Revr-1214/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1214/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. L. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grad Zagreb, kojega zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. & partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1499/00 od 14. travnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2400/08 od 12. veljače 2009., u sjednici održanoj 16. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka kao nedopuštena .

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 24.891,33 kn te joj naknaditi trošak postupka u iznosu od 8.235,00 kn sve sa zateznim kamatama pobliže označenim u stavku I. izreke, dok je u st. II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 23.485,00 kn. Drugostupanjski sud je odbio žalbe stranaka kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu te odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. glede tumačenja značenja Sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004.i opstojnosti odredbe čl. 48 KU, tj. je li Sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU,

2. glede obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Zbog toga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

Revizija nije osnovana u odnosu na glavno potraživanje, a u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje obračuna troška parničnog postupka revizija nije dopuštena.

Ovaj sud smatra da je navedeno pravno pitanje tuženika u odnosu na glavno potraživanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razlog, jer ovaj sud o tom pitanju nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi o istom drugostupanjski sudovi mogli zauzeti različita shvaćanja.

Prema čl. 392.a. st. 2. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu koji je pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podneseno.

U revizijskoj fazi postupka je sporno je li zaključak sa sastanka 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice ili je imao značenje izmjene čl. 48. čl. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, primjena kojeg je produžena 15. lipnja 2001. (u daljnjem tekstu: KU), a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03,30/04 i 137/04 – dalje: ZR).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH,

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog od 1. siječnja 2004. povećana osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužiteljici nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU, odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Pravno stajalište nižestupanjskih sudova je da se nakon 1. siječnja 2004. sukladno čl. 48. st. 2. KU primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća prema zaključku od 10. ožujka 2004., ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom u čl. 48. st. 2. KU. Budući da tuženik nije obračunavao plaću tužiteljici na spomenuti način sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu plaće nakon 1. siječnja 2004., a do visine zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Odredba čl. 48. KU glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je i razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznosi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne strane su sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će pri usklađivanju prijedloga proračuna za slijedeću godinu pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48.KU. već je istim izvršeno samo usklađivanja osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU. Samim time stupila je na snagu i zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan tužiteljici isplaćivati plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi.

Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene čl. 48. KU, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su samo o povećanju osnovice i stalnog dodatka u svezi toga su se sporazumjele, čime nisu stavile izvan snage odredbu čl. 48. KU.

Stoga revizija tuženika glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

Drugo pravno pitanje koje iznosi tuženik u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud u odluci Revt 35/04 od 14. lipnja 2005., a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Ovaj sud, međutim, ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo suprotno stajalište odnosno stajalište koje nije podudarno s navedenim stajalištem revizijskog suda. Okolnost da je, prema mišljenju tuženika, obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Zato nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji, ne može smatrati važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Zbog navedenog je ovaj sud temeljem odredbe čl.393. ZPP odbio reviziju tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovano, dok je u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji reviziju odbacio kao nedopuštenu temeljem čl. 392. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 16. prosinca 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Lucija Čimić, v.r.