Rev-739/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-739/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Miljenke Vraničar kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.B. iz R., D.G. …, kojeg zastupa punomoćnik M.M., odvjetnik iz R., protiv tuženika Županije primorsko-goranske - Grada Rijeke, radi poništenja odluka, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 16. studenog 1994. godine broj Gž-1075/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. svibnja 1994. godine broj P-4229/92, u sjednici održanoj dana 7. listopada 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika o suspenziji, te odluke disciplinske komisije kojom mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, kao i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće koju bi primao u vremenskom razdoblju od 17. listopada 1991. godine do 9. rujna 1993. godine i naknade koju je primao za to vrijeme, sa zakonskom kamatom na svaki mjesečni iznos razlike do isplate. Rješenjem istog suda utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto tajnika, kao i prijedlog za izdavanje privremene mjere.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer tužitelj ne ukazuje na postojanje neke određene bitne procesne povrede, iako se poziva na spomenuti razlog, a po nalaženju ovog suda u postupku nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Neosnovan je prigovor tužitelja da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je rješenje o privremenom udaljenju s dužnosti tužitelj primio 18. listopada 1991. godine, da je disciplinska odluka kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa donesena 18. prosinca 1991. godine, te da o tužiteljevoj pravovremenoj žalbi (prigovoru) nije odlučeno. Sudovi su utvrdili da je tužitelj podnio tužbu 18. prosinca 1992. godine.

Suprotno tvrdnji revidenta, rokovi za pokretanje postupka pred nadležnim sudom iz čl. 66. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92 i 26/93 - dalje ZOPRO) jesu prekluzivni rokovi, čijim propuštanjem stranka gubi pravo na sudsku zaštitu. Stoga je pravilan zaključak iznesen u pobijanoj presudi da je tužbu u dijelu kojim je traženo poništenje odluka trebalo odbaciti (iako i odbijajuća presuda za tužitelja ima iste posljedice).

Naime, odredbom čl. 66. ZOPRO propisano je pravo radnika da pred nadležnim sudom pokrene postupak protiv odluke disciplinskog organa i to u roku od 15 dana od dostave drugostupanjske odluke, odnosno od proteka roka od 30 dana u kojem je drugostupanjski organ bio dužan donijeti odluku o prigovoru.

Pri utvrđenju da je tužitelj podnio tužbu nakon isteka zakonskog roka, pravilan je zaključak sudova da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu razlike između novčane naknade koju je primao za vrijeme suspenzije i plaće koju bi u to vrijeme ostvario da je radio, jer bi mu ta naknada pripadala samo u slučaju da su pobijane odluke tuženika nezakonite, a to se nije moglo utvrđivati zbog prekluzije. Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Pravilno je pobijanom presudom odgovoreno i na prigovor tužitelja u svezi s navodnim zahtjevom za obustavu disciplinskog postupka zbog zastare, kojeg tužitelj sada ponavlja i u reviziji. Takav zahtjev ne predstavlja zahtjev radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa u smislu čl. 80. st. 1. ZOPRO, o kojem bi tuženik bio dužan odlučiti sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZOPRO, pa tužitelj nema pravo na sudsku zaštitu u smislu čl. 83. st. 1. ZOPRO zbog propuštanja tuženika da odluči o tom zahtjevu.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tužitelja odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 7. listopada 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.