I Kž-129/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-129/1990-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. M. D. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZRH, u vezi SI. 19. KZSFRJ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 28. studenog 1990.godine K-242/1989-43, u sjednici održanoj dana 12. lipnja 1991. godine po čl. 371. ZKP u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra i optuženog M. D. osobno i uz branitelja J. D., odvj. iz Zagreba

r i j e š i o je:

Uvažava se žalba optuženog M. D., ukida se prvostepena presuda i predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu je uvodno naznačenom presudom optuženog M. D. oglasio krivim da je učinio krivično djelo protiv privatne imovine - razbojništvom u pokušaju, opisano u čl. 132. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. st. 1. KZ SFRJ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, ujedno ga obavezavši da naknadi troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od dinara 2,000.000 (starih), dok je oštećenog s imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu.

Protiv ove prvostepene presude je pravodobno podnio žalbu optuženik po svojim braniteljima mr R. B. i D. L., odvjetnicima iz Z., ističući sve žalbene osnove iz čl. 363. ZKP-a, no pri tome obrazlaže samo osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja dajući još i razloge u pravovremenoj dopuni žalbe. Predlaže da se pobijana presuda preinači, ne naznačujući određeno kako, odnosno ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javno tužilaštvo Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP svoj prijedlog izjavilo u podnesku od 27. 2. 1990. godine br. Ktž-238/90. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i

I Kž 129/1990-5

pobijana presuda potvrdi.

Drugostepeni sud održao je sjednicu vijeća po čl. 371. ZKP-a kojoj su prisustvovali zamjenik javnog tužitelja Hrvatske optuženi osobno, uz branitelja J. R..

Prisutne stranke u sjednici su izjavile da ustraju kod osnova, razloga i navoda kao u podnescima.

Žalba je osnovana.

Doduše, ne može se opravdati žalbeni prigovor da je u postupku koji je prethodio donošenju presude i u pobijanoj presudi ostvarena, koja bitna povreda odredbe krivičnog postupka, koji zapravo žalba niti ne konkretizira navođenjem odredbe ZKP-a, ni davanjem razloga iz kojih bi to bilo razvidno, osim što je u istražnoj fazi prema stavu žalbe bilo propusta, jer da se nisu prikupljali dokazi u prilog obrani, već samo optužbi i da je pogrešno cijenjen "šturi" iskaz okrivljenoga u toj fazi. No, po stavu ovog drugostepenog suda nisu time bile ostvarene kakove povrede odredaba krivičnog postupka, a sve da su i bile, one bi bile takove naravi da bi bile sanirane u fazi glavne rasprave. Nisu bile ostvarene nikakove druge povrede zakona koje nema u vidu odredba čl. 376. ZKP-a.

Opravdano je, međutim, žalitelj osporio činjenične zaključke prvostepenog suda.

Optuženi cijelo vrijeme postupka negira počinjenje radnji iz optužbe, što više, bilo kakav kontakt s oštećenim, a u prilog svoje obrane izložio je alibi i ponudio niz verbalnih, pa i materijalnih dokaz. Vjerodostojnost svih dokaza alibija prvostepeni sud otklonio je, po stanovištu žalbenog suda, za sada još ipak neuvjerljivo, posebice s iznijetim razlozima temeljenim na okolnostima da je optuženi tokom postupka sve više konkretizirao navode alibija, te da su svjedoci o tu navedenim činjenicama imali vremena uskladiti i pripremiti iskaze, a i da je jedan dio svjedoka sklon "režiji" opisa događaja pred državnim organima. Sve ovo unatoč okolnostima da je o alibiju bilo ispitano doista niz svjedoka, a za sve se još ne bi mogla protegnuti analiza sklonosti, režiranju", zatim da je bilo i materijalnih dokaza i podataka (iskaznica, depeša), koje je prvostepeni sud omalovažio bez pruženih uvjerljivih razloga, te unatoč prava obrane da svoje iskaze podešava po vlastitoj procjeni koristi) za optuženika i konzekvence da iz korištenja toga prava ne smije biti štete za tu stranu, i unatoč toga da odlučne činjenice moraju biti utvrđene s potpunom sigurnošću, dok je za one činjenice koje su u prilog optuženoga ipak dostatno da je vjerojatno da one postoje.

Nasuprot dokazima koji su išli u prilog obrane i koje je sud otklonio, prvostepeni sud je poklonio punu vjeru iskazima oštećenog Ž. I., te svjedocima Ž. A. i B. B., našao je i opravdanja za odstupanja od u toku postupka, ranije datih iskaza svjedoka S. D. i J. Z., te iz njihovih kazivanja uzeo samo ono što je pogodovalo optužbi.

Konačno, prvostepeni sud, iako otklanja vjeru svjedocima i obrani u pogledu alibija, znači da činjenicu boravka optuženog na drugom mjestu ne prizna, dozvoljava ipak

I Kž 129/1990-5

još i jednu, za sada dokazima neprovjerenu mogućnost, da je optuženi bio 27. i 28.2. 1986. godine na mjestima koja je opisao, ali da je u vrijeme počinjenja djela i oko toga, prema opisu oštećenog, bio i Zaprešiću boravio s oštećenim i počinio inkriminirane radnje.

Tako iznijeti razlozi zaista nisu uvjerljivi.

U osnovi žalba prigovara pobijanoj presudi da se temelji na pogrešno utvrđenoj činjenici osobe počinioca, a to je nesporno odlučna činjenica. Tu činjenicu je prvostepeni sud zapravo utvrdio na osnovi iskaza oštećenog i zapisnika o prepoznavanju osoba, te iskaza Ž. A. i prepoznavanja predmeta (odjeće), kao i iskaza B. B. i prepoznavanja osobe. Drugi verbalni dokazi u vidu iskaza dvojice navedenih milicionara odnosili su se na saniranjima propusta u zapisima o izvedenim radnjama uviđaja i svjedočenja o činjenici (zvuk motora automobila) koje imaju značenje pomoćne činjenice.

Radnja prepoznavanja osobe od strane oštećenog, stoga formalno, poduzeta je po čl. 155. st. 1. ZKP-a,uz zahtjev ovlaštenog tužitelja u situaciji još nepoznatog počinioca. Međutim, ozbiljno je dovedena u sumnju stvarna procesna vrijednost zapisnika o prepoznavanju kao dokaza time što je učinjeno niz propusta, odnosno što stoje ozbiljni prigovori u tom pravcu. U službenoj zabilješci (list 4)koja jednim svojim dijelom predstavlja zapravo zapis o istražnoj radnji uviđaja, stoji navod da je oštećenom patrola milicije pokazala sliku optuženog, neposredno nakon događaja a prije istražne radnje prepoznavanja osoba. U zapisniku o prepoznavanju osoba (list 5) oštećeni je opisao izgled počinioca opisom: "visok oko 170 cm, star oko 25 godina, sportski građen, crne duže kose koju češlja na stranu itd. U službenoj bilješci (list 19) sačinjenoj prije spomenutog zapisnika o informativnom razgovoru radnika OUP-a s oštećenim stoji navod da je oštećenom milicija nakon događaja pokazala sliku optuženoga, a u službenoj bilješci (list 4) opis počinioca je dat ovako: "visok 180 cm, kratko ošišan, kosa smeđa i dr." Proizlazi iz ovoga da je oštećenom prije opisa data na uvid slika optuženog i da je njegov opis počinioca u navedenim dijelovima spisa zaista različit. Osim toga, iz službene bilješke (list 4) vidljivo je da postoje podaci da je oštećeni osoba neprirodnog ponašanja, labilnog karaktera i da je bio u tako pijanom stanju da je informativni razgovor odgođen dok se ne otrijezni.

Sa svjedokinjom Ž. A. nije bila formalno vršena radnja prepoznavanja, a ona je prvi iskaz dala za više od pola godine od vremena događaja pred istražnim sucem. Na raspravi je ispričala i to da je drugi dan nakon događaja vidjela (u prostorijama OUP-a) onog mladića koji je bio dan prije događaja s oštećenim kod njih u kući, sada u prisustvu milicionara i rekla milicionaru da je to taj. Ovo međutim nema formalno-procesne pretpostavke za valjani dokaz, a opisi izgleda osobe obuće i odjeće, dati u njenom iskazu pred sudom, za sada još ne daju sigurnost pri utvrđenju identiteta optuženog, sve dok se ne utvrdi da je optuženi imao upravo takovu odjeću i obuću, a to nije bilo dokazivano, odnosno da je nosio takvu kosu u vrijeme događaja, a ni to nije dokazivano.

Svjedok B. B. takodjer je prvi iskaz davao u postupku nakon vremena od oko 3/4 godine, a niti s njim nije bila

I Kž 129/1990-5

provedena formalna procesna radnja prepoznavanja osoba. Što više, pri prvom ispitivanju on nije u smislu čl. 233. ZKP-a najprije pozvan da opiše osobu o kojoj je iskazivao, već je samo ustvrdio da je na sudskom hodniku prepoznao optuženoga kao osobu koju je dan prije inkriminiranog događaja vozio kući oštećenog.

Na glavnoj raspravi je izrazio uvjerenje da je tek 90% siguran da se radi o istoj osobi, jer da mu je ona osoba koju je prevozio izgledala nešto višlja i mršavija od optuženoga. Navod o prepoznavanju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu nije rezultirao utvrđenjem da postoji valjani dokaz, već samo ukazuje da je bila vjerojatno učinjena kriminalistička, a ne i formalno-procesna radnja.

Kada se uz gore opisane sporne vrijednosti navedenih dokaza analizira i kolizije u iskazima svjedoka S. D. i J. Z. i odstupanja od ranijeg kazivanja kod navedenih, svjedoka, te sadržaj iskaza svjedoka L. B. i D. M. za koje nema za sada razloga posumnjati da su pristrani, onda se razlozima i navodima žalbe opravdano osporilo valjanost utvrđenja prvostepenog suda o osobi počinioca krivičnog djela iz optužbe.

Zato je trebalo žalbu uvažiti 1 po čl. 385. st. 1. ZKP-a, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a time je postalo bespredmetno, za sada, raspravljanje o ostalim žalbenim osnovama.

U ponovljenom suđenju prvostepeni sud će izvesti sve raspoložive potrebne dokaze, raspravljajući sporna pitanja u smislu čl. 390. st. 3. ZKP-a, na koja mu je ovdje ukazano, pa će tako s više pažnje analizirati da li opisi važni za utvrđivanje identiteta počinioca djela dati po naprijed navedenim svjedocima imaju dokaznu vrijednost u formalnom i materijalnom smislu i utvrditi da li je optuženi u to vrijeme bio takvog izgleda i da li je posjedovao opisanu odjeću i obuću, još jednom će provesti dokaze alibija i iznova ocijeniti njihovu vjerodostojnost i značaj, razjasniti pouzdanije i značaj prvih datih opisa oštećenoga o radnjama počinioca, posebno glede prostora gdje bi se one odvijale i kuda se počinilac udaljio, te pri tome dati i novu ocjenu vjerodostojnosti iskaza onih svjedoka koji su o tome govorili, te značaj zapisa o provedenim istražnim radnjama, time da u toku postupka razmotri i navode žalbe iznijete u tom pravcu, pa će tek tada donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu, 12. lipnja 1991. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.