Rev-80/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 80/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Državne agencije Z., koju zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., protiv tuženog N. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 2523/04-2 od 20. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-9813/01 od 19. studenoga 2003., u sjednici održanoj 3. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati po osnovi naknade štete 2,300.830,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom na devizna sredstva po stopi koju obračunava E.&S. B. d.d. Z. na oročena devizna sredstva od 4. travnja 1998. te naknadi trošak postupka s pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate. Ujedno je tužiteljici naloženo da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu 622.200,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv presude drugostupanjskog suda, reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ponavljajući navode žalbe da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti je li tuženik davanjem kredita stranom trgovačkom društvu bez pribavljanja instrumenata osiguranja naplate datog kredita, postupio protivno općim pravilima savjesnog, urednog i zakonitog poslovanja glede odgovornosti za nastalu štetu D. d.d. u smislu odredbe čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima, te je li i na koji način navedeno potraživanje prešlo na tužiteljicu u smislu Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači drugostupanjsku presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete protiv tuženika kao predsjednika uprave D. d.d. D. temeljem odredbe čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima, a u vezi zaključenog ugovora o kreditu 4. travnja 1997. s društvom P.&T. S..A. kao korisnikom kredita.

Iz spisa proizlazi nespornim da je nad D. d.d. D. (dalje: D. d.d.), temeljem čl. 11. st. 2. tada važećeg Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka ("Narodne novine" broj 44/94 - dalje: ZSRB), a po osnovi Odluke o sanaciji i restrukturiranju D. d.d. D. ("Narodne novine" broj 56/98) i Odluke o sanaciju i restrukturiranju D. banke d.d. D. (II) ("Narodne novine" broj 11/99),proveden postupak sanacije po tužitelju.

Nije ni sporno da je tuženik kao direktor D. d.d. potpisao u ime D. d.d. navedeni ugovor o kreditu stranom društvu koji dani kredit nije vratilo, tužiteljica tvrdi da je sklapanjem takvog ugovora tuženik postupio protivno odredbi čl. 12. st. 3. tada važećeg Zakona o kreditnim poslovima s inozemstvom ("Narodne novine" broj 84/90), budući nije po odobrenju kredita stranoj pravnoj osobi pribavio instrumente osiguranja, pa da je postupio protivno i odredbi čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima (“Narodne novine” br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 – dalje: ZTD).

Prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nema aktivnu građanskopravnu legitimaciju za naknadu štete temeljem odredbe čl. 252. st. 2. ZTD, budući tužiteljica i tuženik nisu bili u poslovnom odnosu, a Zakonom o sanaciji i restrukturiranju banaka pravna osobnost banaka nad kojom se provodi postupak sanacije nije dovedena u pitanje, niti je jednim zakonom predviđeno da Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (dalje: Agencija odnosno DABA) kao zastupnik banke nakon sanacije može potraživati naknadu štete po osnovu citirane odredbe 252. st. 2. ZTD.

Obzirom na navedeno, u postupku je ostalo sporno je li tužiteljica provođenjem sanacije stekla status vjerovnika u odnosu na D. d.d., što je za uspostavu građanskopravnog odnosa tužiteljice i tuženika po osnovi izvanugovorne odgovornosti tuženika kao predsjednika uprave pretpostavka u smislu odredbe čl. 252. st. 5. ZTD.

Dakle, u konkretnom slučaju je odlučeno je li tužiteljica provođenjem sanacije D. d.d. oštećena, u čemu bi se sastojala njezina šteta glede nepodmirenog duga po citiranom ugovoru o kreditu, kao i ima li tužiteljica status izvornog oštećenika i ako nema, je li i po kom osnovu potraživanje D. d.d. prema tuženiku moglo prijeći na tužiteljicu (čl. 252. ZTD).

Sudovi smatraju da tužiteljica nije dokazala da je provođenjem sanacije D. d.d. pretrpjela štetu, budući su na tužiteljicu, sukladno odredbi čl. 16. st. 2. ZSRB prenesene nove zamjenske dionice banke u visini izvršene dokapitalizacije. Nadalje, tužiteljica nije dokazala da je izvorni oštećenik zbog neispunjene obveze po ugovoru o kreditu, u koji položaj je tužiteljica mogla doći da je D. d.d. kao izvorni oštećenik prenijela cesijom na nju svoju tražbinu prema tuženiku (što tužiteljica u ovom slučaju ni ne tvrdi). Ocijenjeno je i pozivanje tužiteljice na zakonsku personalnu subrogaciju u smislu čl. 300. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj su sanacijom D. d.d. na nju po zakonu prešla sva potraživanja te banke, a koji institut bi pozivom na odredbu čl. 304. Zakona o obveznim odnosima isključivao nakon provedene sanacije, odgovornost D. d.d. Agenciji.

Odredbom čl. 10. st. 1. toč. 4. ZSRB propisan je postupak sanacije i rekonstruiranja banke, time da iz tih odredbi ne proizlazi postojanje potraživanja Agencije prema društvu nad kojim je proveden postupak sanacije i restrukturiranja, što znači ne postoji status vjerovnika u odnosu na to društvo - D. d.d..

Slijedom navedenog, i prema pravnom shvaćanju ovoga suda, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužitelj nema egzistentno građanskopravno ovlaštenje za naknadu štete prema tuženiku pozivom na odredbu čl. 252. ZTD, a niti procesnopravnu aktivnu legitimaciju za ovaj postupak.

Zbog toga su odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 252. ZTD, čl. 10. st. 1. toč. 4., čl. 15., čl. 16., čl. 11. st. 2. ZSRB, imajući na umu i odredbe čl. 300. i čl. 304. Zakona o obveznim odnosima “Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 – dalje: ZOO).

Stoga ne postoji, ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. listopada 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.