Rev-2506/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2506/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr Hrvoja Momčinović, kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Miroslave Vekić, Ivice Crnića i Jakoba Miletića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice K. rođ. V. Lj. iz V., ..., sada na privremenom radu u Francuskoj, koju zastupa K. S., odvjetnik iz V., protiv tuženika K. S. iz H., ..., sada na privremenom radu u Njemačkoj, kojeg zastupa F. I., odvjetnik iz V., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 21. lipnja 1990. br. Gž- 2226/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu od 14. ožujka 1990. br. P-88/90, u sjednici održanoj dana 6. ožujka 1991.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od dana 21. lipnja 1990. godine pod posl. br. Gž-2226/90, kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Okružnog suda potvrđena je presuda Općinskog suda koja glasi:

"Tuženik K. S. iz H., ..., dužan je tužiteljici K. rođ. V. Lj. iz V., ..., na ime troškova sahrane pok. K. J. isplatiti iznos od 110,00 dinara (stodesetdinara) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa posebnim Saveznim zakonom koja teče od dana podnošenja tužbe 10. studenog 1988. g. pa do isplate, a, sve to u roku od 15 dana.

Svaka stranka snosi svoje troškove."

Protiv ove pravomoćne presude Okružnog suda reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud je reviziju tužiteljice dostavio tuženiku i nadležnom javnom tužiocu.

Tuženi svoj odgovor na reviziju tužiteljice nije dao, a Javni tužioc Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U prvom redu se postavlja pitanje da li na strani tužiteljice postoji pravni interes za izjavljivanje revizije, jer kako proizlazi iz naprijed citiranog dispozitiva prvostepene presude, tužiteljica nije odbijena ni u jednom dijelu svog tužbena zahtjeva.

Pravni interes za podnošenje pravnog lijeka ima ona strana koja bi mogla očekivati određenu pravnu korist od podnesenog pravnog lijeka, ako se ovaj pokaže osnovanim.

Prema stanovištu ovog revizijskog,suda pravni interes za izjavljivanje revizije na strani tužiteljice postoji Međutim, sama revizija nije osnovana.

Ovo stanovište revizijskog suda proizlazi iz slijedećeg:

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 1/2 svih pogrebnih troškova pok. K. J. (prijevoz iz Francuske, kremiranje, sahranjivanje i dr.). Sudovi su utvrdili, a koje utvrđenje više nije sporno, da 1/2 tih troškova iznosi 8.675 francuskih franaka koju isplatu je tužiteljica zatražila u dinarskoj protuvrijednosti "na dan zaključenja glavne rasprave" (dana 10. studenog 1989.).

Kako je tuženik naslijedio sada pok. K. J. u visini od 1/2, to su sudovi pravilno utvrdili da tuženik odgovara tužiteljici za nastale troškove do visine od 1/2 (čl. 145. Zakona o nasljeđivanju - "Službeni list SFRJ" br. 42/65, 44/65 i 67/65 te "Narodne novine" br. 52/71 i 47/78), vrijednosti ostaviočeve imovine.

Utvrdivši visinu ostavine prema cijenama u času smrti ostavitelja, dana 30. siječnja 1984. g., sud je obvezao tuženika da tužiteljici na ime naknade troškova isplati iznos od 110 dinara. To stoga jer taj iznos odgovara visini od naslijeđene imovine, iako je taj iznos "u svakom slučaju zanemariv u odnosu na doista plaćene troškove", kako to određeno navodi prvostepeni sud, koju ocjenu je prihvatio i drugostepeni sud u pobijanoj presudi.

Međutim, kako je prvi put ovu odluku donio prvostepeni sud (10. studenog 1989. g.) žalbu je izjavio samo tuženik, a tužiteljica je samo dala odgovor na izjavljenu žalbu tuženika.

Odlučujući o žalbi tuženika, Okružni sud je svojom odlukom od dana 8. veljače 1990. g. pod posl. br. Gž-352/90 odluku prvostepenog suda ukinuo u pobijanom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen kao i odluku o parničnom trošku i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u nepobijanom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

U ponovljenom postupku, a nakon izvođenja dokaza, sud je donio odlukom kojom je sada, odlučujući po ukidnoj odluci drugostepenog suda, dakle samo o iznosu od 109,7 dinara, obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od 110 dinara.

Protiv ove presude prvostepenog^suda žale se obje stranke.

Ponovno odlučujući o žalbama stranaka Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu.

Žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana uz obrazloženje drugostepenog suda da, se žalba odnosi na odbijajući dio pravomoćno donesene presude od dana 10. studenog 1989. g. pod posl. br. P-403/88, koja se više ne može pobijati žalbom.

Stav drugostepenog suda prema stanovištu ovog revizijskog suda je pravno valjan.

Naime, osnovni postulat procesnog prava je da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stranke istakle (čl. 2. ZPP). Poštivajući ovo temeljno pravilo, drugostepeni sud u postupku po izjavljenoj žalbi, ovlašten je ispitivati prvostepenu presudu sjamo u dijelu u kome se ta presuda pobija žalbom a u smislu odredbe iz čl. 365. st. 1. ZPP (tantum devolutum quantum appellatum). Onaj dio presude protiv kojeg nije izjavljena žalba postaje pravomoćan.

Pravomoćna postaje izreka presude, a u konkretnom slučaju pravomoćan je postao dio prvostepene presude kojim se tužiteljica "s ostatkom tužbenog zahtjeva odbija". Da bi u konkretnom slučaju pomoglo razjašnjenju koji je dio prvostepene presude postao pravomoćan, bilo je potrebno da se "posegne" za obrazloženjem tog odbijajućeg dijela prvostepene presude, koje "obrazloženje" samo za sebe ne može postati pravomoćno, ali ono "sudjeluje" u pravomoćnosti izreke presude. Upravo stoga, a s obzirom na obrazloženje prvostepene presude koje se odnosi na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, valjan je stav drugostepenog suda da je s v o potraživanje tužiteljice iznad iznosa od 110,00 dinara, koje je odbijeno postalo pravomoćno. S tog razloga valjano je odbijena žalba tužiteljice po drugostepenom sudu.

Kako tužiteljica u reviziji ponavlja žalbene navode koji su usmjereni upravo na onaj odbijajući pravomoćni dio protiv kojeg nije izjavila pravovremeno žalbu, dakle protiv kojeg ne može ni izjaviti reviziju, to je njenu reviziju valjalo odbiti.

Budući ovaj revizijski sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP, to je reviziju tužiteljice odbio kao neosnovanu, a sve temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 6. ožujka 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v. r.