Rev-x-1019/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1019/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. J. iz D. L., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., P. Z. v. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-177/14-2 od 11. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4906/12-204 od 22. studenoga 2013., u sjednici održanoj 8. srpnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tužitelja J. J. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-177/14-2 od 11. ožujka 2014. pod stavkom II. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4906/12-204 od 22. studenoga 2013. u dijelu odluke o parničnom trošku kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, pod stavkom IV. izreke kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4906/12-204 od 22. studenoga 2013. u dijelu pod stavkom I. izreke kao i protiv drugostupanjske presude pod stavkom V. i VI. izreke kojim je odlučeno o troškovima žalbenog postupka u odnosu na tužitelja.

II. Djelomično se odbija revizija tuženika Z. H. d.o.o., P. Z. v. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-177/14-2 od 11. ožujka 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4906/12-204 od 22. studenoga 2013. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za iznos od 145.983,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za iznos od 55.404,27 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Djelomično se prihvaća revizija tuženika Z. H. d.o.o., P. Z. v. te se slijedom toga preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-177/14-2 od 11. ožujka 2014. u dijelu pod stavkom I. izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4906/12-204 od 22. studenoga 2013. u dijelu pod stavkom I. izreke i sudi:

„Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„I/ Tuženi Z. H. d.o.o. Z., ... dužan je isplatiti J. J. iz D. L., ... na ime naknade štete iznos od 220.443,06 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do 31. 12. 2007. godine, a od 01. 01. 2008. godine zakonsku zateznu kamatu po stopi u visini eskontne stope HNB-a uvećane za 5 postotnih poena koja teče na pojedine iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 198.743,50 kuna od 01. 01. 1999. godine do dana isplate,

- na iznos od 21.699,56 kuna od 01. 01. 2000. godine do dana isplate,

po stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za vremenski period od 1. siječnja 2008., do isplate, i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 34.803,98 kn sa zateznim kamatama po stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim od 22. studenoga 2013., do isplate.“

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tužitelja J. J. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-177/14-2 od 11. ožujka 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4906/12-204 od 22. studenoga 2013. u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

II. Odbija se zahtjev tužitelja J. J. za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I/ Tuženi Z. H. d.o.o. Z., ... dužan je isplatiti J. J. iz D. L., ... na ime naknade štete iznos od 1.238.368,27 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do 31. 12. 2007. godine, a od 01. 01. 2008. godine zakonsku zateznu kamatu po stopi u visini eskontne stope HNB-a uvećane za 5 postotnih poena koja teče na pojedine iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 568,47 kuna od 01. 01. 1993. godine do dana isplate,

- na iznos od 10.463,29 kuna od 01. 01. 1994. godine do dana isplate,

- na iznos od 21.302,78 kuna od 01. 01. 1995. godine do dana isplate,

- na iznos od 29.645,78 kuna od 01. 01. 1996. godine do dana isplate,

- na iznos od 84.003,03 kuna od 01. 01. 1997. godine do dana isplate,

- na iznos od 154.281,48 kuna od 01. 01. 1998. godine do dana isplate,

- na iznos od 198.743,50 kuna od 01. 01. 1999. godine do dana isplate,

- na iznos od 130.197,35 kuna od 01. 01. 2000. godine do dana isplate,

- na iznos od 159.203,75 kuna od 01. 01. 2001. godine do dana isplate,

- na iznos od 201.330,00 kuna od 01. 01. 2002. godine do dana isplate,

- na iznos od 248.628,84 kuna od 01. 01. 2003. godine do dana isplate,

te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu do 390.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tužitelju protutuženiku isplatiti tuženiku protutužitelju iznos od 474.630,58 kuna sa kamatom tekućom od 11. 03. 2000. godine do 31. 12. 2007. godine po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. 01. 2008. godine do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o. Z., P. Z. V., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 4906/12-204 od 22. studenoga 2013., u pobijanom dosuđujućem dijelu pod stavkom I. izreke i to: u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 366.426,41 kn, sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 568,47 kuna od 1. 1.1993. godine do isplate,

- na iznos od 10.463,29 kuna od 1. 1. 1994. godine do isplate,

- na iznos od 21.302,78 kuna od 1. 1. 1995. godine do isplate,

- na iznos od 29.645,78 kuna od 1. 1. 1996. godine do isplate,

- na iznos od 84.003,03 kuna od 1. 1. 1997. godine do isplate,

- na iznos od 198.743,50 kuna od 1. 1. 1999. godine do isplate,

- na iznos od 21.699,56 kuna od 1. 1. 2000. godine do isplate,

po stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za vremenski period od 1. siječnja 2008., do isplate, i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 90.208,25 kn, sa zateznim kamatama po stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim od 22. studenoga 2013., do isplate.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika i potvrđuje navedena presuda u dijelu odluke o parničnom trošku, kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu odluke o visini stope zatezne kamate na dosuđene iznose navedene u stavku I. izreke ove odluke i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., i dosuđuje zatezna kamata po stopi određenoj čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 i 73/91), do 21. studenoga 1993., a od 22. studenoga 1993. do 31. prosinca 2007., u visini kamatne stope određene Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine, broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04).

IV. Preinačuje se navedena presuda u dijelu stavka I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 871.941,86 kn (preko iznosa od 366.426,41 kn, do iznosa od 1.238.368,27 kn), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do 31. 12. 2007., a od 1. 1. 2008., po stopi određenoj, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim:

- na iznos od 154.281,48 kuna od 1. 1. 1998. godine do isplate,

- na iznos od 108.497,79 kuna od 1. 1. 2000. godine do isplate,

- na iznos od 159.203,75 kuna od 1. 1. 2001. godine do isplate,

- na iznos od 201.330,00 kuna od 1. 1. 2002. godine do isplate,

- na iznos od 248.628,84 kuna od 1. 1. 2003. godine do isplate,

i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 300.291,75 kn (preko iznosa od 90.208,25 kn, do iznosa od 390.500,00 kn), i tim dijelovima se odbija tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka tužitelja-protutuženika.

V. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 17.051,55 kn u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj-protutuženik sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka.“

Protiv dijela presude suda drugog stupnja pod točkom II., IV., V. i VI. izreke reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije, podredno da ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv dijela presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke reviziju je izjavio i tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava revizije.

Tužitelj u odgovoru na reviziju ističe da je revizija tuženika neosnovana. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije reviziju tuženika uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, djelomično nedopuštena, dok je revizija tuženika djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu, između ostalog, i u dijelu odluke o protutužbenom zahtjevu (točka II. izreke presude suda prvog stupnja) kojim je tužitelju- protutuženiku naloženo tuženiku-protutužitelju namiriti novčanu tražbinu u iznosu od 474.630,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama navodeći da sud drugog stupnja pobijanom presudom nije naveo razloge za zastaru tuženikovog potraživanja odnosno da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na način da je tuženiku priznao dvostruku kamatu, unatoč propisanoj zabrani anatocizma, dok tužitelju nije priznao nikakvu kamatu.

Obzirom na to da se revizija može izjaviti samo protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju, a ne i protiv prvostupanjske presude koja nije pobijana žalbom, a budući da tužitelj nije podnio žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnom zahtjevu već je pobijao samo odluku o troškovima postupka, to je revizija tužitelja podnesena protiv pravomoćne drugostupanjske presude u tom dijelu nedopuštena.

Sukladno tome na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tužitelja je u tom dijelu valjalo odbaciti i riješiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik je podnoseći reviziju naveo da ju podnosi i na temelju odredbe čl. 382. st. 2. t. 2. ZPP-a, dakle, da podnosi tzv. izvanrednu reviziju. Međutim, imajući na umu da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi iznos od 200.000,00 kn te da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 3. i čl. 373.a st. 3. ZPP-a, zbog čega je protiv drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. i t. 3. ZPP-a dopuštena tzv. redovna revizija (čl. 382. st. 1. ZPP-a), to je ovaj sud reviziju tuženika razmatrao kao redovnu reviziju.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja i tuženika presuda suda drugog stupnja sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, obzirom da o svim odlučnim činjenicama presude sud drugog stupnja daje valjane, logične i potpune razloge koji se mogu ispitati, a ti su razlozi u skladu s izvedenim dokazima, sadržajem isprava i zapisnika u spisu, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom materijalne štete nastale povredom ugovorne obveze iz Ugovora o zakupu izlagačkog prostora od 3. lipnja 1991. i Aneksa ugovoru o zakupu prostora za ugostiteljsku radnju od 24. ožujka 1992. zaključenih između stranaka koja šteta se sastoji od izmakle koristi, izgubljene dobiti koju bi tužitelj ostvarivao obavljajući ugostiteljsku djelatnost u razdoblju od 1. svibnja 1992. do 31. prosinca 2002. i protutužbeni zahtjev tuženika za isplatom razlike između iznosa štete nastale tužitelju i iznosa od 800.000,00 kn koji je tuženik tijekom trajanja postupka, 10. ožujka 2000., isplatio tužitelju s naslova utuženog potraživanja na temelju dijela pravomoćne presude suda prvog stupnja, donesene u ranijem tijeku postupka, a koja je ukinuta rješenjem ovog suda.

U ovom postupku nije sporno:

- da su stranke 3. lipnja 1991. zaključile Ugovor o zakupu izlagačkog prostora na Z. v. (dalje: Ugovor) iz čijeg sadržaja proizlazi da će tužitelj obavljati ugostiteljsku djelatnost u vrijeme održavanja sajma, na rok od deset godina, s time da će tužitelj o svom trošku postaviti objekt za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a da su 24. ožujka 1992. zaključile Aneks Ugovoru, prema kojem je tužitelj postavio ogradu oko ugostiteljskog objekta i kojim je dogovoreno da će tužitelj ugostiteljsku djelatnost obavljati tijekom cijele godine,

- da je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost od travnja 1991. do travnja 1992. kada je tuženik onemogućio tužitelja u daljnjem vođenju ugostiteljske djelatnosti, radi čega je među strankama vođen postupak zbog smetanja posjeda i u kojem postupku je tužitelju pružena posjedovna zaštita,

- da je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost na temelju rješenja Gradskog sekretarijata za gospodarstvo G. Z. od 14. travnja 1992.,

- da je tuženik jednostranom izjavom raskinuo Ugovor, a kojem raskidu se tužitelj nije pokorio,

- da je građevinski objekt kojeg je tužitelj sagradio srušen 1. ožujka 1999. na temelju rješenja građevinske inspekcije od 10. ožujka 1998.,

- da je tuženik s naslova naknade štete uplatio tužitelju iznos od 800.000,00 kn 10. ožujka 2000. na temelju presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3955/92 od 23. travnja 1998. potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6409/99 od 13. srpnja 1999.,

- da su obje presude ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2500/00 od 10. siječnja 2001.

Nadalje, nije sporna ni visina izmakle koristi koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

Sud prvog stupnja na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da je tuženik nepoštivanjem Ugovora i Aneksa Ugovoru tužitelju prouzročio štetu s naslova izgubljene zarade jer je svojim postupanjem onemogućio tužitelja u obavljanju ugostiteljske djelatnosti u vremenu u kojemu je tužitelj za obavljanje te djelatnosti imao valjano odobrenje nadležnog tijela, zbog čega tužitelju pripada pravo na naknadu štete u visini i za razdoblje pobliže navedeno u izreci presude suda prvog stupnja radi gubitka dobiti koju bi ostvario da je mogao obavljati ugovorenu djelatnost.

Sud drugog stupnja koristeći se procesnim ovlaštenjem iz čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a utvrđuje da je tuženik bio upoznat s načinom gradnje ugostiteljskog objekta na zakupljenom prostoru te da je tužitelju dao suglasnost za izgradnju upravo takvog objekta kakvog je tužitelj sagradio zbog čega ocjenjuje da tuženik nije mogao raskinuti Ugovor iz razloga neprikladnog korištenja zakupljenog prostora od strane tužitelja obzirom da tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj neprikladno koristio zakupljeni prostor zbog načina na koji je ugostiteljski objekt sagradio.

Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da tužitelju pripada pravo na izgubljenu dobit za razdoblje u kojem je djelatnost mogao obavljati na temelju odobrenja Gradskog sekretarijata za gospodarstvo G. Z., a nakon što je onemogućen u obavljanju djelatnosti od strane tuženika pa sve do rušenja objekta (od svibnja 1992. do ožujka 1999.) dok nakon tog razdoblja tužitelj nije bio spriječen u obavljanju djelatnosti štetnom radnjom tuženika zbog čega tužitelj nema pravo na naknadu štete za daljnji vremenski period (za razdoblje od ožujka 1999. do prosinca 2002.). U odnosu na istaknuti prigovor zastare drugostupanjski sud nalazi da je tužitelj tek podneskom od 9. listopada 2001. zatražio izgubljenu dobit za 1997. zbog čega je njegovo potraživanje u tom dijelu zastarjelo, imajući u vidu da je riječ o povremenom potraživanju koje zastarijeva u roku od tri godine, s time da zastara pojedinih iznosa štete počinje teći istekom godine kada bi oštećenik po prirodnom tijeku stvari ostvario prihode da nije bilo štetne radnje. Sud drugog stupnja u odnosu na prigovor prijeboja koji je tuženik istaknuo tijekom postupka zaključuje da je tuženik postavio protutužbeni zahtjev unatoč tome što je rješenjem o protuovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-1331/01 od 12. srpnja 2002. tužitelju naloženo vraćanje iznosa od 800.000,00 kn s pripadajućim kamatama i troškovima postupka, a navedenim rješenjem o protuovrsi glavnica i kamate nisu stavljene u prijeboj spram tužiteljeva potraživanja, pri čemu je između ostalog riječ i o situaciji u kojoj zahtjev tuženika ne prelazi zahtjev tužitelja. Iz navedenih razloga ocjenjuje da u situaciji postojanja pravomoćne odluke o protutužbenom zahtjevu nije moguće odlučivati o prigovoru prijeboja.

U ovoj fazi postupka i nadalje je sporno je li tužitelj koristio poslovni objekt za koji je imao zaključen ugovor o zakupu s tuženikom suprotno odredbama ugovora o zakupu te je li u slučaju neprikladnog načina korištenja zakupljenog prostora tuženik imao pravo odustati od ugovora te da li zbog toga tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete s naslova izmakle koristi te ukoliko je, pak, tužitelj koristio poslovni prostor sukladno zaključenom ugovoru, za koje mu razdoblje pripada pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi te je li, s obzirom na to da je tijekom postupka potraživao izgubljenu dobit po godinama za pojedino potraživanje izmakle koristi, nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

Neosnovano tuženik u reviziji ukazuje da nižestupanjski sudovi prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužiteljeva zahtjeva nisu cijenili činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1237/95 od 27. listopada 1999. donesenoj u postupku vođenom između stranaka u ovom sporu, radi predaje u posjed, izrazio pravno shvaćanje prema kojem bespravna gradnja predstavlja neprikladan način korištenja zakupljenog poslovnog prostora te da zakupodavac ima pravo iz tog razloga raskinuti ugovor o zakupu u svako doba.

Naime, pravilno je drugostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio upoznat s načinom gradnje ugostiteljskog objekta na zakupljenom prostoru te da je tuženik izdao tužitelju suglasnost za izgradnju upravo takvog objekta kakav je tužitelj izgradio. Stoga navodi tuženika o bespravnosti izgrađenog objekta nisu od utjecaja na pravo tužitelja na naknadu štete s naslova izgubljene dobiti jer okolnost legalnosti izgrađenog objekta, odnosno da li je objekt sagrađen sa ili bez građevinske dozvole nije odlučna u situaciji kada je tužitelj imao odobrenje nadležnog tijela za obavljanje djelatnosti na temelju zaključenog ugovora o zakupu i aneksa tom ugovoru.

Osnovano, međutim, tuženik navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo dosuđujući tužitelju pravo na naknadu štete s naslova izmakle koristi nakon razdoblja u kojem tužitelj nije imao odobrenje nadležnog tijela za obavljanje djelatnosti prema ugovoru o zakupu.

Odredbom čl. 189. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) propisano je da oštećenik ima pravo na naknadu kako obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi dok pri ocjeni visini izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Vodeći računa o utvrđenom činjeničnom stanju, a posebno o činjenici da je tužitelj na temelju rješenja Gradskog sekretarijata za gospodarstvo G. Z. od 14. travnja 1992. imao odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti vrste restauracija-gostionica na Z. v. na temelju kojeg je zaključio Ugovor i Aneks Ugovoru s tuženikom, za razdoblje do 31. prosinca 1996., prema stavu ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti, jer je tužitelj, da nije spriječen radnjom tuženika, mogao osnovano očekivati da bi prema redovnom tijeku stvari obavljajući ugostiteljsku djelatnost u prostoru za koji je zaključio ugovor o zakupu i aneks ugovora s tuženikom, ostvarivao korist i to u razdoblju od travnja 1992., kada je radnjom tuženika onemogućen u obavljanju djelatnosti do 31. prosinca 1996., trajanja odobrenja nadležnog tijela za obavljanje djelatnosti, obzirom na to da je dozvola za obavljanje ugostiteljske djelatnosti jedan od uvjeta da bi tužitelj ostvario predmetnu zaradu, zbog čega se revizijski navodi tužitelja da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je nastupila zastara tužiteljeva zahtjeva za izgubljenu dobit tijekom 1997. ukazuju neosnovanima.

Naime, tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio, a niti predočio dokaze na okolnost da bi, da nije spriječen radnjom tuženika, ugostiteljsku djelatnost na temelju zaključenog ugovora o zakupu obavljao i nakon isteka odobrenja nadležnog tijela i zbog toga trpio štetu u vidu izmakle koristi.

Nadalje, tuženik u reviziji ukazuje da je drugostupanjski sud nalazeći neosnovanim žalbene navode tuženika koji ukazuju na to da je u odnosu na prigovor prijeboja koji je tuženik istaknuo tijekom postupka prvostupanjski sud trebao odlučiti, pogrešno primijenio materijalno pravo, a time što se nije pozvao ni na jednu odredbu materijalnog prava počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kada je zaključio da u situaciji kada postoji pravomoćna odluka o protutužbenom zahtjevu nije moguće odlučivati o prigovoru prijeboja.

Neosnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitnu povredu odredaba parničnog postupka učinjenu u postupku pred drugostupanjskim sudom. Tuženik je podneskom od 10. listopada 2010. (list 511-512 spisa) postavio protutužbeni zahtjev te zatražio da ukoliko sud nađe osnovanim tužbeni zahtjev, isti prihvati za potraživanja tužitelja s naslova izmakle koristi za razdoblje do 31. prosinca 1996. te da nakon obavljenog prijeboja međusobnih potraživanja naloži tužitelju-protutuženiku plaćanje preplaćenog iznosa od 474.630,58 kn tuženiku-protutužitelju dok je rješenjem o protuovrsi broj Ovrpl-1331/01 od 12. srpnja 2002. (list 432 spisa) naloženo tužitelju vraćanje tuženiku iznosa od 800.000,00 kn sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2000.

U slučaju isticanja procesno-pravnog prigovora prijeboja isti treba biti određeno postavljen da se stavlja u prijeboj potraživanju tužitelja određeno potraživanje tuženika, koji se može prebiti s tražbinom tužitelja navođenjem iznosa tražbine koja se stavlja u prijeboj. U slučaju procesnog prebijanja sud je dužan odlučiti o postojanju potraživanja tužitelja te eventualno ovisno o osnovanosti potraživanja konstitutivnom odlukom izvršiti prebijanje.

Dakle, tuženik isticanjem prigovora prijeboja nije stavio u prijeboj potraživanju tužitelja određeno svoje potraživanje već je postavio protutužbeni zahtjev uzimajući u obzir nalaz vještaka prema kojem je za potraživanja tužitelja s naslova izgubljene zarade za razdoblje do 31. prosinca 1996. uplatom iznosa od 800.000,00 kn (a koje je tuženik isplatio tužitelju na temelju rješenja o ovrsi broj Ovrpl-2315/99 od 20. rujna 1999.) došlo do preplate obveze u ukupnom iznosu od 474.630,58 kn, ne uzimajući pri tome u obzir da je tužitelju u ovom postupku naloženo protuovrhom vratiti tuženiku iznos od 800.000,00 kn s pripadajućim kamatama obzirom da je ukinuta ovršna isprava na temelju koje je određena ovrha. Stoga je drugostupanjski sud pravilno zaključio da u navedenoj situaciji nije moguće odlučivati o procesno-pravnom prigovoru prijeboja.

Obzirom na to da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelju pripada pravo na izgubljenu dobit i za vrijeme nakon isteka odobrenja nadležnog tijela sve do rušenja predmetnog objekta, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a djelomično odbiti reviziju tužitelja i reviziju tuženika (točka I. i II. izreke presude) dok je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo djelomično uvažiti reviziju tuženika i u tom dijelu preinačiti nižestupanjske presude kako je to navedeno pod točkom III. izreke ove presude.

Imajući u vidu da tužitelj pobijajući odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, u dijelu kojim mu je naloženo tuženiku naknaditi troškove žalbenog postupka i kojim nije prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u reviziji nije određeno obrazložio razloge u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a, to ih ovaj sud nije ni razmatrao imajući na umu sadržaj odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a.

Odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a propisano je da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

Neosnovano tužitelj ukazuje da je drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka pogrešno računao omjere uspjeha tužitelja u sporu obzirom da je tužitelj do djelomične naplate svog potraživanja u iznosu od 800.000,00 kn (10. ožujka 2000.) u cijelosti uspijevao u sporu zbog čega je u daljnjem tijeku postupka prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva bio obvezan uračunavati i naplaćeni dio potraživanja u iznosu od 800.000,00 kn jer je tuženik taj dio potraživanja stavio u prijeboj s cjelokupnim (i naplaćenim) potraživanjem tužitelja. To iz razloga jer je drugostupanjski sud zaključio da u situaciji kada postoji pravomoćna odluka o protutužbenom zahtjevu nije moguće odlučivati o prigovoru prijeboja. Stoga je pravilno drugostupanjski sud prilikom odmjeravanja parničnog troška tužitelja vodio računa o vrijednosti predmeta spora koja se mijenjala tijekom postupka i u skladu s navedenom vrijednosti i uspjehom tužitelja u određenoj fazi postupka tužitelju dosudio pripadajući parnični trošak s naslova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

Trošak tužitelja u ovom postupku sastoji se od troška zastupanja, sukladno vrijednosti predmeta spora od 187.600,00 kn (od podnošenja tužbe 1. listopada 1992. do 9. ožujka 1997.) te uspjehu u tom dijelu postupka, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12 - dalje: OT) u smislu odredbe Tbr. 48/3 OT-a i to za sastav tužbe 250 bodova, pristupa na pet ročišta (9. prosinca 1992., 15. rujna 1993., 16. prosinca 1993., 8. veljače 1994. i 3. listopada 1995.) po 250 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 OT) te za pristup na ročište od 24. ožujka 1994. 50 bodova (Tbr. 9/5 OT) što ukupno iznosi 1550 bodova tj. 15.500,00 kn odnosno sukladno uspjehu u tom dijelu postupka (77,81%) 12.060,55 kn, u nastavnom dijelu postupka prema vrijednosti predmeta spora od 2.527.198,09 kn (od 10. ožujka 1997. do 14. siječnja 1998.) za sastav podneska (10. ožujka 1997.) prema Tbr. 8/1 OT 2528 bodova, za pristup na ročište od 20. ožujka 1997. 50 bodova (Tbr. 9/5 OT) te za pristup na ročišta od 9. svibnja 1997. i 2. srpnja 1997. (Tbr. 9/1 OT) po 2528 bodova za svako ročište, ukupno 7634 bodova, odnosno 76.340,00 kn te prema uspjehu u tom dijelu postupka od 5,77% ukupno 4.404,81 kn, za radnje poduzete od 15. siječnja 1998. do 26. rujna 1999. prema vrijednosti predmeta spora od 2.532.754,94 kn za sastav podneska od 15. siječnja 1998. (Tbr. 8/1 OT) 2533 boda, pristup na ročišta od 4. veljače 1998., 19. ožujka 1998. i 23. travnja 1998. po 2533 boda za svako ročište (Tbr. 9/1 OT), ukupno 10132 boda, odnosno 101.320,00 kn te prema uspjehu u tom dijelu postupka od 5,76% ukupno 5.836,03 kn, za radnje poduzete od 27. rujna 1999. do 8. listopada 2001. prema vrijednosti predmeta spora od 2.522.954,51 kn za pristup na ročište od 12. listopada 1999. (Tbr. 9/1 OT) 2533 boda, ukupno 25.330,00 kn te prema uspjehu u tom dijelu postupka od 5,78% ukupno 1.464,07 kn, za radnje poduzete od 9. listopada 2001. do 25. svibnja 2006. prema vrijednosti predmeta spora od 4.157.023,30 kn za pristup na ročište od 12. listopada 2001. (Tbr. 9/1 OT) 4158 bodova i za sastav podneska (Tbr. 8/1 OT) 4158 bodova, ukupno 8316 bodova, odnosno 83.160,00 kn te prema uspjehu u tom dijelu postupka od 3,51% ukupno 2.918,91 kn, za radnje poduzete od 26. svibnja 2006. do 12. prosinca 2010. prema vrijednosti predmeta spora od 870.616,09 kn za pristup na četiri ročišta (4. srpnja 2006., 12. prosinca 2006., 16. rujna 2010. i 15. listopada 2010.) prema Tbr. 9/1 OT 871 bod za svako ročište, trošak pristupa na ročište od 28. listopada 2010. (Tbr. 9/3 OT) 50 bodova i trošak sastava jednog podneska (26. svibnja 2006.) prema Tbr. 8/1 OT 8 71 bod, ukupno 4405 bodova, odnosno 44.050,00 kn te prema uspjehu u tom dijelu postupka od 16,76% ukupno 7.382,78 kn, za radnje poduzete od 13. prosinca 2010. do 3. listopada 2013. prema vrijednosti predmeta spora od 1.611.036,30 kn za pristup na dva ročišta od 13. prosinca 2010 i 4. srpnja 2013. prema Tbr. 9/1 OT po 1612 bodova za svako ročište, ukupno 3224 boda odnosno 32.240,00 kn te prema uspjehu u tom dijelu postupka od 9,06% ukupno 2.920,94 kn, za radnje poduzete od 4. listopada 2013. do završetka postupka prema vrijednosti predmeta spora od 1.238.368,27 kn za pristup na ročište od 10. listopada 2013. (Tbr 9/1 OT) 1239 bodova i za sastav podneska od 4. listopada 2013. (Tbr 8/1 OT) 1239 bodova, ukupno 2478 bodova, odnosno 24.780,00 kn, a razmjerno uspjehu tužitelja u ovoj fazi postupka od 11,78% ukupno 2.919,08 kn.

Tužitelju pripada i trošak sastava žalbe od 9. ožujka 2011. (Tbr 10/1 OT) u iznosu od 2.016,25 kn, tako da trošak zastupanja tužitelja u ovom postupku po punomoćniku iznosi 41.923,42 kn uz priznati porez na dodanu vrijednost u iznosu od 10.480,85 kn i trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, tako da ukupni dosuđeni trošak tužitelja iznosi 55.404,27 kn. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka II. izreke presude) dok je na temelju odredbe čl. 395. st.

1. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju i preinačiti odluku o troškovima postupka (točka III. izreke presude).

Odluka o troškovima postupka koji se odnose na trošak sastava odgovora na reviziju donesena je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 166. st. 2. ZPP-a jer navedeni troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice (točka II. izreke rješenja).

Zagreb, 8. srpnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.