I Kž-254/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 254/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević Grbić, mr. sc. Branka Brkića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. A. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ/97 i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. J. A. i opt. S. Nj., podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 4. srpnja 2011. broj K-35/10, u sjednici održanoj 9. siječnja 2014.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i žalbi opt. J. A. i opt. S. Nj. po službenoj dužnosti ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, te žalbe opt. J. A. i opt. S. Nj. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim opt. J. A. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ/97 i primjenom odredaba o ublažavanju kazne osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci.

Istom presudom opt. S. Nj. zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ/97 prema opt. J. A. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to tri džepna noža.

I Kž 254/12-4

Istovremeno je na temelju čl. 122. st. 1. ZKP/97 odlučeno da je opt. J. A. obavezan na plaćanje paušalnog troška kaznenog postupka u iznosu od 500,00 kn, dok su optuženici na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 oslobođeni obaveze nadoknade troškova preostalog dijela kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. J. A. po braniteljici po službenoj dužnosti odvjetnici I. B. iz Z., a iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o troškovima kaznenog postupka, sve s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi, optužbe odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žali se i opt. S. Nj. po branitelju, po službenoj dužnosti, odvjetniku F. G., iz žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela, a podredno i u odluci o kazni u odnosu na ovog optuženika.

Žalbu je podnio i državni odvjetnik iz žalbenih osnova odluke o kazni, te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicima izreknu strože kazne zatvora, primjerenije težini kaznenog djela bez izloženog prijedloga u odnosu na trošak kaznenog postupka.

Odgovor na žalbu podnio je opt. S. Nj. po svom branitelju po službenoj dužnosti odvjetniku F. G., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje.

Žalba državnog odvjetnika u odnosu na trošak kaznenog postupka je osnovana, a u povodu te žalbe, kao i žalbi opt. J. A. i opt. S. Nj., po službenoj dužnosti ukinuta je prvostupanjska presuda u odnosu na trošak kaznenog postupka i u tom dijelu vraćena sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, dok su u preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te žalbe optuženika u cijelosti neosnovane.

Na žalbu opt. J. A. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Opt. J. A. naznačio je bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 7. ZKP/97 tvrdnjom da sud nije riješio predmet optužbe jer nije odlučio o sudbini privremeno oduzetih predmeta.

Izložene apsolutno bitne postupovne povrede nema jer je sud prvog stupnja na temelju čl. 80. st. 1. KZ/97 prema ovom optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta, te mu oduzeo tri džepna noža koja su ranije prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta bila od ovog optuženika i oduzeta po Policijskoj upravi Z.

Suprotno tome preostali predmeti i to: tenisice, rukavice i jakna ovog optuženika oduzeti su također na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta navedene Policijske uprave, koji su predmeti bili privremeno oduzeti da bi se provelo biološko

I Kž 254/12-4

vještačenje tragova krvi na tim predmetima. Međutim, s obzirom na okolnost da je opt. J. A. priznao uporabu noža pri teškom ranjavanju oštećenika, ne radi se o predmetima koji se moraju oduzeti po sili zakona, kao predmeti i sredstva izvršenja djela, već će o njihovom vraćanju odlučiti sud prvog stupnja na zahtjev osuđene osobe posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude.

Nadalje, ispitujući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, žalitelj tvrdi da su u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnoj činjenici o stvarnoj namjeri ovog optuženika da usmrti oštećenika jer ga od prije nije poznavao, nije s njim bio u svađi pa, dakle, nije imao motiv postupanja, a nož je uporabio kao sredstvo obrane kada je oštećenik s bocom u ruci krenuo prema njemu.

Nasuprot tome ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja dao jasne i razumljive razloge zbog čega otklanja obranu opt. J. A. u ovom dijelu a razlog zbog kojeg se žalitelj sa takvim obrazloženjem suda prvog stupnja ne slaže, ne predstavlja žalbenu osnovu na koju se poziva žalitelj, pa kako ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije našao takovih povreda to izloženi žalbeni osnov nije ostvaren. Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda opt. J. A. ne osporava objektivni učin djela, već tvrdi da nije ostvaren subjektivni element bića djela stoga što smatra da sud prvog stupnja nije utvrdio postojanje njegove izravne namjere da oštećenika usmrti. Ovo stoga što nož koji je prethodno sa sobom nosio u ugostiteljski objekat, uporabio je nakon početnog obračunavanja udarcima ruku, a u okolnostima kada je oštećenik krenuo prema njemu s pivskom bocom u ruci u namjeri da ga udari.

Međutim, sagledavajući prirodu i dinamiku cjelokupnog događanja a posebno pravilne ocjene obrana opt. J. A. i opt. S. Nj. zajedno sa iskazom ošt. T. P. na nedvojbeni način je utvrđeno kako to proizlazi i iz sadržaja obrane opt. S. Nj. da su u tučnjavi sudjelovale tri osobe i to upravo opt. J. A., opt. S. Nj. te oštećenik T. P.. Istovremeno, iz sadržaja obrane opt. S. Nj. nastavno proizlazi daljnja utvrđena odlučna činjenica da oštećenik u rukama nije ništa imao, već se isključivo branio od napada dvojice optuženika.

Ukazuje se stoga ispravnim zaključak suda prvog stupnja da je provocirajuće ponašanje opt. J. A. izazvalo prvo verbalni sukob između oštećenika i ovog optuženika, a u nastavku događaja nakon što je njima prišao opt. S. Nj. došlo je do nastavnog fizičkog sukoba između tog optuženika i oštećenika. Pritom je svaki od optuženika koristio svoje sredstvo napada, i to opt. J. A. početno ruke i kasnije nož, a opt. S. Nj. šake, posebno cijeneći u tom sklopu da se radi o osobi optuženika koji se bavi aktivno boksačkim sportom u kojem postiže i vrhunske rezultate. Iz sadržaja njegove obrane nastavno proizlazi da je na treningu primio poduke iz anatomije i građe ljudskog tijela o čemu je detaljno educiran, posebno koji dijelovi ljudskog tijela su najranjiviji te na koji način može najbrže protivnika eliminirati.

Stoga je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pitanje subjektivne strane odnosnog kaznenog djela u odnosu na opt. J. A. razjašnjeno u svemu na potpun i pravilan način po sudu prvog stupnja. Kod takove pravilne ocjene i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je upravo opt. J. A. bio taj koji je provocirao sukob, započeo poslije verbalnog sukoba i fizički sukob, udarajući oštećenika rukama a kada im je prišao opt. S. Nj. i priključio se napadu na

I Kž 254/12-4

oštećenika, opt. J. A. izvadio nož i u namjeri usmrćenja oštećenika istome zadao ubodno- reznu ranu u predjelu trbuha koja je bila opasna po život ali još i tri rezne rane u predjelu leđa.

Upravo su te tri rezne rane i prema sadržaju žalbe kao i sadržaju njegove obrane sporne za opt. J. A..

On priznaje da je nožem ubo oštećenika s prednje strane tijela ali poriče da bi mu zadao rezne rane u predjelu leđa. Međutim, navedena za žalitelja dvojbena činjenica pravilno je utvrđena na temelju provedenog sudsko-medicinskog vještačenja po dr. D. M. iz čijeg mišljenja proizlazi da ozljede na leđima ne bi mogle nastati uslijed eventualnog pada oštećenika na krhotine razbijenog stakla, iz razloga što su na leđima oštećenika konstatirane rezne rane za koje je karakteristično kretanje oštrog sredstva u odnosu na površinu kože u vidu povlačenja i jedino takvim su mehanizmom mogle nastati, dok bi nalijeganjem tijela leđima na krhotine stakla mogle nastati samo ubodne rane kakve nisu nađene kod oštećenika.

Do istog zaključka se dolazi kada se sadržaj ovog mišljenja sudsko-medicinskog vještaka poveže s onim dijelom obrane opt. J. A. prema kojem ovaj optuženik priznaje da je par puta zamahnuo prema tijelu oštećenika nožem, ali se ne sjeća da li ga je nožem zahvatio i koliko puta, pa je opravdano uzeti i da se ne sjeća ni gdje ga je zahvatio, kako to s pravom nalazi utvrđenim i sud prvog stupnja.

Osim toga u uzročno-posljedničnom smislu samo ubodno-rezna rana trbuha predstavlja ozljedu opasnu po život bitnu za pravnu kvalifikaciju djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ/97.

Isto tako ustrajanje žalbe na provođenju vještačenja tri noža pronađena u kući opt. J. A. predstavlja u suštini neprikladni dokazni prijedlog u smislu čl. 322. st. 4. toč. 3. ZKP/97 iz razloga što se iz provedenog sudsko-medicinskog vještačenja u odnosu na mehanizam nastanka teške i po život opasne ozljede u vidu ubodno-rezne rane u predjelu trbuha s prodorom u trbušnu šupljinu te izbačajem izvantrbušne šupljine vijuge tankog crijeva (time da je život oštećenika spašen samo hitnom medicinskom intervencijom), istovremeno ukazuje da je navedena ozljeda mogla biti zadana sa svakim od tri noža koja su pronađena u posjedu opt. J. A. (kao na fotodokumentaciji), time da se duljina sječiva kreće oko 5 cm. Na daljnju neprikladnost predloženog dokaza upućuje i onaj dio vještačkog nalaza iz kojeg proizlazi da nakon operativnog zahvata u medicinskoj dokumentaciji nije detaljno opisan ubodni kanal, zbog čega se ni ne može precizno vještačenjem utvrditi kako duljina tako i širina oštrice noža ali u svakom slučaju duljina sječiva se kretala oko 5 cm. Nije stoga u tom dijelu osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pritom su činjenice svijesti i htjenja opt. J. A. u događaju po sudu prvog stupnja čin kada je taj sud našao da je ovaj optuženik razjašnjene u svemu na pravilan i potpun na

opisanim načinom postupanja bio svjestan u okviru svoje prisutne alkoholiziranosti i s tim u svezi smanjene ubrojivosti da oštećenika opisanim načinom postupanja može usmrtiti koju je posljedicu htio i time ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ/97.

Isto tako sve naprijed izloženo ukazuje na potpunu ispravnost zaključka suda prvog stupnja u odnosu na opt. S. Nj. da je kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju također

I Kž 254/12-4

počinjeno s izravnom namjerom jer se upravo ovaj optuženik uključio u prethodni napad opt. J. A. na oštećenika i pritom zadao oštećeniku više udaraca u glavu te dva udarca u nos, ciljajući tako u najosjetljivije dijelove ljudskog tijela, a način obrane oštećenika, kao i stjecaj sretnih okolnosti, nije rezultirao težom posljedicom.

Stoga cijeneći podatak da je ovaj optuženik ničim izazvan od strane oštećenika istome prišao u trenutku kad je već opt. J. A. bio s njim u fizičkom sukobu te ga nastavio šakama udarati po glavi koja okolnost ukoliko se cijeni sa onim saznanjima o boksačkim vještinama koje ovaj optuženik posjeduje kao i ona posebna znanja iz anatomije koja je koristio u konkretnom slučaju, udarajući oštećenika u dijelove tijela za brzu eliminaciju protivnika zbog čega je samo slučajnošću kao i uzmicanjem oštećenika izostala krajnja teška posljedica po oštećenika, nedvojbeno ukazuje da su činjenice svijesti i htijenja kod opt. S. Nj. potpuno i pravilne utvrđene po sudu prvog stupnja.

Nije stoga osnovana ni žalba opt. S. Nj. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog a ustvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nema ni izloženih povreda kaznenog zakona isticanih u žalbama oba optuženika da su opisanim načinom postupanja oni ostvarili kazneno djelo sudjelovanja u tučnjavi.

Suprotno tome posve je ispravno sud prvog stupnja našao da je na optuženike i njihova djela pravilno primijenjen kazneni zakon i to u odnosu na opt. J. A. koji je opisanim načinom postupanja ostvario zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ, a opt. S. Nj. kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ pa nema ni isticane povrede kaznenog zakona koja se samo usput napominje u žalbama oba optuženika.

Na žalbe opt. J. A., opt. S. Nj., te državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

U svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove opt. J. A. nalazi da je sud prvog stupnja iako je primijenio odredbu o ublažavanju kazni istu trebao i više ublažiti, posebno s obzirom na ponašanje ovog optuženika nakon učina djela koji je odmah po inkriminiranom događaju otišao u bolnicu posjetiti oštećenika, da bi mu se ispričao ali ga oštećenik nije htio primiti koja okolnost nije u dovoljnoj mjeri, po stajalištu žalitelja, cijenjena kod odmjere kazne.

Opt. S. Nj. smatra da je svojim postupanjem ostvario zakonska obilježja kaznenog djela učestvovanja u tučnjavi pa slijedom toga, s obzirom da se radi o blažem djelu, predlagao je i blaže izricanje kazne.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog iste žalbene osnove nalazi da nije bilo zakonskih osnova izricati opt. J. A. kaznu ispod zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo, niti opt. S. Nj. kaznu nešto višu od zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo, jer se radi o počiniteljima koji su postupali grubo, bezosjećajno, s izrazitom upornošću počinjenja djela u vidu iživljavanja, a uz to bili su isključivi napadači na oštećenika, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja. Stoga se predlaže izricanje optuženicima strože kazne zatvora.

I Kž 254/12-4

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda broj i značaj svih utvrđenih okolnosti na strani opt. J. A. u nedostatku otegotnih okolnosti a posebno cijeneći podatak sadržan i u iskazu ošt. T. P. da ga je doista opt. A. posjetio u bolnici u svrhu isprike ali ga on nije htio primiti, ukazuje da je sud prvog stupnja opravdano primijenio odredbe o ublažavanju kazne te optuženiku kaznu ublažio ispod zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo. Daljnje ublažavanje kazne ne bi postiglo zakonsku svrhu izricanja kazni obzirom na utvrđeno postupanje ovog optuženika koji je inicirao sukob svojim ponašanjem a uz opt. S. Nj. bio je isključivi napadač na oštećenika zbog čega se samo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci mogu ostvariti svrhe kažnjavanja.

Isto tako u odnosu na opt. S. Nj. s pravom je sud prvog stupnja cijenio utvrđene olakotne okolnosti u vidu njegove smanjene ubrojivosti zbog prisutne alkoholiziranosti kako to proizlazi iz provedenog psihijatrijskog vještačenja kao i njegov status mlađe punoljetne osobe u vrijeme počinjenja djela, dok je isto tako potpuno i pravilno utvrđena otežavajuća okolnost u vidu njegove ranije osuđivanosti za kaznena djela s elementom nasilja za koja mu je djela primijenjena uvjetna osuda koja ga nije odvratila od činjenja novog kaznenog djela zbog čega će se samo kaznom zatvora nešto većom od zakonskog minimuma kazne propisane za presuđeno djelo, ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja u odnosu na opt. S. Nj..

To su ujedno i razlozi zbog kojih nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, jer je grubo i bezosjećajno ponašanje optuženika u događaju, kao i njihovu iskazanu upornost, te činjenicu da su bili isključivi napadači na oštećenika u dovoljnoj mjeri po sudu prvog stupnja našla odraza pri odmjeri kazne svakom od optuženika, kroz utvrđenu težinu djela kao i stupanj kaznene odgovornosti svakoga od njih.

Nije stoga u cjelini osnovana žalba opt. J. A., opt. S. Nj. te državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

U odnosu na ukidajući dio prvostupanjske presude.

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka smatrajući da je izreka presude u tom dijelu neprecizna i nerazumljiva.

Pritom ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio i apsolutno bitnu postupovnu povredu u tom dijelu, i to onu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP zato što je izreka presude glede troška proturječna razlozima presude.

Ovo stoga, što sud prvog stupnja u izreci presude obvezuje na plaćanje paušalne svote samo opt. J. A., dok u obrazloženju presude se navodi da je sud obvezao oba optuženika na plaćanje paušalnog troška, cijeneći pritom trajanje, složenost postupka, kao i imovinske prilike optuženika.

Ovaj izričaj čini presudu do te mjere nerazumljivom da je se ne može u pogledu troška kaznenog postupka niti ispitati.

Stoga će sud prvog stupnja u ponovljenom postupku posebnim rješenjem otkloniti navedenu apsolutno bitnu postupovnu povredu te jasno naznačiti na koji dio troška kaznenog postupka obvezuje optuženike, a za koji dio troškova kaznenog postupka ih oslobađa

I Kž 254/12-4

nadoknade u cijelosti ili djelomično, uz detaljno obrazloženje okolnosti, posebno imovinskih prilika oba optuženika kako bi mogao posljedično ocijeniti da li bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika te onih osoba koji su oni po zakonu dužni uzdržavati.

Stoga je u odnosu na odluku o trošku kaznenog postupka ukinuta prvostupanjska presuda zbog učinjene apsolutno bitne postupovne povrede koju će sud prvog stupnja u ponovljenom postupku otkloniti na način kako mu je ukazano ovim ukidnim rješenjem.

S obzirom na sve naprijed izloženo odlučeno je na temelju čl. 387. te čl. 388. st. 1. ZKP/97 kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 9. siječnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.