Rev-1400/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1400/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća i Željka Glušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. (starijeg) iz D., zastupanog po punomoćniku R. T., odvjetniku u K., protiv I. tuženice G.-k. b. d.d. iz Z., zastupane po punomoćnici V. N., odvjetnici iz Z., II. tuženika D. V. (mlađeg) iz D., te III. tuženice K. (Đ.) V. iz D., radi utvrđenja djelomične ništavosti ugovora i izvršenja uknjižbe brisanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-368/09-2 od 1. travnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vrbovcu posl. br. P-486/04-15 od 18. ožujka 2005., ispravljena rješenjem istoga suda posl. br. P-486/04-20 od 5. veljače 2009., u sjednici od 21. kolovoza 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena ispravljena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavu I., utvrđen djelomično ništavnim Ugovor o kratkoročnom kreditu broj … sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva nekretnina radi osiguranja novčane tražbine, a zaključen 27. ožujka 2002. i solemniziran kod javnog bilježnika pod brojem OU-358/02, i to u „odredbi čl. 7. - 11., zatim 15. - 17. Glave III Klauzule sporazuma stranaka o prijenosu vlasništva nekretnina“, kao i Aneks II Ugovora o dugoročnom kreditu s sporazumom o prijenosu prava vlasništva nekretnina i pokretnina radi osiguranja novčane tražbine, a zaključen 6. listopada 2003. pod brojem …, i to u „odredbi čl. 3. do 6., koje se sve odnose“ na upis prava vlasništva na nekretninama tužitelja i u visini od 1/2 dijela, a izvršen u korist I. tuženice uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja tražbina,

- u stavu II., naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu suda da po pravomoćnosti presude izvrši uknjižbu brisanja prava vlasništva izvršenu 2. travnja 2002. u korist I. tuženice s zabilježbom da je prijenos izvršen radi osiguranja tražbine od 600.000,00 kn s kamatama i troškovima, te uknjižbu brisanja prava vlasništva radi osiguranja tražbine izvršenu 10. listopada 2003. s zabilježbom da je prijenos izvršen radi dodatnog osiguranja novčane tražbine od 7.597.948,00 kuna (kao protuvrijednost 1.028.000,00 EUR-a) s 7,5% kamata godišnje, te ostalim uvjetima ugovora sa sporazumom, i to na suvlasništvu tužitelja od 1/2 dijela nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 46. k.o. Z., k.č.br. 267 kuća, tri zgrade, dvorište i pašnjak s 1576 čhv, k.č.br. 265/7 oranica s 1 jutro 52 čhv, k.č.br. 275 sjenokoša G. s 712 čhv, i k.č.br. 265/2 oranica s 222 čhv.,

- u stavu III., odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništavosti Ugovora i Aneksa iz stava I., a u dijelu „koji se odnosi na suvlasnički dio od 1/4 istih nekretnina“, kao i zahtjev za uknjižbu brisanja prava vlasništva na 1/4 dijela nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 46. k.o. Z. i to na k.č.br. 267 kuća, tri zgrade, dvorište i pašnjak sa 1576 čhv, k.č.br. 265/7 oranica sa 1 jutro 52 čhv, k.č.br. 275 sjenokoša G. sa 712 čhv, i k.č.br. 265/2 oranica sa 222 čhv po izvršenim upisima od 2. travnja 2002. i 10. listopada 2003.,

- u stavu IV., naloženo tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka od 219.214,40 kn,

- u stavu V., naloženo tužitelju da I. tuženici naknadi troškove parničnog postupka od 164.517,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

Tvrdnje revidenta da je pogrešno utvrđena činjenica suvlasništva i vlasništva prijepornih nekretnina - i da je trebalo raspraviti i pitanje njihovog izvanknjižnog vlasništva, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoja shvaćanja o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te shvaćanja o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - primjenu kojih shvaćanja sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

Valja pritom prihvatiti i da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti te time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, taj sud nije ostvario niti jednu od postupovnih povreda.

Nižestupanjski sudovi nisu povrijedili ni odredbu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a sve obzirom ocjenom da je zahtjev tužitelja samo djelomično osnovan i prihvaćanjem samo dijela postavljenog zahtjeva (na utvrđenje da su Ugovor i Aneks u osporenim odredbama ništavni samo u dijelu u kojem se te odredbe odnose „na upis prava vlasništva na nekretninama tužitelja i u visini od 1/2 dijela“, glede kojeg dijela je naložena uknjižba) nisu prekoračili tužbeni zahtjev.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništavnim Ugovora o kratkoročnom kreditu s sporazumom o prijenosu prava vlasništva nekretnina radi osiguranja novčane tražbine, a zaključenog 27. ožujka 2002., kao i Aneksa II Ugovora o dugoročnom kreditu s sporazumom o prijenosu prava vlasništva nekretnina i pokretnina radi osiguranja novčane tražbine, a zaključenog 6. listopada 2003., u dijelu u kojem se Ugovor i Aneks odnose „na upis prava vlasništva na nekretninama tužitelja“ i u visini od 3/4 dijela, a izvršen u korist I. tuženice uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja tražbina, te na obvezivanje zemljišnoknjižnog odjela da izvrši uknjižbu brisanja prava vlasništva upisanog 2. travnja 2002. u korist I. tuženice sa zabilježbom da je prijenos izvršen radi osiguranja tražbine od 600.000,00 kn s kamatama i troškovima. Predmet spora je i zahtjev za uknjižbom brisanja prava vlasništva radi osiguranja tražbine upisanog 10. listopada 2003. sa zabilježbom da je prijenos izvršen radi dodatnog osiguranja novčane tražbine od 7.597.948,00 kuna (kao protuvrijednost 1.028.000,00 EUR-a). Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da su istaknutim Ugovorom i Aneksom II. tuženik i III. tuženica raspolagali njegovim suvlasničkim dijelom prijepornih nekretnina (kao fiducijarni dužnici) u korist I. tuženice - i ove opteretili upisom prijenosa prava vlasništva na I. tuženicu radi osiguranja tražbina iz Ugovora i Aneksa, pa da, a budući njima (kao nevlasnici) nisu mogli raspolagati, već i to čini Ugovor i Aneks ništavim. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je 27. ožujka 2002. I. tuženica G.-k. b. d.d. zaključila s G. V., unukom tužitelja i sinom II. tuženika i III. tuženice, Ugovor o kratkoročnom kreditu (dalje: Ugovor) s sporazumom o prijenosu prava vlasništva nekretnina k.č.br. 267, 265/7, 275 i 265/2, sve upisanih u z.k.ul.br. 46 k.o. Z., te 6. listopada 2003. Aneks II ugovora o dugoročnom kreditu (dalje: Aneks) s sporazumom o prijenosu prava vlasništva na istim nekretninama, a kojima su (Ugovorom i Aneksom) II. tuženik i III. tuženica (kao fiducijarni dužnici) radi osiguranja tražbine I. tuženice prema Ugovoru i Aneksu u njezinu korist prenijeli vlasništvo navedenih nekretnina,

- da se I. tuženica na temelju prethodno navedenog Ugovora i Aneksa u zemljišnim knjigama uknjižila fiducijarnim vlasnikom navedenih nekretnina,

- da su II. tuženik i III. tuženica Ugovor i Aneks zaključili na temelju zemljišnoknjižnog izvatka iz sadržaja kojeg proizlazi da su navedene nekretnine u suvlasništvu V. D. iz Z. 40 u 3/4 dijela i V. Đ. iz Z. 40 u 1/4 dijela, iako su tada u zemljišnim knjigama (prema sadržaju upisa) kao suvlasnici bili upisani „pod B17 V. D. iz Z. 32 u 1/2 dijela, te pod B18-19 V. D. i V. r. P. Đ. iz Z. 40, svaki u 1/4 dijela“, odnosno (prema ispravama na temelju kojih su upisi dopušteni) tužitelj D. V. u 1/2 dijela (kao nasljednik u 1/2 dijela pok. V. K. rođ. M. - svoje majke, vlasnice prijepornih nekretnina, koju je u drugoj polovini naslijedio T. V., kao suprug K. i očuh tužitelja) te II. tuženik D. V. (sin tužitelja) i III. tuženica K. (Đ.) V., svaki u 1/4 dijela (na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog s T. V.),

- da je tužitelj dokazao da je u vrijeme zaključenja Ugovora i Aneksa bio i stvarni suvlasnik u njima navedenih nekretnina u 1/2 dijela, ali ne i u „daljnjih“ 1/4 dijela.

Sporno je u revizijskom stadiju, a obzirom na osporeni („odbijajući“) dio drugostupanjske presude i određene revizijske razloge - u odnosu na koje se osporena presuda jedino i može preispitivati, je su li prijeporni Ugovor i Aneks (ništavost kojih je nižestupanjskim presudama utvrđena u dijelu u kojemu se odnose na 1/2 dijela prijepornih nekretnina, što sada nije predmetom osporavanja) ništavi i u dijelu u kojemu se odnose na „daljnjih“ 1/4 dijela u njima navedenih nekretnina.

Nižestupanjski sudovi su taj dio tužbenog zahtjeva pravilno ocijenili neosnovanim i odbili.

Prema shvaćanju revizijskog suda, tužbeni zahtjev „na utvrđenje ništavosti“ je u sada spornom dijelu neosnovan već i prema činjenicama na koje se tužitelj pozvao, a na kojima ustraje i u reviziji - tvrdnjom da su Ugovor i Aneks zaključeni za nekretnine u njegovom stvarnom suvlasništvu.

Naime, o pitanju posljedica raspolaganja „tuđim“ nekretninama, na kakvo se raspolaganje revident poziva kada ističe da su prijeporne nekretnine njegovo suvlasništvo i da njima tuženici nisu mogli raspolagati, valja odlučiti analognom primjenom odredbe čl. 460. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO-a) kojom je propisano da „prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete“.

Sukladno citiranoj odredbi čl. 460. ZOO-a, činjenica da su predmetom raspolaganja tuđe nekretnine ne daje sama po sebi osnovu i (time) aktivnu legitimaciju tužitelju, koji tvrdi da polaže suvlasnička prava na nekretninama kojima su tuženici raspolagali, zahtijevati utvrđenje ništavosti Ugovora i Aneksa s takvim raspolaganjem samo pozivom na to da su predmetom ovih bile njegove nekretnine i na odredbu čl. 103. st. 1. ZOO-a: on je ovlašten ostvarivati samo zahtjeve (za koje ima pravni interes) koji proizlaze iz njegova prava vlasništva, pa tako i tražiti (ali uz udovoljenje određenim pretpostavkama, o kojima je riječ u daljnjem obrazloženju) izmjenu zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom Ugovora i Aneksa.

U ovome slučaju revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren niti u odnosu na odluku o zahtjevu za brisanje upisa provedenog u zemljišnim knjigama na temelju Ugovora i Aneksa.

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja i taj zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučan zaključak da tužitelj nije dokazao svoje pravo suvlasništva za „daljnjih“ i sada prijepornih 1/4 dijela na koje se poziva i u svezi kojeg tvrdi da njegovom zahtjevu daje „valjanu pravnu osnovu za upis prava suvlasništva“.

Shvaćanje nižestupanjskih sudova je u odnosu i na takvu odluku pravilno.

Naime, obzirom na taj predmet spora, odluka o kojemu predmetu zavisi od odgovora na pitanje ima li tužitelj „valjanu pravnu osnovu za upis prava suvlasništva i brisanje postojećeg upisa“ i glede prijepornog dijela nekretnina - i je su li tuženici dužni trpjeti da se tužitelj upiše kao takav suvlasnik (uz istodobno brisanje upisa svoga suvlasništva), tužitelj je, da bi i s tim zahtjevom uspio, trebao dokazati postojanje činjenica na kojima je zahtjev temeljio: da je zaista u vrijeme provedbe upisa u zemljišnim knjigama Ugovora i Aneksa on bio suvlasnik i tog prijepornog dijela i da je provedenim upisom povrijeđen u svome zemljišnoknjižnom pravu.

Pritom je, a budući se u žalbi (prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a) i reviziji (prema odredbama čl. 385. ZPP-a) ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi - a drugostupanjska presuda ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dokaze za utvrđenje navedenih činjenica tužitelj trebao predložiti tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima - i te činjenice dokazati prije revizijskog stadija postupka.

Međutim, kako su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza na koje se tužitelj pozvao do revizijskog stadija, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelj (koji je prema pravilu o teretu dokazivanja trebao predložiti dokaze za ono što tvrdi i na čemu temelji svoj zahtjev) nije dokazao istaknute činjenice, odnosno da se ocjenom istih dokaza - te iz navedenih utvrđenja (iz kojih proizlazi da je upis za prijepornih 1/4 dijela dopušten na temelju Ugovora i Aneksa podobnih za upis, a kojima su II. tuženik i III. tuženica raspolagali s svojim upisanim pravom) - ne može prihvatiti dokazanim da je bio takav suvlasnik, nisu imali razloga niti taj njegov zahtjev ocijeniti osnovanim - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su i njega odbili.

Budući je sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/2001., 100/2004., 107/2007. i 152/2008.) brisovnu tužbu ovlaštena podnijeti samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao nositelj knjižnog prava (koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe) - što u konkretnom slučaju glede spornog suvlasničkog dijela tužitelj nije bio, pravilan je zaključak da tužitelj u odnosu na sporan dio nema aktivnu legitimaciju niti za podnošenje brisovne tužbe.

Uostalom tužitelj u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje (tvrdnjom da je iz provedenih dokaza valjalo zaključiti da je i sporan suvlasnički dio njegov), a samo pozivom na tu ocjenu i činjenično stanje revizija se s uspjehom ne može izjaviti.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tako je valjalo odlučiti i o dijelu revizije tužitelja protiv odluke o troškovima postupka, a sve obzirom da su parnični troškovi pravilno utvrđeni - sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05 i 59/07) i uspjehu stranaka te cijeneći vrijednost predmeta spora.

U Zagrebu, 21. kolovoza 2012.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.