Croatian Supreme Court partially allows appeal, ordering statutory interest on court costs despite earlier dismissal.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially granted the appellant's review against a lower court's dismissal of a tort claim. While the court upheld the original assessment of non-pecuniary damages and the appellant's contributory negligence, it found error in rejecting the request for statutory interest on awarded court costs. The court ruled that the law grants creditors a right to such interest when the enforcement document lacks a specific decision on it, thereby ordering the payment of interest from the date of the award.
Legislator headnote
AI generatedčl. 20. a Zakona o izvršnom postupku; čl. 393. i 395. st. 1. ZPP: When the enforcement document does not contain a decision on the payment of statutory interest on court costs, the creditor has a right to such interest, and the court must order its payment upon reviewing the case.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 719/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U DA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Miljenke Vraničar kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R.Š. iz Z., zastupanog po punomoćniku T.T., odvjetniku u Z., protiv tužene "C. -o. " d.d. Z., zastupane po punomoćniku V.Z., odvjetnici u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž 5866/94 od 27. rujna 1994.g., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn 5467/93 od 10. ožujka 1994.g., u sjednici održanoj 7. listopada 1998.g.,
p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž 5866/94 od 27. rujna 1994.g. i presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn 5467/93 od 10. ožujka 1994.g. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na parnični trošak i u tom dijelu sudi:
"Dužna je tužena na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.547,30 kn isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu počev od 10. ožujka 1994.g. do isplate, sve u roku 15 dana."
II. U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu br. Gž 5866/94 od 27. rujna 1994.g. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn 5467/93 od 10. ožujka 1994.g. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 16.053,49 kn te zahtjev za isplatu zatezne kamate na priznati parnični trošak.
Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje dosuđenjem tužitelju ukupno zatražene naknade štete, te zakonsku zateznu kamatu na parnični trošak.
Tužena je odgovorila na reviziju tužitelja predloživši njeno odbijanje i potvrdu drugostupanjske presude.
2
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija je djelomično osnovana.
Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete (nematerijalne i materijalne) vezano za povrede zadobijene u prometnoj nezgodi dana 22. srpnja 1989.g.
U ovoj revizijskoj fazi postupka među strankama je i dalje sporno pitanje doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja kao što je i sporna visina pripadajuće mu naknade štete.
U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a koja utvrđenja prihvaća i drugostupanjski sud:
– da je do prometne nezgode došlo na raskrižju Radničke ceste i Vrtnog puta kao sporedne ceste u kojoj nezgodi
– da je sudjelovao tužitelj kao vozač mopeda "Tomos automatic" reg. oznake ….. i osiguranik tužene Ivica Bedek vozeći osobni automobil marke "Zastava 132" reg. oznake …, time – da se tužiteljev moped kretao sporednom cestom (Vrtni put) brzinom od 20 km/h, a – da se vozilo osiguranika tužene kretalo cestom sa prvenstvom prolaza (Radničkom cestom) brzinom od 42 km/h,
– da su se sudionici ove nezgode mogli međusobno uočiti na udaljenosti od 15,70 m, te – da do nezgode ne bi došlo da se vozilo osiguranika tužene kretalo brzinom do 39 km/h.
Temeljem prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi ocijenili su da na strani oba sudionika ove prometne nezgode postoji suodgovornost njenom nastanku time da su doprinos tužitelja ocijenili sa 70%, a onaj osiguranika tužene sa 30%, sve polazeći od činjenica da tužitelj nije poštivao prvenstvo prolaza koje je imalo vozilo osiguranika tužene krečući se Radničkom cestom koji je mopedom nailazio iz Vrtnog puta kao sporedne prometnice.
Po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom odredbe čl. 178. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, dalje ZOO) utvrdili suodgovornost tužitelja nastanku štetnog događaja sa 70% u odnosu na 30% suodogovornosti osiguranika tužene. Naime, kod utvrđene činjenice da se tužitelj kretao sporednom prometnicom prije nego se namjeravao uključiti u promet cestom s pravom prvenstva (Radničkom cestom) trebao je prethodno propustiti sva nailazeća vozila uključujući i ono osiguranika tužene, a kojeg je mogao uočiti na udaljenosti od 15,70 m. Tužitelj je mađutim, propustio tako postupiti, zbog čega je pravilno njegov doprinos nastanku štetnog događaja ocijenjen većim u odnosu na onaj osiguranika tužene čiji doprinos nastanku ove nezgode se svodi na to što nije predvidio postupanje tužitelja te još više usporio brzinu kretanja svog vozila (sa 42 km/h na 39 km/h).
U ovom štetnom događaju tužitelj je zadobio povrede u vidu poknuća ligamenata lijevog koljena, brojne rane razderotine, oguljotine i kožni defekt lijeve natkoljenice i potkoljenice, te natučenje i oguljotine glave i lica.
Prema nalazu liječnika vještaka kirurga dr. M.A. i neuropsihijatra dr. R.S. vezano za ove povrede tužitelj je osjećao bolove jakog intenziteta 10–12 dana, srednjeg intenziteta povremeno 12–15 dana, te 3
bolove slabijeg intenziteta oko četiri mjeseca. Doživio je tzv. primarni strah koji je bio jačeg intenziteta i kratkog trajanja te potom tzv. sekundarni strah koji je jačeg intenziteta trajao 4–5 dana, srednjeg inteziteta 7–8 dana, te potom tzv. kasni strah koji je u vidu zabrinutosti za ishod liječenja bio prisutan još četiri mjeseca. Kao posljedica povrijeđivanja zaostala je bolnost i ograničena pokretljivost lijevog koljena u srednjem stupnju, njegova nestabilnost a prisutan je i razvoj degenerativnih promjena, što sve predstavlja smanjenje životne i radne sposnosti tužitelja od 25%. Zbog povrede koljena tužitelj blaže šepa, te tri velika ožiljka obih natkoljenica predstavlja naruženost srednjeg stupnja. U razdoblju dva mjeseca po otpustu s bolničkog liječenja tužitelj je trebao tuđu pomoć i njegu svakodnevno od po četiri sata dnevno. U skladu s citiranim nalazom vještaka, cijeneći vrstu i težinu zadobijenih povreda, intezitet i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova i straha, stupanj smanjenja životne i radne sposobnosti, a zbog čega će tužitelj u budućem životu i radu trpiti duševne boli kao i prisutnu naruženost tužitelja, sve vodeći računa o njegovoj životnoj dobi, suprotno revizijskim navodima tužitelja ocjena je ovog suda da su iznosu dosuđeni tužitelju na ime nematerijalne štete i baš: za fizičke bolove 9.000,00 kn, strah 10.000,00 kn, duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti 27.500,00 kn, naruženosti 5.000,00 kn u konkretnom slučaju pravilno odmjereni, pošto predstavljaju primjerenu satisfakciju, sve temeljem odredbe čl. 200. ZOO. Obzirom pak na utvrđenu suodgovornost tužitelja nastanku štetnog događaja od 70%, od tih iznosa tužitelju je pravilno dosuđeno 30% i baš: za fizičke bolove 2.700,00 kn, strah 3.000,00 kn, duševne boli zbog smanjenih životnih aktivnosti 8.250,00 kn, naruženosti 1.500,00 kn, sve temeljem odredbe čl. 205. a u svezi s odredbom čl. 192. ZOO.
Isto tako obzirom na vrstu i obim tuđe pomoći koja je tužitelju bila potrebna u razdoblju od 4 mjeseca od po 4 sata dnevno, a koju su mu pružali njegovi ukućani (radilo se o pomoći oko održavanja osobne higijene, prehrane i sl. - za koju vrstu pomoći se ne zahtjeva posebno medicinsko znanje i iskustvo) priznata naknada od 1.048,32 kn (240 sati x 4,36 kn) je u datim okolnostima primjereno određena, svakako ne na štetu tužitelja (čl. 195. ZOO). Obzirom pak na utvrđenu suodogovornost, od toga je tužitelju pravilno dosuđeno 30%, tj. 314,49 kn.
Zbog navedenog trebalo je odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude, sve temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP).
Nisu u pravu međutim, nižestupanjski sudovi kada su odbili zahtjev tužitelja za priznanje mu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak. Naime, prema odredbi čl. 20.a/ Zakona o izvršnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92) vjerovnika pripada pravo na zateznu kamatu na parnični trošak i onda kada u izvršnoj ispravi nema odluke o plaćanju zatezne kamate na parnični trošak. U skladu s tim kad zakon dakle daje pravo vjerovniku na zateznu kamatu i kad u izvršnoj ispravi o kamati nije odlučeno, tužitelj ima pravo da mu se u odluci kojom se prihvaća zahtjev za naknadu mu troškova kao izvršnoj ispravi, a povodom zahtjeva prihvati i onaj za plaćanje mu zakonske zatezne kamate na priznate mu parnične troškove.
Zbog navedenog trebalo je prihvaćanjem revizije tužitelja nižestupanjske presude preinačiti u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za priznanje zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude, sve temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.
U Zagrebu, 7. listopada 1998.g.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.