Rev-x-1100/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1100/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K., T. K., T. K., M. K. i J. K., s tim da su prvo i drugotužitelji iz O., a ostali tužitelji iz Z., svi zastupani po punomoćniku Đ. A., odvjetniku iz Z., protiv prvotuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, i drugotuženika H. š. d.o.o. Z., kao pravni slijednik J. H. š. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvo – petotužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2571/10 od 20. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-5080/05 od 21. svibnja 2010., u sjednici održanoj 5. lipnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija prvo – petotužitelja i potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2571/10 od 20. ožujka 2012. u dijelu kojim je žalba tužitelja odbijena u odnosu na prvotuženika Republiku Hrvatsku.

r i j e š i o j e:

Ukida se navedena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijena žalba prvo – petotužitelja u odnosu na drugotuženika H. š. d.o.o., a u tom dijelu se ukida i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-5080/05 od 21. svibnja 2010., te se enje u ukinutom dijelu.

predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđ

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi kojim svaki tužitelj traži iznos od 210.000,00 kn po osnovi naknade štete za duševne bolove zbog smrti supruga odnosno oca S. K., trećetužitelj traži i daljnji iznos od 39.000,00 kn solidarno od prvo i drugotuženika, a četvrtotužiteljica traži solidarno od oba tuženika iznos od 111.000,00 kn, sve s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine dijelove tih iznosa naznačenim u izreci prvostupanjske presude.

Istom prvostupanjskom presudom naloženo je tužiteljima solidarno nadoknaditi prvotuženiku troškove parnice u iznosu od 85.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom žalba prvo – petotužitelja je odbijena.

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se prvo i drugostupanjske presude preinače ili ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je pokojni S. K. kao vlasnik poduzeća S. K. d.o.o. sklopio sa pravnim prednikom drugotuženika, Š. P., izvlačenje jelovih trupaca u šumi zvanoj J. u L. J. – Š. P., da je dana 15. travnja 1986. zbog lošeg stanja vlake … S. K. prešao na izvlačenje trupaca preko vlake …, da je na tom području došlo do eksplozije mine ispod njegovog traktora te da su ranjene dvije prisutne osobe, da je o tome obaviještena PP O. koja je obavila uviđaj i obilježavanje terena policijskom trakom zabrane pristupa, da je pokojni S. K. dana 18. travnja 1998. ponovno otišao na mjesto gdje je ostavio traktor radi izvlačenja vozila, ali su od toga odustali jer su uočili još jednu neeksplodiranu minu o čemu su 21. travnja 1998. obavijestili pirotehničara PP O. Ž. V. koji ih je upozorio da se radi o minskom polju zaostalom iz Domovinskog rata nakon čega su svi otišli na lice mjesta gdje je V. uočio neeksplodiranu minu i demantirao minu te ponovo upozorio prisutne, među njima i S. K. da ne ulaze u predmetno područje ali da ga oni nisu poslušali te su otišli do traktora gdje je došlo do eksplozije mine u kojoj su smrtno stradali pokojni S. K., B. S. i M. D. koji je iz znatiželje povukao žicu kojom je aktivirao eksploziv postavljene mine.

Utvrđeno je, dakle, da predmetno područje prethodno nije bilo obilježeno kao minsko polje, međutim, utvrđeno je i to da je bilo poznato da se na terenu na kojem je S. K. izvlačio trupce nalaze mine. Bitno je i to da do eksplozije mine nije došlo zbog pritiska traktora na tu minu već da je do štete došlo nepromišljenim postupanjem M. D. koji je očito znajući da postoji opasnost da aktivira eksploziv, ipak iz znatiželje povukao žicu kojom je eksploziv i aktivirao.

Nižestupanjski sudovi su zaključili da Republika Hrvatska nije odgovorna za štetu jer ne postoji relevantna uzročna veza između štete i činjenice da područje nije bilo razminirano te da nije bilo obilježeno kao minsko polje. Takvo stajalište nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj revizijski sud, a suprotna razlaganja tužitelja u reviziji nisu prihvatljiva.

Tužitelji se u reviziji pozivaju i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1459/02 od 23. rujna 2004. tvrdeći da je drukčije pravno shvaćanje zauzeto u postupku na koji se odnosi navedena odluka, međutim, u tom postupku na kojeg se pozivaju revidenti okolnost da minsko polje nije bilo obilježeno bilo je u uzročnoj vezi s nastalom štetom, dakle, slučaj na koji se odnosi navedena odluka Vrhovnog suda nije podudaran sa slučajem na koji se odnosi ova revizija.

Dakle, adekvatni uzrok štete za koju tužitelji u ovom predmetu traže naknadu jest potezanje žice od strane M. D., tim postupkom aktiviran je eksploziv za koji su D. a i tužitelj znali (bili su svjesni da se u blizini traktora nalaze mine) pa zbog toga ne postoji odgovornost Republike Hrvatske za nastalu štetu.

Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena revizija u odnosu na prvotuženika Republiku Hrvatsku, pa je u tom dijelu revizija odbijena temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP).

Međutim, pogrešno su nižestupanjski sudovi zanemarili mogućnost odgovornosti za štetu drugotuženika zbog toga što je štetu uzrokovao M. D. za kojeg iz sadašnjeg stanja predmeta proizlazi da je bio zaposlenik J. H. š. (prednik drugotuženika).

Naime, prema odredbi čl. 170. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr. – dalje: ZOO), za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku nastupanja štete osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Za postupanje M. D. ne može se reći da je, s obzirom na lakoumnost i neodgovornost koju je pokazao povlačenjem žice za koju je bilo evidentno da može izazvati aktiviranje eksploziva, bilo onakvo kakvo je trebalo biti, u smislu odredbe čl. 170. st. 1. ZOO, pa bi se prema sadašnjem stanju spisa moglo zaključiti da se radi o odgovornosti za štetu drugotuženika, dakako, ukoliko se radilo o šteti na radu ili u vezi s radom.

Dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa, zanemarivši odgovornost za štetu drugotuženika temeljem odredbe čl. 170. st. 1. ZOO pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, a zbog toga niti sve odlučne činjenice nisu utvrđene, pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješeno kao u izreci, dakle, ukinute su presude nižestupanjskih sudova u dijelu koji se odnosi na drugotuženika H. š. d.o.o.

U nastavku postupka treba pouzdano utvrditi da li je M. D. koji je aktivirao eksploziv bio zaposlenik pravnog prednika drugotuženika, treba utvrditi da li se radilo o šteti na radu ili u vezi s radom, razmotriti sve navode revizije te na kraju donijeti zakonitu odluku o tužbenim zahtjevima u odnosu na drugotuženika.

U Zagrebu, 5. lipnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.