P-620/2016-27 · Općinski sud u Zadru

21 P-620/16-34

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivani Čačić Brčić, u pravnoj stvari tužitelja: 1) B. B. pok. F. iz V. kbr. 105, OIB…, 2) I. B. pok. M. iz Z., S. G. 34, OIB.. i 3) M. B. pok. M. iz Z., S. G. 34, OIB…, zastupani po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., protiv tuženika: 1) M. M. pok. F. iz Z., A. S. 19 c, OIB.. i 2) A. P. iz Z., A. S. 19 c, oboje zastupani po punomoćniku Z. J., odvjetniku u Z., 3) M. M. pok. M. iz Z., I. G. 3c, 4) M. J. pok. M. iz M. S., S. 21a, 5) K. M. pok. M. iz Z. G., U. V. kbr. 72 i 6) C. M. pok. M. iz S., sada u Z., Đ. M. 4, radi utvrđenja ništetnosti oporuke, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 8. lipnja 2017. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika pod 1) i 2) i odsutnosti uredno pozvanih tuženika pod 3) do 6), te objave 27. lipnja 2017.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je oporuka pok. F. M. od 23. listopada 1984. ništetna te kao takva ne proizvodi pravne učinke pa se imovina raspoređena temeljem iste ima rasporediti na sve zakonske nasljednike pok. F. M..“

II. Dužni su tužitelji pod 1) do 3) solidarno naknaditi tuženicima pod 1) i 2) parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev ovih tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužiteljice pod 1) B. B., 2) I. B. i 3) M. B. (dalje u tekstu: tužitelji) u tužbi navode da su kao kćerka i unuci nasljednici pok. F. M., da je tuženik pod 1) njegov sin, a tuženica pod 2) navodno njegova oporučna nasljednica. N., u ostavinskom spisu ovog suda broj O-1345/10 iza smrti pok. F. M. proglašena je oporuka ostavitelja temeljem koje su tuženici, navodno, oporučno stekli određenu imovinu. Međutim, iako su oni (tužitelji) posebno tužiteljica pod 1), na ročištu od 8. lipnja 1981. osporili valjanost oporuke koju je navodno sačinio pok. F. M., doneseno je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. Bez obzira na nedostatke u samoj oporuci koja je puna pogrešnih podataka, smatraju da ista nije sačinjena od strane ostavitelja niti po njegovim navodima. Nadalje, s obzirom na teško zdravstveno stanje ostavitelja u vrijeme zaključenja sporne oporuke i činjenicu da je bio pod utjecajem morfija, isti zasigurno nije ni mogao shvatiti značaj svojih postupaka. Stoga predlažu da sud prihvati postavljeni tužbeni zahtjev.

Tuženici pod 1) M. M. i 2) A. P. (dalje u tekstu: tuženici pod 1) i 2)) u odgovoru na tužbu, u bitnom, navode da se protive tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te ističu prigovor presuđene stvari navodeći da je ostavinski postupak iza pok. F. M. pravomoćno okončan i u istom je utvrđena valjanost predmetne oporuke i prema njoj izvršeno raspoređivanje ostavine. Tvrde da su u tom postupku sudjelovale sve stranke, pa su vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Nadalje navode da je pravo zahtijevati poništenje oporuke u ovom slučaju zastarjelo, jer su davno istekli i subjektivni i objektivni rok za traženje poništenja, stoga ističu prigovor zastare. Ovi tuženici ističu da ne postoji razlog za poništenje predmetne oporuke zbog nesposobnosti oporučitelja za rasuđivanje ili nekog drugog razloga, niti je valjanost oporuke bila sporna u ostavinskom postupku, pa predlažu da sud odbije postavljeni tužbeni zahtjev.

Presudom ovog suda broj P-2512/14 od 28. svibnja 2015. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev, međutim, ova presuda je ukinuta odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž- 1854/15 od 29. ožujka 2016. i predmet vraćen sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave uz obrazloženje da su svi zakonski nasljednici pok. F. M. i D. M. jedinstveni suparničari, odnosno da se zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima, te da se oni u smislu odredbe čl. 201. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP), smatraju kao jedna parnična stranka, te da je stoga potrebno da se bilo na aktivnoj bilo na pasivnoj strani obuhvate svi zakonski nasljednici.

Stoga je rješenjem ovog suda broj P-620/16 od 27. srpnja 2016. naloženo tužiteljima da, sukladno odredbi čl. 109. ZPP, isprave, odnosno dopune tužbu što su isti učinili podneskom od 29. srpnja 2016. označivši kao tuženike pod 3) M. M. 4) M. J., 5) K. M. i 6) C. M., koji međutim, nisu dali odgovor na tužbu.

S. je u dokaznom postupku izveo dokaze uvidom i čitanjem spisa ovog suda broj O- 1345/10.

Ostale dokazne prijedloge tužitelja sud je odbio kao nepotrebne.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev za utvrđenje ništetnosti oporuke pok. F. M. od 23. listopada 1984. te da kao takva ne proizvodi pravne učinke pa se imovina raspoređena temeljem iste ima rasporediti na sve zakonske nasljednike pok. F. M.

U konkretnom slučaju među strankama nije sporno, a proizlazi iz spisa ovog suda broj O-1345/10, da je pok. F. M. rođen 1. travnja 1912., a umro 8. rujna 1981., te da su njegovi zakonski nasljednici djeca: sinovi M. i M. M., te kćeri M. B. i B. B.. Nadalje, slijedi da je pok. F. M. oporučno raspolagao svojom imovinom sudskom oporukom od 8. lipnja 1981., koja je proglašena na ročištu od 23. listopada 1984., kojom je svoj dio kuće u V. zajedno sa zemljištem i dvorištem koje pripada toj kući, vrtom te zemljištima zv. „O. J.“ i „O.

P. njivicom“ ostavio sinu M. i njegovoj supruzi A. na jednake dijelove, a sve ostale nekretnine djeci na četiri jednaka dijela. Na tom ročištu su nasljednici – ovdje tužiteljica pod 1) i pravna prednica tužitelja pod 2) i 3) kao i M. M. – pravni prednik tuženika pod 3) do 6), dali nasljedničke izjave u kojima su istakli da otac nije mogao svojevoljno sastaviti takvu oporuku i da je na sastav iste sigurno bio prisiljen, te da po dolasku iz bolnice, a bio je dugo liječen i prilično bolestan, nije mogao sastaviti takvu oporuku. S druge strane, M.

M. i A. P. priznali su oporuku ostavitelja kao istinitu i pravovaljanu te su se prihvatili nasljedstva koje ih temeljem iste pripada. Naknadno, na ročištima od 15. ožujka 1985. i 4. lipnja 1985., nasljednici M. M., B. B. i M. B. daju nasljedničku izjavu kojom priznaju oporuku ostavitelja kao istinitu i pravovaljanu. Dana 13. prosinca 1985. doneseno je rješenje o nasljeđivanju iza smrti F. i D. M., koje je međutim, po žalbama M. i M. M. te A. P. ukinuto odlukom Okružnog suda u Zadru broj Gž-623/88 od 27. siječnja 1988. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja donio je novo rješenje o nasljeđivanju broj O-124/88 od 15. rujna 2006. protiv kojeg su ovdje tužitelji izjavili žalbu u kojoj međutim, ne osporavaju zaključak suda da su oporuku priznali pravovaljanom, već žalbu podnose iz drugih, tamo navedenih razloga.

Rješenjem Županijskog suda u Zadru broj Gž-1441/10 od 21. rujna 2010. ukinuto je i to rješenje o nasljeđivanju i predmet vraćen na ponovan postupak uz uputu da se utvrdi od kada je počeo teći zastarni rok iz čl. 144. Zakona o nasljeđivanju u pogledu zahtjeva za izdvajanje suvlasničkog dijela na kući koji predstavlja bračnu stečevinu pok. D. M.. Po provedenom postupku, 28. ožujka 2011., doneseno je rješenje o nasljeđivanju broj O-1345/10 kojim su na imovini ostavitelja F. M. proglašeni nasljednici na temelju oporuke i zakona, i koje rješenje je uredno dostavljeno svim strankama.

Protiv ovog rješenja ovdje tužitelji 27. lipnja 2011. izjavili su žalbu u kojoj, pored ostalog, ističu da je oporuka ostavitelja ništava zbog toga što ju je isti kao teški bolesnik sačinio pod utjecajem morfija, ili je pak bio prisiljen sačiniti je od strane M. M. i A. P.. Žalbu su protiv citiranog rješenja izjavili i ovdje tuženici pod 1) i 2). Odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž-2979/11 od 23. kolovoza 2012., koju su sve stranke uredno primile, djelomično je potvrđeno a djelomično preinačeno rješenje suda prvog stupnja i to, pored ostalog, u pogledu suvlasničkog udjela pok.

F. M. na obiteljskoj kući koji je utvrđen u 5/8 dijela. Iz obrazloženja drugostupanjskog suda slijedi da je neosnovan žalbeni navod da je oporuka ništava, s obzirom da su nasljednici – ovdje tužitelji u nasljedničkim izjavama priznali oporuku kao istinitu i pravovaljanu. Na koncu, iz ovog spisa slijedi da je revizija ovdje tužitelja protiv navedenog rješenja suda drugog stupnja odbačena kao nedopuštena, a da je odbačena i Ustavna tužba.

Dakle, iz navedenog ostavinskog spisa slijedi da je ostavinski postupak iza pok. F. M., u kojem su i tužitelji i tuženici uredno sudjelovali, pravomoćno dovršen, imovina raspoređena na zakonske i oporučne nasljednike, između ostalog i na tužitelje, te je dakle, u cijelosti riješeno pitanje pravne valjanosti oporuke ostavitelja od 8. lipnja 1981. koja je proglašena na zapisniku od 23. listopada 1984., a čiju valjanost sada osporavaju tužitelji.

Prema odredbi čl. 234. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 i 56/00; dalje u tekstu: ZN), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, s obzirom na odredbu čl. 253. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05), pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2543/86, Rev-1711/86, Rev-2396/86, Rev-2232/86).

Dakle, unatoč pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju moguće je neko pravo ostvariti u parnici i to u slučajevima: 1) ako stranke do dovršetka ostavinske rasprave nisu pokrenule parnicu ili upravni postupak na koji su bile upućene, 2) ako je ostavinski sud raspravio ostavinu a propustio je uputiti na parnicu stranke koje su istakle određene zahtjeve koji su bili sporni, 3) ako se pronađe nova oporuka, a neka osoba temelji svoje pravo na toj novopronađenoj oporuci, 4) ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prijavi novi nasljednik, tj. osoba koja nije sudjelovala u ostavinskoj raspravi i 5) ako postoje uvjeti za ponavljanje postupka.

U konkretnom slučaju tužiteljima, koji su sudjelovali u ostavinskom postupku, nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici u smislu odredbe čl. 234. ZN, budući da su tužiteljica pod 1) i pravna prednica tužitelja pod 2) i 3) u svojim nasljedničkim izjavama priznali oporuku ostavitelja kao istinitu i pravovaljanu, a osporavaju je tek u žalbi od 27. lipnja 2011.

Kraj takvog stanja stvari te činjenice da je predmetno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju doneseno jednim dijelom i na temelju osporavane oporuke pok. F. M., to tužitelji više nemaju pravnu mogućnost u parnici opet raspravljati o već raspravljenom pitanju u ostavini, budući da se pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju proteže na sve činjenice koje su ostavinskom sudu bile poznate i nesporne u vrijeme raspravljanja ostavine i donošenja rješenja o nasljeđivanju, a u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz izvedenih dokaza, ne radi se o novim okolnostima ili činjenicama koje nisu bile poznate u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju zbog čega bi tužitelji imali pravo parnicom ostvarivati prava koja proizlaze iz tih okolnosti i činjenica.

Stoga je postavljeni tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1232/1991, Rev-2483/1993).

Pored toga, prema odredbama čl. 66. ZN poništenje oporuke zbog oporučiteljeve nesposobnosti za rasuđivanje, ili zbog toga što oporučitelj nije imao 16 godina, kao i poništenje oporuke ili pojedinih njezinih odredaba zbog prijetnje ili sile, prevare ili zablude, može tražiti samo osoba koja ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je doznala za postojanje uzroka ništavosti, a najkasnije za deset godina od proglašenja oporuke. Rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Poništenje oporuke prema nesavjesnoj osobi može se tražiti za 20 godina od proglašenja oporuke.

U konkretnom slučaju tužitelji kao zakonski nasljednici pok. F. M., dakle, osobe kojima bi makar djelomično pripalo ono što je tom oporukom namijenjeno oporučnom nasljedniku nedvojbeno imaju pravni interes u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZN.

Za traženje poništenja oporuke zbog materijalnopravnih nedostataka postoje 3 zastarna roka: godinu, 10 i 20 godina. Za početak roka od godinu dana (subjektivni rok) mjerodavan je najprije objektivni moment, a to je dan proglašenja oporuke – u konkretnom slučaju 23. listopada 1984. (čl. 207. ZN). Drugi moment je subjektivne prirode i odnosi se na saznanje postojanja uzroka ništavosti, a što je ovdje najkasnije 23. listopada 1984. kako to proizlazi iz prvotnih nasljedničkih izjava tužiteljice pod 1) i pravne prednice tužitelja pod 2) i 3). Pritom je navesti da je subjektivni moment vezan uz objektivni, jer rok od godinu dana od kada je osoba koja ima pravni interes doznala za postojanje uzroka ništavosti ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Rokovi od 10 i 20 godina su objektivni rokovi koji počinju teći od dana proglašenja oporuke.

Navedeni rokovi su zastarni rokovi, pa prema tome na njih djeluju uzroci sprečavanja i prekida zastarijevanja, a sud ne pazi po službenoj dužnosti na njihovo održavanje, već na prigovor protivne stranke, koji prigovor su tuženici pod 1) i 2) u konkretnom slučaju istakli već u odgovoru na tužbu.

Pobijana oporuka ostavitelja, kako je to već navedeno, proglašena je na ročištu od 23. listopada 1984. na kojem su bili tužiteljica i pravna prednica tužitelja pod 2) i 3), dok je predmetna tužba podnesena tek 10. studenog 2014., dakle, protekom subjektivnog zastarnog roka iz čl. 66. st. 1. i 2. ZN.

Pored toga, kraj činjenice da je i subjektivni i objektivni rok u konkretnom slučaju počeo teći 23. listopada 1984., te da do podnošenja predmetne tužbe nije došlo do prekida zastare, to je pored subjektivnog, istekao i objektivni rok, i to kako onaj od 10, tako i onaj od 20 godina, te je u ovom slučaju nastupila zastara u smislu odredbe čl. 66. ZN.

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12), a sve prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 201.000,00 kn po kojima je tuženicima pod 1) i 2) valjalo priznati trošak za sastav podneska od 4.10.2016. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištu od 8.6.2017. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. toč. 1.), a za ročišta od 10.10.2016., 8.12.2016. i 24.1.2017. u iznosu od po 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 5.), sve s PDV-om od 25%, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 8.125,00 kn koji su tužitelji dužni solidarno naknaditi tuženicima pod 1) i 2).

S druge strane ovim tuženicima nije priznat trošak za sudske pristojbe budući da isti nisu dokazali da su pristojbu podmirili (čl. 151. st. 1. ZPP). Također, nije im priznat ni trošak pristupa na ročište radi objave presude budući da je taj trošak zatražen nakon zaključenja glavne rasprave, kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika od 8. lipnja 2017. (čl. 164. st. 3. ZPP).

U Zadru, 27. lipnja 2017.

S U T K I N J A

Ivana Čačić Brčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženicima pod 1) i 2) po punomoćniku

- Ostalim tuženicima osobno