Revr-525/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 525/12-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić Špoljarić, predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća i Željka Šarića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz H. L., zastupanog po punomoćnici L. K., odvjetnici u I.-G., protiv tuženika F. d.o.o. I.-G., zastupanog po punomoćniku G. S., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, vraćanja tužitelja na posao i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-51/11-2 od 18. siječnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj P-713/10-18 od 3. ožujka 2011., u sjednici održanoj dana 19. lipnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr- 51/11-2 od 18. siječnja 2012. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Ivanić-Gradu presudom poslovni broj P-713/10-18 od 3. ožujka 2011. utvrdio je nedopuštenom Odluku tuženika F. d.o.o. I.-G. o otkazu Ugovora o radu tužitelja I. B. te utvrdio da radni odnos tužitelja zasnovan Ugovorom o radu 28. svibnja 2007. nije prestao (točka I izreke). Tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na posao u roku od osam dana (točka II izreke) i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 3.075,00 kuna (točka III izreke).

Županijski sud u Velikoj Gorici presudom poslovni broj Gžr-51/11-2 od 18. siječnja 2012. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelji naloži naknaditi tuženiku parnične troškove uključivši troškove revizije u iznosu od 937,50 kuna.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu po čl. 392a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08,57/11 - dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer suprotno njegovoj tvrdnji pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

Premda tuženik u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, iz sadržaja revizije proizlazi da se revizijom dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz, poglavito onih koji se tiču smanjenja obima poslova kod tuženika i mogućnosti raspoređivanja tužitelja na drugo radno mjesto, iako po čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Revizijski sud u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 139/09 – dalje u tekstu ZR) u odnosu na opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz tužiteljevog ugovora o radu i poštivanje zakonske procedure otkazivanja ugovora.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 28. svibnja 2005. (dalje: Ugovor), s time što u Ugovoru nije naveden naziv radnog mjesta i nisu specificirani poslovi koje je radnik dužan obavljati, a nije sporno da je tužitelj po zanimanju … tehničar,

- da je tuženik 8. rujna 2010. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (dalje: Odluka) uz obrazloženje da je ugovor o radu s tužiteljem sklopljen zbog povećanog opsega posla, a budući da je došlo od smanjenja opsega posla prestala je potreba za tužiteljevim radom,

- da je tužitelj u vrijeme otkazivanja tužiteljevog ugovora imao više od dvadeset zaposlenih radnika, odnosno zapošljavao je oko 180 radnika, od kojih oko 100 na poslovima građenja, pri čemu iz podataka HZMO za tuženikove zaposlenike proizlazi da je ukupno bilo zaposlenih 148 radnika sa spremom nižom od tužiteljeve, s time što se poslovi koje je obavljao tužitelji dalje rade kod tuženika, dakle nisu ukinuti,

- da tuženik nema akt o sistematizaciji radnih mjesta pa radnici obavljaju poslove po nalogu direktora, pa u slučaju predmetnog otkaza nije sačinjen program zbrinjavanja viška radnika niti je tužitelju ponuđen otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora, iako na poslovima građevinskog poslovođe koje poslove je do otkaza obavljao i tužitelj, rade prekvalificirani radnici drugih zvanja (konobari, kuhari, električari),

- direktor tuženika je općenito ustvrdio da nema mjesta kojega bi mogao ponuditi tužitelju, iako je prema dokumentaciji koju je dostavio sam tuženik u razdoblju koje je prethodilo otkazivanju tužiteljevog ugovora zaposlen veći broj osoba zbog povećanog obima posla,

- da u postupku otkazivanja nije provedeno savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika ili savjetovanje radničkog vijeća o otkazu,

-da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev poslodavcu za zaštitu prava te pravovremeno podnio tužbu sudu za sudsku zaštitu.

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su utvrdili da je odluka o otkazu nedopuštena i da radni odnos nije prestao te je naređeno vraćanje tužitelja na radno mjesto. Tužitelj revizijom dovodi u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava temeljeći svoje shvaćanje na tvrdnji da nije bio dužan savjetovati se sa radničkim vijećem niti sačiniti program zbrinjavanja viška radnika jer je u spornom razdoblju otkazao ugovore o radu na određeno vrijeme, a u odnosu na ugovore o radu na neodređeno vrijeme nije bilo više od pet otkaza u roku od 90 dana, da kod tuženika nije formirano radničko vijeće, da je obim posla smanjen, a tužitelja nije moguće rasporediti na drugo radno mjesto, pa da nije bilo propusta u postupku otkazivanja, pa odluku o otkazu smatra zakonitom.

Također tvrdi da sadržaj odluke o otkazu nije manjkav, a tužitelj da je ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu po rješenju HZMO Klasa: UP/I-140-02/11- 01/03212994223, Ur. br.: 341-25-05/3-11-088284 od 15. studenog 2011. s pravom na mirovinu počevši od 24. kolovoza 2011. u visini od 2.162,32 kune mjesečno.

Po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava.

U odnosu na revizijski razlog koji se tiče nove činjenice a u vezi sa ostvarenjem prava tužitelja na prijevremenu starosnu mirovinu valja imati u vidu da u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze jer, kako je već navedeno, pravomoćnu presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nova činjenica nije odlučna za ocjenu zakonitosti pobijane odluke.

Prema odredbi čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, a uz ostale razloge to može učiniti primjerice u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, s time što je poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima, osim u slučaju kada poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika.

Poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci na istim poslovima zaposliti drugog radnika, a ako u tom roku nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga.

Poslodavac je dužan savjetovati se o otkazu sa Radničkim vijećem, a ako i nakon provedenog savjetovanja sa radničkim vijećem o zbrinjavanju viška radnika namjerava poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu u smislu odredbe članka 120. stavka 1. ovoga Zakona, dužan je temeljem odredbe čl. 121. ZR izraditi program zbrinjavanja viška radnika, pri čijoj izradi je dužan savjetovati se s nadležnom javnom službom zapošljavanja o mogućnostima uključivanja radnika u programe aktivne politike zapošljavanja. Također je dužan nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i radničkom vijeću dostaviti program zbrinjavanja viška radnika.

Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o radu, te polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ovaj sud je ocijenio da je u donošenju odluke o otkazu učinjeno niz propusta koji tu odluku čine nedopuštenom.

Kada se naime pođe od utvrđenja da je tuženik zapošljavao oko 180 radnika, od čega čak 148 sa stručnom spremom nižom od tužiteljeve, da je u razdoblju kraćem od 90 dana otkazao ugovor o radu većem broju radnika a bez provedene zakonom propisane procedure, da do zaključenja glavne rasprave tuženik nije dokazao opravdane razloge otkazivanja (osim puke tvrdnje da je smanjen obim poslova), proizlazi da je tuženik odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu donio protivno citiranim prisilnim odredbama Zakona o radu.

Obrazloženje odluke o otkazu trebalo je sadržavati pored navođenja gospodarskog razloga (smanjenja obujma poslova) i obrazloženje u pogledu mogućnosti zapošljavanja tužitelja na drugom poslovima, trajanju njegovog radnog staža, starosti, invalidnosti, obvezama uzdržavanja koje ga terete, mogućnosti njegovog obrazovanja ili zapošljavanja na drugom radnom mjestu, odnosno sve one parametre iz kojih se može ispitati opravdanost otkaza, pogotovo kada se ima u vidu da poslovi koje je obavljao tužitelj nisu bili sistematizirani aktom tuženika.

Stoga je i bez analize drugih razloga evidentno daje tuženikova odluka o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu nedopuštena.

Tuženik u reviziji ustraje na tvrdnjama iznijetim tijekom postupka, ali revizijskim navodima nije doveden u pitanje pravilan zaključak sudova o nedopuštenosti otkaza.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazao tužitelj, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu 19. lipnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić Špoljarić, v.r.