Gž R-253/2018-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž R-253/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, Ranka Orozovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. Đ. iz B., OIB: …, koju zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica iz Z., protiv tuženika V. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-527/16-74 od 11. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2018.,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-527/16-74 od 11. srpnja 2018.

2. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe te zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 13. rujna 2010., kojom je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 1. svibnja 2005., kao i odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava od 30. rujna 2010., te da radni odnos nije prestao, uz nalog tuženiku za vraćanje tužiteljice na poslove i radne zadatke radnog mjesta Knjigoveški radnik I u RJ D., sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2005. godine, a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn (točka II. izreke presude).

Protiv navedene presude tužiteljica podnosi žalbu zbog svih razloga za žalbu propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP-a), a predlaže žalbu uvažiti, presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak jednokratne nagrade u iznosu od 2.000,00 kn, uvećanom za PDV od 25%.

U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda tužiteljice te predlaže žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi. Traži trošak jednokratne nagrade za sastav tog odgovora u iznosu od 600,00 kn.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je osnovanost zahtjeva tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom tuženikova odluka od 13. rujna 2010. kojom je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 01. svibnja 2005. za radno mjesto knjigoveški radnik I u RJ D., kao i tuženikov odgovor na zahtjev tužiteljice za zaštitu prava od 30. rujna 2010., te da se naloži tuženiku vraćanje na posao tužiteljice.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Posebno nije počinjena takva povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tužiteljica, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude izložio koje dokaze je izveo, s posebnim osvrtom na dokaze odlučne za utvrđivanje važnih činjenica u ovom sporu, naveo je kako je te dokaze ocijenio i koje činjenice je na temelju njih utvrdio, za svoja utvrđenja iznio je jasne, valjane i potpune razloge, koji nisu međusobno proturječni, te o odlučnim činjenicama nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

Točno je da iz zapisnika o saslušanju svjedoka I. K. i D. V. (list 183-184 spisa) kao i tužiteljice (l. 105) proizlazi da su ti svjedoci i tužiteljica iskazivali o praksi koja je postojala kod tuženika da radnici mogu uzeti pokoji primjerak tiskovine koja je krivo odštampana, međutim iz iskaza svjedoka M. S. (l. 54-55) i D. V. jasno proizlazi da je takva praksa postojala kod tuženika do oko 2001. (time da svjedok S. iskazuje da se niti onda tzv. makulatura nije smjela iznositi izvan objekta poslodavca), a i tužiteljica u svom iskazu navodi da je uzimanje oštećenih primjeraka bilo dopušteno 90-ih godina prošlog stoljeća. Iz iskaza same tužiteljice, kao i svjedoka D. V. posve jasno proizlazi da je u spornom razdoblju od sredine 2009. pa do travnja 2010. bila na snazi generalna zabrana uzimanja i iznošenja iz kruga poslodavca tiskovina, kako neoštećenih, tako i oštećenih. Osim toga, tužiteljica u ovom postupku ni ne tvrdi da je iznosila oštećene tiskovine, naprotiv u svom iskazu navodi da nakon objave zabrane o iznošenju svih tiskovina kod tuženika nije iznosila ništa. No suprotno je utvrđeno uvidom u spis predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-2228/10, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica iznosila iz poslovnog kruga poslodavca veći broj istovrsnih tiskovina (katkada i po 20 kom.), dogovarajući njihovu predaju Ž. D., koji je u navedenom kaznenom predmetu pravomoćno proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – prikrivanjem, opisano i kažnjivo po čl. 235. Kaznenog zakona, jer je pribavio stvari (tiskovine, DVD-e i CD-e) za koje je znao da su pribavljene kaznenim djelom.

Protivno žalbenim navodima tužiteljice iz Upute o radu zaštitarima na štićenju poslovnog kompleksa V. (l. 168-171) jasno proizlazi da radnici ne smiju iz objekta iznositi ništa osim osobnih stvari, pa niti tiskovine. U odnosu na tiskovine je određeno da se mogu iznijeti samo kada su obilježene kao interni primjerak. To što prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije detaljno iznio što je sve utvrdio uvidom u navedenu Uputu, ne znači da su razlozi o odlučnim činjenicama nepotpuni, nejasni i proturječni, odnosno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, kako to tužiteljica tvrdi u žalbi. Ovo stoga što tijekom postupka tužiteljica nije ni učinila spornim da je u razdoblju od sredine 2009. do travnja 2010. bila na snazi generalna zabrana iznošenja tiskovina, odnosno sama je tvrdila da je takva zabrana postojala, a ujedno nije iznijela tvrdnje da je imala dopuštenje za iznošenje tiskovina, i da su tiskovine koje je iznosila bile obilježene u skladu s navedenom Uputom. Stoga se ni u tom dijelu žalbeni navodi tužiteljice ne mogu uvažiti.

Neosnovano tužiteljica žalbom ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 219. st. 1. i čl. 220. ZPP-a, navodeći da je prvostupanjski sud izvršio uvid u spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-2228/10 iako se na isti tuženik nije pozvao, a niti se tužiteljica suglasila da se isti koristi u dokazne svrhe u ovom predmetu. Iz sadržaja spisa proizlazi da je upravo tužiteljica predložila pribaviti kazneni spis za potrebe ovog postupka - podneskom od 12. prosinca 2011. (list 57-59 spisa) te na ročištu za glavnu raspravu održanom 06. ožujka 2012. (list 75 spisa).

Pribavljanje izvješća o saslušanju tužiteljice kod policijskog službenika, odnosno službene zabilješke, predložio je tuženik na ročištu održanom 12. veljače 2015. (list 105-107 spisa), pa je prvostupanjski sud pribavio navedenu službenu zabilješku i izvršio uvid u istu na prijedlog stranke – tuženika, a ne po službenoj dužnosti, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tužiteljice neosnovani.

Protivno žalbenim navodima tužiteljice odredbama ZPP-a nije propisana zabrana korištenja službenih zabilješki policije kao dokaznih sredstava radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je u parničnom postupku sud ovlašten izvesti dokaz uvidom u te isprave i njihovu dokaznu snagu vrednovati u smislu čl. 8. ZPP-a.

Tužiteljica tijekom postupka nije iznijela tvrdnje da bi postupak pred policijom prilikom provođenja obavijesnog razgovora bio nezakonit, odnosno da su metode ispitivanja bile nezakonite, već je u svom iskazu navela da je policijski službenik u službenoj zabilješci samovoljno napisao da je ona izjavila da je uzimala tiskovine u par navrata a što nije točno. Međutim policijski službenik K. L. saslušan kao svjedok porekao je mogućnost da se u sadržaj službenih zabilješki samoinicijativno unese nešto što stranka nije rekla.

Prvostupanjski sud je postupajući u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ocijenio predmetnu službenu zabilješku zasebno, ali i u povezanosti sa svim ostalim dokazima i rezultatima raspravljanja, posebno sa sadržajem zapisnika o pretrazi pokretne stvari – mobitela Ž. D. s pripadajućom SIM karticom, s priloženim sadržajem telefonskog imenika, popisom odlaznih i dolaznih poziva te SMS poruka, i iskazom tužiteljice u ovom postupku u dijelu u kojem nije mogla objasniti SMS poruke koje su s njezinog mobitela poslane Ž. D., odnosno neuvjerljivim objašnjenjem tužiteljice da je moguće da su joj kolegice s posla kojima je posuđivala mobitel lagale (l. 185 spisa).

Suprotno žalbenim tvrdnjama tužiteljice nije se ostvario žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud ocjenom dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno utvrdio:

- da su povodom obavijesti T. d.d. o počinjenju kaznenog djela policijski službenici PU z… između ostalog obavili obavijesni razgovor s tužiteljicom,

- da je o obavijesnom razgovoru s tužiteljicom sastavljena službena zabilješka koju je potpisao policijski službenik K. L., a u istoj je navedeno da je tužiteljica izjavila da je kao radnica V. d.d. za vrijeme obavljanja poslova svog radnog mjesta u vremenu od sredine 2009. pa do travnja 2010. otuđivala mjesečno u dva ili tri navrata oko četiri časopisa,

- da su policijski službenici privremeno oduzeli od Ž. D. mobitel marke Nokia s pripadajućom SIM karticom pozivnog broja …, a od tužiteljice mobitel marke Samsung s pripadajućom SIM karticom pozivnog broja …, putem kojeg je tužiteljica kontaktirala sa Ž. D.,

- da je izvršena pretraga mobitela Ž. D., te je iz sadržaja SMS poruka utvrđeno da je Ž. D. kontaktirao s tužiteljicom i dogovarao s njom kupnju raznih tiskovina,

- da su tekstovi SMS poruka koje je tužiteljica slala Ž. D. u razdoblju od mjeseca lipnja 2009. do travnja 2010. primjerice bili: "Imam 5 m… i 8 h…", "Dodite u 2 sata na kolodvor imam h… i g...", "Kad dodete na kolodvor odmah se javite R. da vam nesto da", "Ja sad ne radim do vikenda pa od ovoga nema nista osim sto sam ostavila danas kod cura h… jeste uzeli", "Otidite kod cura po 10 g... i 10 h… i ostavite novce kod njih ja idem veceras radit pa cu uzeti", "Moze koji f… javite mi odmah", "Vidimo se u d… navecer u 11 sati ima g…", "Bude ok i s… g…", "Moze danas u 2 na kolodvoru radim u jutro ima n… i a…", "Dali trebate jos koji l… da bez veze ne nosim i gdje da vas cekam…", "Moze jos koja g...", "Moze na glavnom idem na vlak", H… imam 20 idem sad na posao vidimo se navecer u D. u 11", "Imam 20 h… i moze 10 g… vidimo se u 11 u D.", "Imam 20 g… 5 g… 5 n… idem navecer radit cekajte me u 9 na kolodvoru idem s vlakom", "Javi mi odmah dali moze koja a… i koliko", "Imam 8 h… a mozda i koja g… cekajte me navecer u 10 na kolodvoru idem na vlak", "Cekaj me u 10 danas navecer na kolodvoru idem na vlak ima list i g… nemoj kasniti" itd.

- da je 21. lipnja 2010. PU Z… Općinskom državnom odvjetništvu u Z. podnijela kaznenu prijavu protiv M. F., M. R., J. H., Z. Đ. (tužiteljice), L. M., M. Z. i Ž. D. zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo pronevjere na štetu tvrtke V. d.d. i na štetu tvrtke T. d.d.,

- da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Z. broj K-DO-2295/10 od 20. kolovoza 2010. odbačena kaznena prijava protiv M. F., J. H., Z. Đ. (tužiteljice), L. M. i M. Z., zbog kaznenog djela pronevjere, uz obrazloženje da se iz rezultata provedenog izvida ne može točno utvrditi kada i koje tiskovine i druge proizvode su navedeni osumnjičenici otuđili na način opisan u kaznenoj prijavi i u kojoj količini, time da iz obavijesti prikupljenih od tužiteljice proizlazi da je ona u vremenu od sredine 2009. pa do travnja 2010. otuđivala mjesečno u dva ili tri navrata oko četiri časopisa, iz čega se razborito vjerojatnim zaključuje, uzimajući u obzir cijene časopisa, da je ona u svakom od slučajeva otuđenja tiskovina uzimala i za sebe zadržavala iste u vrijednosti ispod 1.000,00 kn, odnosno da ne postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo pronevjere, niti bilo koje drugo kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti,

- da je navedeno rješenje kod tuženika zaprimljeno 31. kolovoza 2010.,

- da je tuženik prije primitka navedenog rješenja dostavljao podatke o radnom odnosu tužiteljice, i to PU Z. dopisom od 14. lipnja 2010., a Općinskom državnom odvjetništvu u Z. dopisom od 12. srpnja 2010. (list 62-63 spisa), međutim da iz navedenih dopisa, niti iz cijelog parničnog, a ni kaznenog spisa broj KO-2228/10 ne proizlazi da je tuženik prilikom provođenja izvida i istražnih radnji bio upoznat radi čega se traži dostava navedenih podataka, odnosno da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik prije primitka rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Z. broj K-DO-2295/10 od 20. kolovoza 2010. imao saznanje o nedopuštenom postupanju tužiteljice,

- da je 02. rujna 2010. tuženik dostavio radničkom vijeću namjeru izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, o čemu se radničko vijeće nije očitovalo. Savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica protivno zabrani iznosila tiskovine izvan poslovnog prostora tuženika, odnosno otuđivala tiskovine, te je pravilno zaključio da je time počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, koja je razlog za izvanredni otkaz (tako je izričito propisano i čl. 53. Pravilnika o radu tuženika). Zabrana iznošenja tiskovina iz poslovnog kruga tuženika, s ciljem zaštite poslovnog ugleda tuženika i interesa nakladnika koji su uslugu tiskanja povjerili tuženiku, postojala je dugi niz godina prije lipnja 2009. kada je tužiteljica započela s nedopuštenim radnjama, što je tužiteljici bilo poznato. Stoga uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa, uslijed počinjene osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, nije moguć pa je tuženik imao opravdani razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici u smislu čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, u daljnjem tekstu: ZR).

Uvjet za izvanredni otkaz nije da radnik mora biti zatečen u krađi, da je protiv njega proveden kazneni postupak i donesena pravomoćna osuđujuća presuda. Iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je tužiteljica nedopušteno prisvojila i iznijela iz poslovnog kruga poslodavca veći broj tiskovina, a okolnosti da tužiteljica nije nikada zatečena u radnji otuđivanja tiskovina i da nije proveden kazneni postupak ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Isto se odnosi i na okolnost da je Općinsko državno odvjetništvo u Z. zaključilo da ne postoje uvjeti za poduzimanje kaznenog progona protiv tužiteljice – a to zato jer je ocijenjeno da ne postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo pronevjere, niti bilo koje drugo kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, a ne i da ne postoji osnovana sumnja da je počinila ikakvo kazneno djelo (naprotiv ODO u Z. je ocijenilo da bi se radilo o kaznenom djelu krađe iz čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona za koje se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom).

Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da donoseći navedenu odluku tuženik nije promašio prekluzivni rok od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, propisan odredbom čl. 108. st. 2. ZR-a. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da nema dokaza da je tuženik imao saznanja o nedopuštenim radnjama tužiteljice prije 31. kolovoza 2010., kada je zaprimio rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Z. broj -DO- 2295/10 od 20. kolovoza 2010. pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tužiteljice neutemeljeni.

Neosnovano se tužiteljica žali i protiv odluke o troškovima postupka jer je ista donesena pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Iz svih navedenih razloga žalba tužiteljice u cijelosti je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe jer s njome nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP-a), kao i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio nužan u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući da je o žalbi tužiteljice ovaj sud mogao odlučiti na temelju stanja spisa.

Bjelovar, 20. rujna 2018.

Predsjednik vijeća

Vladimir Ferenčević v. r.