Rev-157/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 157/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. T. iz B., T., koju zastupa punomoćnik D. Š., pravni zastupnik SSSH – Povjereništvo Sisačko-moslovačke županije u S., protiv tuženika BOLNICE iz S., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 14. rujna 2000. godine, br. Gž 1692/99-3, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Sisku od 23. rujna 1999. godine, br. P 250/99, u sjednici održanoj 6. lipnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija, te se preinačuju presude Županijskog suda u Sisku od 14. rujna 2000. godine, br. Gž 1692/99-3 i Općinskog suda u Sisku od 23. rujna 1999. godine, br. P 250/99, i sudi:

“Poništava se odluka tuženika o otkazu ugovora o radu broj: 600-982/97 od 26. rujna 1997. godine, te se utvrđuje da je navedena odluka o otkazu što ju je tuženik Opća bolnica I.P. dala tužiteljici nedopuštena, te da prema tome, radni odnos tužiteljici nije niti prestao. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na rad u roku od 8 dana.”

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev naveden u izreci ove presude.

Protiv drugostupanjske presude je tužiteljica pravovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se preinače obje presude i prihvati njen tužbeni zahtjev. Trošak nije tražila.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Tužiteljica je kod tuženog radila kao spremačica. U organizacijskom dijelu tužene bolnice došlo je do privatizacije, pa je tužiteljica utvrđena kao višak, te je odlučeno da tužiteljicu, kao i druge zaposlenike preuzme novi poslodavac (W. d.d. ). Tužiteljica je odbila potpisati ugovor o radu s novim poslodavcem, nakon čega i zbog čega joj je tužena izvanredno otkazala radni odnos odlukom koji je poništen izrekom ove presude.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice, smatrajući da je ona odbijanjem potpisivanja ugovora o radu s novim poslodavcem teško povrijedila obvezu iz radnog odnosa i da je, dakle, bilo osnova da joj se izvanredno otkaže radni odnos, po odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZOR).

Tužiteljica smatra i ističe da njen postupak ne predstavlja valjan razlog za izvanredni otkaz, već da su se eventualno ostvarili razlozi za redovni otkaz (čl. 106. ZOR).

U čl. 107. st. 1. ZOR propisano je, da poslodavac može zaposleniku izvanredno otkazati ugovor o radu, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Sudovi su utvrdili da u Pravilniku o radu tužene (od 10. veljače 1997. godine), ni u Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“Narodne novine”, broj 2/97) nema pobližih odredbi o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu, već isti upućuje na primjenu čl. 107. ZOR.

Pogrešno su nižestupanjski sudovi ocijenili da bi odbijanjem zaključenja ugovora o radu s novim poslodavcem tužiteljice, ona osobito teško povrediva obveza iz radnog odnosa ili da to predstavlja neku drugu “osobito važnu činjenicu” za izvanredni otkaz.

Pravo je radnika (a ne i obveza) pa i tužiteljice, da zaključi ugovor o radu s poslodavcem. Ako djelatnik to svoje pravo ne želi i neće koristiti ne može ta njegova radnja predstavljati razlog za izvanredni otkaz. Također ni okolnost da je dio poslova privatiziran, zbog čega je tužena prestala obavljati te poslove, jer to ne predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć, kako to pogrešno zaključuje drugostupanjski sud.

Odbijajući tužbeni zahtjev tužiteljice sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo (odredbu čl. 107. st. 1. ZOR), pa je reviziju valjalo prihvatiti, presude preinačiti i suditi kao u izreci po odredbi čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Tužiteljica u reviziji nije tražila niti je popisala trošak, pa joj on nije dosuđen. Na temelju svega navedenog suđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. lipnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.