nije smatrao potrebnim izvesti dokaze saslušanjem tužiteljice i pribavljanjem financijskog vještačenja ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju ostalih dokaza izvedenih u sporu.

Na temelju provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prema odredbi članka 4. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine, broj 69/97., 26/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 153/02., 22/11., 143/14. – dalje: Zakon), predmet oporezivanja je promet nekretnina, a prometom nekretnina, u smislu tog Zakona, smatra se svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj. Prema stavku 2., stjecanjem nekretnine se smatra kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.

Prema odredbi članka 8. stavka 1. Zakona, ako se nekretnina stječe na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obveznik poreza na promet nekretnina je davatelj uzdržavanja.

Prema odredbi članka 16. stavka 1. Zakona, ako se stječe nekretnina na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja tog ugovora.

U ovom je predmetu tužiteljica obvezana na plaćanje poreza na promet nekretnina prema ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju koji je, kao davateljica uzdržavanja, sklopila 10. ožujka 2015. sa svojom bakom Lj. Š. iz S., kao primateljicom uzdržavanja. Na temelju navedenog ugovora, tužiteljica je stekla, za cijelo, stan broj 16, površine 53,64 m², na II katu zgrade u S., izgrađene na č. z. broj 6475/63, upisane u poduložak broj 10411, k. o. S. Tužiteljica je u žalbi u upravnom postupku pobijala zakonitost prvostupanjskog poreznog rješenja navodeći da je stjecanje stana bilo u svrhu rješavanja stambenog pitanja za nju i članove uže obitelji, zbog čega bi trebala biti oslobođena od plaćanja poreza na promet nekretnina. Međutim, tuženik je u pobijanom rješenju pravilno obrazložio da tužiteljica ne može ostvariti navedenu poreznu olakšicu, a s obzirom na to da na adresi navedenog stana nije prijavila prebivalište te je 11. rujna 2015. sklopila ugovor o kupoprodaji s M. D. iz S., kojim je navedeni stan otuđila, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje iz članka 11.a Zakona.

U ovom upravnom sporu, tužiteljica prigovara, među ostalim, zakonitosti utvrđenja porezne osnovice.

Iz podataka spisa predmeta vidi se da je osnovica poreza na promet nekretnina utvrđena na temelju procjene tržišne vrijednosti navedenog stana, što je u skladu sa odredbama članka 9. stavaka 1. i 2. Zakona.

Naime, prema odredbama članka 9. stavaka 1. i 2. Zakona, osnovica poreza na promet nekretnina je tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze te se pod tržišnom vrijednosti nekretnine podrazumijeva cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze.

Iz zapisnika o procjeni tržišne vrijednosti nekretnine i obrazloženja poreznog rješenja vidi se kako je porezno tijelo utvrdilo da prema podacima informacijskog sustava Porezne uprave tržišna vrijednost sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme nastanka porezne obveze iznosi 11.639,28 kn/m². Nadalje, vidi se da je porezno tijelo procjenu tržišne vrijednosti stana, koji je tužiteljica stekla na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obavilo usporedbom sa stanom u S., I …, koji se nalazi na približno istom području i čija je tržišna vrijednost 10.939,24 kn. Pritom je porezno tijelo uzelo u obzir slična obilježja predmetne i poredbene nekretnine, poput godine izgradnje, broja katova, priključaka na komunalnu infrastrukturu i stanja objekta te je tržišnu vrijednost procijenilo u manjem iznosu od cijena sličnih nekretnina prema podacima informacijskog sustava Porezne uprave.

S obzirom na navedeno, Sud nalazi da je porezno tijelo pravilno pristupilo procjeni tržišne vrijednosti predmetnog stana radi utvrđivanja osnovice poreza na promet nekretnina te je procjenu obavilo na temelju kretanja cijena sličnih nekretnina na tržištu i usporedbom s odgovarajućom nekretninom. S druge strane, tužiteljica ničim nije obrazložila svoju tvrdnju u tužbi da je porezna osnovica nezakonito utvrđena niti je u upravnom postupku i u ovom sporu uputila na neku činjenicu ili dokaz koji bi pokazao da je tržišna vrijednost predmetnog stana u konkretnom slučaju manja od procijenjene vrijednosti.

U pogledu ostalih tužbenih prigovara, Sud nije utvrdio povrede pravila i načela upravnog, odnosno poreznog postupka, kao ni povrede tužiteljičinih ustavnih prava, na koja se poziva u tužbi. Pritom tužiteljica niti nije određeno navela na koji joj je način bilo onemogućeno sudjelovanje u provedenom upravnom postupku niti je navela u čemu bi se sastojala povreda njezinih ustavnih prava.

Prema navedenom, Sud je ocijenio da pobijanim rješenjem u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, dok tužbeni prigovori nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu.

Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 28. veljače 2019.

S U D A C

Ivan Dadić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude.

Nacrt odluke izradio

sudski savjetnik Jakša Marušić

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Matea Feracina