Rev-787/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-787/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Miroslave Vekić i Jakoba Miletića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja J.R. iz Z., Š.B.

…, kojega zastupa punomoćnik B.Š. odvjetnik iz Z., protiv tuženice C. d.d. Z., Trg bana J. J. …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. studenog 1993. godine, br. Gž-7675/93., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. travnja 1993. godine, br. Pn-3208/87., u sjednici održanoj dana 17. kolovoza 1995. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja J.R. se prihvaća, te se ukidaju presuda Okružnog suda u Zagrebu od 2. studenog 1993. godine, br. Gž-7675/93. i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. travnja 1993. godine, br. Pn- 3208/87., te predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o parničnom trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 23. travnja 1993. godine, br. Pn-3208/87. suđeno je: "Tuženica C. d.d. Z., Trg bana J. J. …, dužna je tužitelju J.R. iz Z., Š.B.

… platiti iznos od 913.164

HRD sa kamatama po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima kao Zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 53/91), tekućim od 29. ožujka 1993. godine, do isplate kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 476.789 HRD u roku od 15 dana."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 2. studenoga 1993. godine, br. Gž-7675/93., preinačena je navedena presuda suda prvog stupnja tako da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan. Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga propisanih čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), te predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da nadoknadi tužitelju zatraženi parnični trošak uključujući i trošak za sastav revizije.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. ZPP na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Odlučujući o odgovornosti tuženice za naknadu štete tužitelju i o omjeru doprinosa nastanku štetnog događaja od strane I.H. s jedne strane i osiguranika tuženice s druge strane sud drugog stupnja je pravilno primjenio materijalno pravo kad je ocjenio da je do štetnog događaja, a time i štete, došlo doprinosom I.H. i osiguranika tuženice svakog u omjeru koji iznosi 50%.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je do štetnog događaja došlo 8. prosinca 1986. godine, u 6 sati, kada je I.B. upravljajući osobnim automobilom registarske oznake Zg… petljom u Podsusedu neprilagodivši brzinu kretanja svojeg motornog vozila uvjetima na cesti, te je prilikom kočenja došlo do zanošenja vozila na cesti s time da je na njegovo motorno vozilo naletio I.H. koji je upravljao motornim vozilom koje je vlasništvo tužitelja,

- da je I.H. upravljao motornim vozilom brzinom između 40 do 60 km/h, da je preglednost na tom dijelu ceste na kojem se dogodila prometna nezgoda iznosila 50 m i da bi I.H. obzirom da je kolnik bio zaleđen mogao zaustaviti motorno vozilo izbjegavajući nastanak prometne nezgode kod brzine od 34 km/h ili manje brzine s time da je za sve brzine iznad 34 km/h nalet tužiteljevog motornog vozila na motorno vozilo osiguranika tuženice bio neizbježan,

- da je u vrijeme nastanka prometne nezgode temperatura zraka iznosila u 07 sati -2 C s time da je maksimalna temperatura toga dana iznosila 0 C dok je relativna vlaga iznosila 96 do 98%, da je do podne padala rosulja, a slaba magla bila je od noći do poslije podne i da je kolnik bio zaleđen. Na takvo utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili da je do štetnog događaja a time i do štete došlo doprinosom vozača I.H. koji je upravljao u vrijeme štetnog događaja tužiteljevim motornim vozilom te vozača I.B., svakog u jednakom dijelu.

Ovo zato što su vozači I.B. i I.H. upravljali motornim vozilima protivno odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Službeni list 63/80, 4/81 i 53/85. - dalje ZOSPC), jer brzinu kretanja motornih vozila nisu prilagodili osobinama i stanju ceste, vidljivosti i atmosferskim prilikama tako da vozila mogu zaustaviti pred svakom zaprekom koju su, pod datim uvjetima, mogli predvidjeti.

Upravo protupropisno upravljanje motornim vozilima od strane oba vozača imalo je za posljedicu nastanak štetnog događaja.

Naime, u prometnoj situaciji kakova je bila u vrijeme nastanka štetnog događaja (rosulja, slaba magla i zaleđeni kolnik, te blagi zavoj) vozač I.B. morao je brzinu svog motornog vozila smanjiti do te mjere da prilikom kočenja ne dođe do zanošenja i okretanja motornog vozila na cesti, dok je vozač I.H. u istoj prometnoj situaciji morao brzinu svog motornog vozila smanjiti do te mjere da može zaustaviti ili zaobiči motorno vozilo nakon uočavanja zaustavljenog motornog vozila kojim je upravljao I.B. a koje se nalazilo na kolniku. Zaustavljeno motorno vozilo na kolniku u opisanim prometnim uvjetima predstavljalo je, po ocjeni ovoga suda, takovu prepreku na kolniku koju je vozač Ivan Horvat mogao predvidjeti.

Kako je, dakle, do štetnog događaja i štete došlo i doprinosom oštećenika (vozača koji je upravljao tužiteljevim motornim vozilom - čl. 177. st. 5. Zakona o obveznim odnosima) u omjeru koji iznosi 50% to su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu štete djelomično i to do iznosa koji predstavlja 50% ukupne štete.

Međutim, razlozi presuda nižestupanjskih sudova glede naknade 50% štete tužitelju s osnova materijalne nenovčane štete (totalne štete na automobilu) proturiječni su sadržaju spisa. Ovo zato što nižestupanjski sudovi u razlozima svojih presuda između ostalog navode da je nesporna činjenica da je tuženica isplatila tužitelju 50% totalne štete na automobilu iako je tužitelj tijekom postupka tu činjenicu osporavao (u st. 2. činjeničnih navoda tužbe tužitelj je naveo da je tuženica isplatila 50% od procjenjene vrijednosti motornog vozila umanjen za vrijednost ostatka motornog vozila no prigovarao je pravilnosti procjene vrijednosti motornog vozila smatrajući da je vozilo bilo vrijedno 800.000 tadašnjih dinara a ne 350.000 tadašnjih dinara kako je to procjenila tuženica).

Zbog navedenih je razloga tužitelj smatra da je tuženica samo djelomično naknadila štetu.

Kako je tužitelj kod navedenih tvrdnji ostao tijekom cijelog postupka te ih ponavlja i u revizijskoj fazi postupka to se tvrdnja nižestupanjskih sudova da je nesporna činjenica da je tuženica naknadila 50% štete tužitelju ukazuje proturiječnom sadržaju spisa.

Iz navedenih razloga proizlazi da se je u ovoj pravnoj stvari ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka propisan čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, te je revizija tužitelja prihvaćena, pobijane presude primjenom čl. 394. st. 1. ZPP ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi prometnu vrijednost motornog vozila tužitelja na dan kada je tuženica isplatila tužitelju na ime naknade štete 105.000 tadašnjih dinara prema stanju motornog vozila prije prometne nezgode te vrijednost ostataka motornog vozila nakon štetnog događaja prema cijenama na dan kada je tuženica isplatila tužitelju na ime naknade štete iznos od 105.000 tadašnjih dinara. Zatim će sud prvog stupnja utvrditi da li je tužitelj zadržao ostatke motornog vozila ili ne.

Nakon što postupi po navedenom moći će sud prvog stupnja ocjeniti da li je tuženica isplatom iznosa od 105.000 tadašnjih dinara na ime naknade štete naknadila tužitelju 50% nenovčane materijalne štete u vrijeme kad je tužitelju isplaćena naknada štete u novcu ili je navedenom isplatom tužitelju nadoknađena šteta u iznosu koji je manji od 50% ukupne nenovčane materijalne štete s osnova uništenog motornog vozila.

Odluka o parničnom trošku zasnovana je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 17. kolovoza 1995.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)