Legislator Case Law & Legislation
Rev-1601/1999-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on unpaid wages and severance pay calculation errors. The court rejects claims based on incorrect application of labor law regarding severance. The court upholds the lower court's decision on wage arrears and severance pay calculations. The court finds the appeal based on procedural errors and incorrect application of labor law. The court dismisses the appeal as unfounded due to correct application of labor law. The court rejects the appeal as the lower court correctly applied labor law principles. The court dismisses the appeal because the lower court correctly applied labor law provisions. The court rejects the appeal as the lower court correctly applied labor law principles. The court dismisses the appeal as the lower court correctly applied labor law provisions.

Case Number Rev-1601/1999-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeal filed by four employees against a final judgment ordering the employer to pay unpaid wages and severance pay. The employees argued that the lower courts incorrectly calculated severance based on total tenure rather than continuous service and that the employer illegally paid minimum wages during financial difficulties. The court ruled that the employer correctly applied the law by paying minimum wages when unable to meet contractual obligations and that severance was properly calculated based on continuous employment periods. Consequently, the appeal was rejected as unfounded because the lower courts correctly interpreted and applied the relevant labor law provisions.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 118. st. 1. Zakona o radu; Čl. 393. Zakona o parničnom postupku: The employer is obligated to pay wages according to the law, and severance pay is calculated based on the duration of continuous employment, not total tenure, making the appeal unfounded when the lower court correctly applied these provisions.

Keywords

AI generated
Labor Law Appeal Severance Pay Calculation Minimum Wage Obligation Continuous Employment Period Dismissed Appeal Employer Liability Labor Dispute Resolution

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1601/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T., S. I., S. K. i F. P. svih iz V., zastupanih po M. S., odvjetniku u N., protiv tuženika L. d.d. N., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 25. veljače 1999. godine br. Gž-716/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama od 3. ožujka 1998. godine br. P-18/98, u sjednici održanoj dana 19. siječnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Tuženi L. d.d. Metaloprerađivačka industrija iz N. dužan je isplatiti tužiteljima:

1. I.T. iz V. za manje isplaćenu otpremninu iznos od 317,96 kn sa zateznim kamatama od 1. listopada 1996. do isplate, i za manje isplaćene plaće iznose od 246,43 kn sa zateznim kamatama od 15. 2. 1996. godine, 253,65 kn od 15. 3. 1996. g., 228,10 kn od 15. 4. 1996. sve do isplate i 120,25 kn troškova spora,

2. S.I. iz V. po osnovu otpremnine iznos od 626,13 kn sa zateznim kamatama od 1. listopada 1996. do isplate i za manje isplaćene plaće iznos od 1.023,07 kn s kamatama od 15. 2. 1996. g., 416,93 kn s kamatama od 15. 3. 1996. i iznos od 556,80 kn s kamatama od 15. 4. 1996., a sve do isplate, kao i iznos od 120,25 kn troškova spora,

3. S.K. iz V. za manje isplaćenu otpremninu iznos od 422,22 kn s kamatama od 1. listopada 1996. do isplate i za manje isplaćene plaće iznos od 418,90 kn s kamatama od 15. 2. 1996. g., 140,84 kn s kamatama od 15. 3. 1996. i na iznos od 117,52 kn s kamatama od 15. 4. 1996., sve do isplate, kao i iznos od 120,25 kn troškova spora,

4. F.P. iz V. za manje isplaćene otpremnine iznos od 164,46 kn s kamatama od 1. listopada 1996. do isplate, i za manje isplaćene plaće iznos od 718,03 kn s kamatama od 15. 2. 1996. g., 556,80 kn s kamatama od 15. 3. 1996. i na iznos od 477,25 kn s kamatama od 15. 4.

1996., sve do isplate, kao i iznos od 120,25 kn troškova spora,

a sve zajedno u roku od 8 dana nakon pravomoćnosti ove presude pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, kao i s nedosuđenim dijelom troškova spora tužitelji se odbijaju.

Tuženom se ne dosuđuju troškovi spora."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud donese odluku o reviziji temeljem odredbe iz čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.).

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP koja se ističe u reviziji.

Postojanje potonje bitne povrede u reviziji se obrazlaže tvrdnjom da se drugostupanjski sud "nije osvrnuo na žalbena stajališta", već da je uputio tužitelje na obrazloženje prvostupanjske presude u kojem da isto tako nije odgovoreno na "tužbene zahtjeve tokom prvostupanjskog postupka".

Drugostupanjski sud nije dužan ocijeniti sve žalbene navode, već samo one koji su od odlučnog značaja (čl. 375. st. 1. ZPP). U reviziji se ne navodi neki odlučni žalbeni prigovor kojeg bi drugostupanjski sud propustio ocijeniti, a postojanje takvog prigovora nije našao niti ovaj revizijski sud. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Postojanje tog revizijskog razloga tužitelji nalaze u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je odbijen dio zahtjeva za isplatu dijela plaće za koji tužitelji tvrde da im pripada za razdoblje od 1. VI. 1995. godine do 31. III. 1996. godine, u kojem su kao zaposlenici tuženika primali minimalnu plaću, te zahtjevom za isplatu dijela otpremnine za koju tvrde da im pripada u visini izračunatoj obzirom na ukupni radni staž kod tuženika.

Odlučujući o zahtjevu za isplatu plaće za navedeno razdoblje sudovi su zaključili da u razdoblju od 1. VI. 1995. godine do 31. XII. 1995. godine tužiteljima nije pripadalo pravo na plaću u većem iznosu od minimalne plaće, jer da je tuženik na temelju odredbe iz čl. 62. st. 1. tada važećeg Zakona o radnim odnosima - ZRO ("Narodne novine", br. 25/92) imao pravo odlučiti da svojim zaposlenicima isplaćuje minimalnu plaću, a da takvu odluku nije mogao donijeti i u odnosu na plaću u 1996. godini nakon prestanka važenja rečenog zakona, te su slijedom toga odbili zahtjev za razdoblje do 31. XII. 1995. godine, a prihvatili zahtjev za razdoblje od 1. I. 1996. do 31. III. 1996. godine.

Prema rečenoj odredbi ZRO-a radnici imaju pravo na minimalnu plaću kad organizacija, odnosno poslodavac nije u mogućnosti svojim poslovanjem osigurati im plaću u visini utvrđenoj općim aktom, odnosno ugovorom o zapošljavanju.

Proizlazi dakle da je pravo radnika na minimalnu plaću tuženik mogao utvrditi ako je za to bio ispunjen navedenom odredbom utvrđeni uvjet - da svojim poslovanjem nije mogao osigurati plaće u visini utvrđenoj općim aktom, odnosno ugovorom o zapošljavanju.

Postojanje te nemogućnosti tuženik je utvrdio svojim odlukama o pravu zaposlenika na minimalnu plaću za navedeno razdoblje od lipnja 1995. godine do ožujka 1996. godine zbog nastalih ekonomskih poteškoća u kojima se nalazio, a revidenti i ne tvrde da je tuženik svojim poslovanjem mogao osigurati plaću u visini utvrđenoj općim aktom.

Svoju obvezu isplatu plaće poslodavac je u cijelosti ispunio ako je zaposlenicima isplaćivao plaću u skladu sa rečenom zakonskom odredbom, pa se u reviziji potpuno neosnovano i proizvoljno ističe da su tužiteljima isplaćivane minimalne plaće imale "karakter privremenosti", jer da navedena zakonska odredba nije davala pravo tuženiku da "zarađene plaće više nikad ne isplati i da ih jednostavno izbriše iz svojih obveza".

U reviziji se također proizvoljno navodi da su sudovi odbili zahtjev tužitelja za isplatu plaće za cijelo razdoblje od 1. lipnja 1995. godine do 31. ožujka 1996. godine, jer je zahtjev tužitelja prihvaćen za razdoblje od 1. I. do 31. III. 1996. godine.

Zahtjev za isplatu otpremnine koji se temelji na odredbi iz čl. 118. st. 1. Zakona o radu - ZR ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95) tužitelji temelje na tvrdnji da im otpremnina pripada u iznosu utvrđenom obzirom na njihov ukupni radni staž kod tuženika, a ne u visini izračunatoj obzirom na trajanje neprekidnog radnog odnosa sa tuženikom.

Sukladno odredbi iz čl. 118. st. 1. ZR zaposlenik ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu trajanja radnog odnosa s poslodavcem koji mu otkazuje ugovor o radu.

U postupku je utvrđeno da tužitelji imaju više od 20 godina ukupnog radnog staža kod tuženika, ali s prekidima, tako da je tužitelj Ivan Tičak prije otkaza ugovora o radu imao 4 godine neprekidnog trajanja radnog odnosa s tuženikom, a ostali tužitelji 3 godine, budući im je prethodno prestao radni odnos po sili zakona nakon što je nad tuženikom proveden stečajni postupak uz primjenu odredaba bivšeg Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji ("Narodne novine", br. 53/91).

Slijedom tih činjenica sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su visinu otpremnine koja pripada tužiteljima utvrdili u visini izračunatoj s obzirom na navedene godine neprekidnog radnog odnosa tužitelja s tuženikom.

Revizijska tvrdnja da je tuženikovim pravilnikom predviđeno da se otpremnina isplaćuje za sve godine provedene na radu i da je stoga sud "tolerirao tuženiku kršenje vlastitog pravilnika" potpuno je proizvoljna, jer takvu odredbu tuženikov Pravilnik o radu ne sadrži, već naprotiv odredbom iz čl. 102. Pravilnika određeno je da zaposlenik ima pravo na otpremninu nakon "najmanje dvije godine neprekidnog rada".

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 19. siječnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas v.r.