Rev-991/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 991/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.V. iz K., koga zastupa punomoćnik dipl. pravnik Lj.J. - P., protiv tuženika N.M. iz K., … , koga zastupa punomoćnik M.H., odvjetnik iz K., radi vraćanja duga, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 21. listopada 1993. br. Gž-1508/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 28. travnja 1993. br. P-47/93, u sjednici održanoj dana 15. veljače 1996.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija i ukidaju presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 21. X. 1993. br. Gž-1508/93 i presuda Općinskog suda u Koprivnici od 28. IV. 1993. br. P-47/93 u pobijanom dijelu za iznos od 3.322,69 kuna sa zakonskim zateznim kamatama a s tim u vezi i u odluci o parničnom trošku i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen za iznos od 20,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 28. IV. 1993. do isplate presude kao nepobijane nisu dirane.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da plati tužitelju 3,342.690 HRD (3.342,69 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude suda prvog stupnja -28. IV. 1993. do isplate, te parnični trošak u iznosu od 1,515.000 HRD (1.515,00 kuna) u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik iz svih razloga iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku, opredijeljeno upućujući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku.

Revident prigovara utvrđenju sudova da je bila ugovorena valutna klauzula; navodi da je tužitelj dozvolio tuženiku igranje na aparatu na "veresiju" i time postupao na vlastiti rizik; da nema osnova za dosuđenje zatezne kamate od donošenja presude suda prvog stupnja. Ponavlja također prigovor da držanje poker aparata u ugostiteljskim radnjama nije bilo dopušteno; da aparat nije bio prijavljen kod uprave prihoda te da je bio namješten da "vara". S tim u vezi da je osnova obveze nedopuštena, a ugovor ništav i zbog toga što je nemoralan te da se prihvaćanje tužbenog zahtjeva protivi odredbi čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Revident je predložio da se preinače nižestupanjske presude na način da se obveže tuženika da plati tužitelju iznos od 20.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama od 11. III. 1991. do isplate, a preko tog iznosa da se tužbeni zahtjev odbije. Zatražen je i parnični trošak.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužbeni zahtjev na isplatu 3,342.690 HRD sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate nižestupanjski sudovi su usvojili jer su utvrdili: da je tuženik igrao na poker aparatu u ugostiteljskom objektu tužitelja na način da nije davao novčana sredstva za igru; da je igrom na aparatu izgubio iznos od 20.000 HRD; da se tuženik obvezao (pismena priznanica) tužitelju vratiti dug s kamatama; da su vraćanje duga stranke ugovorile uz primjenu valutne klauzule; da tuženik tužitelju nije ništa platio. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje sudovi su usvojili tužbeni zahtjev i obvezali tuženika da isplati tužitelju iznos od 3,342.690 HRD koji iznos predstavlja protuvrijednost 2.857 DEM (navedeni devizni iznos odgovara iznosu od 20.000 HRD u vrijeme nastanka obveze) s tim da su sudovi pravni odnos stranaka okvalificirali kao ugovor o zajmu jer "onaj tko odobrava veresiju daje zajam".

Pritom su također otklonili prigovor tuženika o nedopuštenoj osnovi njegove obveze. Sud prvog stupnja navedeni prigovor otklanja iz razloga "jer se radilo o svima dostupnom poker aparatu, tuženik je igrao svojom voljom te pristao na posljedice koje bi iz ovake igre proizašle te konačno potpisao priznanicu u pogledu vraćanja navedenog iznosa". Sud drugog stupnja ocjenjuje da je "djelatnost u vezi držanja poker aparata dozvoljena, a to je li tužitelj podmirio porezne obveze nije stvar suda već poreznih organa i o tome sud ne može raspravljati i okolnosti u vezi s tim ne utječu na odnos nastao između tužitelja i tuženika".

Prema navodima stranaka (navodi iz tužbe i odgovora na tužbu, priznanica kojom se tuženik obvezao tužitelju vratiti dug do 10. III. 1991. godine) proizlazi da je pravni odnos u svezi igre na poker aparatu nastao u vrijeme važenja Zakona o igrama na sreću i zabavnim igrama ("NN", br. 19/90, 59/90).

Prema odredbi čl. 12. st. 2. toga zakona "pravna ili fizička osoba koja u poslovnoj prostoriji postavlja automate za igru na sreću dužna je prije postavljanja aparata o tome obavijestiti općinski organ uprave nadležan za poslove financija, koji plombiranjem brojčanika automata dozvoljava priređivanje igre." Odredbom čl. 17. st. 3. navedenog zakona "automati za igre na sreću i zabavne igre ne mogu biti u eksploataciji ako brojčanici nisu plombirani".

Iz navedenih kogentnih propisa proizlazi da je djelatnost u svezi igara na sreću (a igre na sreću su i igre na automatima) zakonom dozvoljena djelatnost. Međutim, da bi bila dozvoljena i konkretna igra ovisi o tome je li brojčanik aparata na kojem je tuženik igrao bio plombiran po nadležnom tijelu, jer tek pod pretpostavkom da je brojčanik bio plombiran automat je uopće mogao biti u eksploataciji, a igra na automatu dozvoljena. U protivnom igra na automatu nije dozvoljena pa se stoga niti povrat duga koji nastane iz takve igre, jer je riječ o ugovoru s nedopuštenom osnovom (čl. 51., 52. Zakona o obveznim odnosima), ne može s uspjehom zahtijevati.

Kako sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa da je djelatnost u svezi igara na sreću dopuštena nisu utvrdili je li automat na kojem je tuženik igrao sukladno Zakonu o igrama na sreću i zabavnim igrama mogao biti u eksploataciji to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku usvojena revizija i ukinute nižestupanjske presude u pobijanom dijelu te predmet vraćen na ponovno suđenje s time da se o spornom dijelu tužbenog zahtjeva nakon što se dokazni postupak dopuni ponovno odluči.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

Tuženik nije pobijao presude u dijelu kojim je obvezan na isplatu 20.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama pa stoga nižestupanjske presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev usvojen za iznos od 20.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama od 28. IV. 1993. do isplate kao nepobijane nisu dirane. S obzirom na iznijeto odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.