I Kž-239/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 239/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Gudelja, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.Đ., zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 18. siječnja 1995. godine br. K-194/94, u sjednici održanoj 9. studenoga 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.T.,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u odluci o kazni i opt. M.Đ., za kriv. djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, zbog kojeg je oglašen krivim, po čl. 34. st. 1. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. rujna 1994. godine do 18. siječnja 1995. godine.

II. Žalba opt. M.Đ. odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja oglašen je opt. M.Đ. krivim zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, činjenično opsanog u njenoj izreci, te je po čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Protiv te presude žalbe su podnijeli i državni odvjetnik i optuženik po branitelju B.S., odvjetniku iz Z..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili preinači u pravnoj oznaci djela i izrekne da je optuženik počinio krivično djelo teške tjelesne povrede ili da mu bude izrečena blaža kazna.

Optuženik je zatražio da o sjednici vijeća ovoga suda bude obaviješten njegov branitelj, čemu nije udovoljeno, jer se prema odredbi čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 73/91 i 25/92) odredba o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća iz čl. 361. ZKP, ne primjenjuje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog povrede krivičnoga zakona.

U stvari, optuženik prigovara pravilnosti činjeničnog zaključka prvostupanjskog suda u pogledu njegovog umišljaja na liješenje života oštećenika i tvrdi da je njegov umišljaj "bio uperen na nanošenje teške tjelesne ozljede i u okviru tog umišljaja optuženik je dozirao i broj i snagu udarca". To stanovište se obrazlaže tvrdnjom da je optuženik, iako je postupao u nužnoj obrani i uz dati afektivni naboj, kontrolirao svoju akciju, a da je imao namjeru lišiti života oštećenika - to da bi "vrlo lako mogao izvesti". Osim toga, oštećenik je bio u stanju otići do prvih kuća da zatraži pomoć, pa je bilo evidentno da ga je optuženik ostavio samo kao teško ranjenog.

Dakle, žalba je podnesena samo zbog pogrešno, a ne i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u cijelosti i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i umišljaj optuženika na lišenje oštećenikovog života, a ispravno je utvrdio i da optuženik nije bio u nužnoj obrani niti je postupao na mah, što je sve dostatno i valjano obrazložio (str. 9 presude).

Govora nema o tome da je optuženikova namjera bila da oštećeniku nanese samo teške tjelesne povrede i da je u toj namjeri "dozirao i broj i snagu udarca". Kada on udara ušicom sjekire i bridom ušice sjekire dva puta snažno po glavi oštećenika, onda on postupa s namjerom da oštećenika liši života. Oštećenik je izgubio i svijest, a što mu odista treba vjerovati s obzirom da je i inače njegov iskaz uvjerljiv i okolnostan, te s pravom po prvostupanjskom sudu ocijenjen kao istinit, te s obzirom na težinu povreda koje mu je optuženik nanio, a kada se je i osvijestio, nije podizao glavu dok nije čuo da se je optuženik udaljio (l. 52, 117).

Konačno, za svoj zaključak o umišljaju optuženika na lišenje života oštećenika, sud prvog stupnja je dao valjane razloge, koje žalbenim tvrdnjama i stanovištima nisu dovedeni u pitanje.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je ispravno primijenio krivični zakon kada je optuženika oglasio krivim zbog krivičnog djela iz izreke pobijane presude.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

Žalba optuženika nije osnovana ni zbog odluke o kazni, već je osnovana žalba državnog odvjetnika iz tog žalbenog razloga.

Naime, iako je predmetno krivično djelo ostalo u pokušaju, iako ga je optuženik počinio pri smanjenoj sposobnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati njihovo značenje, a i oštećenik mu oprašta i ne traži ništa, ipak je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci preblaga.

Optuženik je već dolazio u sukob sa zakonom, pa je i prekršajno kažnjavan zbog prekršaja s elementima nasilja (l. 10), a predmetnim djelom je oštećeniku nanio teške i po život opasne povrede, čije posljedice još osjeća, tako da se treba podvrći još jednoj operaciji glave. Kada se još ima u vidu da su krivična djela protiv života i tijela učestala, onda će se po nalaženju ovog drugostupanjskog suda svrha kažnjavanja moći ostvariti kaznom zatvora u trajanju od dvije godine. Stoga je tu kaznu trebalo izreći optuženiku kao u svemu primjerenu, ali i nužnu za polučenje svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Iz izloženih razloga, a jer ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona, na čije postojanje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, presuđeno je kao u izreci na temelju čl. 377. st. 1. (toč. I) i 374. (toč. II) ZKP.

U Zagrebu, 9. studenoga 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.