Croatian Supreme Court allows state liability for war damage to a vehicle requisitioned by police during hostilities.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the State's appeal against a lower court ruling that dismissed the plaintiff's claim for compensation. The plaintiff argued that a Ford Transit vehicle requisitioned by the Ministry of Interior and later destroyed by enemy fire constituted war damage, while the State contended the lower courts erred in applying civil law principles. The court held that the specific nature of the damaging act, occurring during hostilities while the vehicle was state-mobilized, legally qualifies as war damage under the Law on Determination of War Damage, thereby establishing state liability.
Legislator headnote
AI generatedZakon o određivanju ratne štete; Uputa za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete: Ratna šteta obuhvaća imovinsku i neimovinsku štetu nastalu od neprijatelja ili njihovih jedinica tijekom ratnih operacija, uključujući uništenje imovine mobilizirane od strane države, što stvara osnovu za državnu odgovornost.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2366/1995-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Ilije Čuljata i Veseljka Šeparovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.P. iz T., … , zastupanog po punomoćniku B.Š., odvjetniku iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo unutrašnjih poslova, zastupanu po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 12. siječnja 1995. godine br. Gž-205/94 kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Dubrovniku od 15. lipnja 1994. godine br. P- 106/94, u sjednici održanoj dana 20. veljače 1997. godine,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženice, te se presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 12. siječnja 1995. godine br. Gž-905/94 i međupresuda Općinskog suda u Dubrovniku od 15. lipnja 1994. godine br. P-106/94 preinačuju i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena međupresuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno, da je tuženica obvezana tužitelju naknaditi štetu nastalu gubitkom motornog vozila marke "Ford", tip "Transit", reg. oznake … , crvene boje s pripadajućom opremom.
Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavilo Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude ukinu.
Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija je osnovana.
Po shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju izričito upućuje revident, kada se drugostupanjski sud radi nepotrebnog ponavljanja pozvao na iscrpno obrazloženje prvostupanjske presude u situaciji kada su sve odlučne činjenice među strankama nesporne i kad je prvostupanjski sud već ocijenio one prigovore koje je tuženica u žalbi samo ponovila, a
drugostupanjski
sud
takvu
ocjenu
prvostupanjskog
suda u cijelosti prihvatio.
Naime, nije sporno da je tužitelju dana 2. 10. 1991. godine od strane MUP-a - Policijska ispostava T. mobilizirano vozilo kombibus, koje je 4. 10. 1991. godine u vrijeme neprijateljskih operacija kod sela T. pogođeno neprijateljskim granatama i teško oštećeno, te kako nije bilo u voznom stanju ostavljeno na licu mjesta, a nakon povlačenja agresora sa S., S. primorja i S. nije pronađeno.
Spomenuto vozilo privremeno je oduzeto tužitelju (potvrda o privremenom oduzimanju vozila prileži spisu) za potrebe prijevoza branitelja na borbene linije i u tu svrhu je i poslužilo.
Sporno je i u ovoj fazi postupka da li tuženica tužitelju odgovara za štetu za uništeno vozilo.
Prema pravnom zaključku izraženom u nižestupanjskim presudama tuženica, budući da po prestanku razloga zbog kojih je oduzeto, predmetno vozilo nije u mogućnosti tužitelju vratiti, dužna je tužitelju naknaditi štetu.
Prema shvaćanju nižih sudova okolnosti u kojima je došlo do oštećenja i napuštanja predmetnog vozila relevantni su samo utoliko što isključuju bilo kakvu odgovornost tužitelja, a ako je i posrijedi ratna šteta, ona ne bi mogla pogoditi tužitelja kao vlasnika vozila nego tuženicu, jer su njezini organi oduzeli vozilo i koristili ga za prijevoz ljudstva na borbene položaje.
Tuženica, pak smatra da se navedenu štetu treba tretirati kao ratnu štetu u skladu s odredbama čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, pa tuženica ne može odgovarati za uništeno vozilo tužitelja.
Prema pravnom stajalištu ovog suda nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdili odgovornost tuženice za nastalu štetu.
Zakonski osnov za mobiliziranje vozila tužitelja je reguliran čl. 5. i 13. Zakona o obrani ("NN" br. 49/91).
U čl. 5. st. 1. navodi se da svaki građanin Republike Hrvatske ima dužnost štititi i braniti neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, a u svezi s time ima osobito: vojnu obvezu, radnu obvezu, obvezu sudjelovanja u civilnoj zaštiti, obvezu sudjelovanja u službi motrenja i obavješćivanja i materijalnu obvezu.
Dalje zakon razrađuje svaku od gore navedenih obveza time da u čl. 13. (st. 1.) pobliže označuje materijalnu obvezu koja se sastoji u davanju vozila, strojeva i drugih propisanih sredstava opreme i stoke oružanim snagama, civilnoj zaštiti, službi motrenja i obavješćivanja, tijelima državne uprave i pravnim osobama čija je djelatnost od posebnog značenja za obranu države.
Tužitelj, a ni sudovi u svojoj ocjeni činjeničnog utvrđenja ni ne dovode u sumnju da je od tužitelja, a sukladno gore navedenim odredbama privremeno oduzeto vozilo u za to dozvoljene svrhe, dakle na zakonit način.
Okolnosti na koji način je došlo do uništenja vozila suprotno zaključku nižestupanjskih sudova mjerodavni su za pravnu prosudbu da li se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, a s tim u svezi da li tuženica odgovara za ratnu štetu i po kojim propisima.
Članak 1. i 2. Zakona o određivanju ratne štete ("NN" br. 61/91) sadrži pojam ratne štete pa se navodi da je ratna šteta imovinska i neimovinska, posredna i neposredna učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela RH, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ako je posredno ili neposredno nastala od 15. kolovoza 1990. godine do prestanka neprijateljstava i ratnih operacija, a naročito: šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobode i časti, imovini (pokretnoj i nepokretnoj), ratni rashodi, gubitak nacionalnog dohotka, gubitak nacionalnog bogatstva, šteta po okoliš i sve druge vrste šteta.
Dopunsko određivanje pojma ratne štete sadržano je i u toč. 3. Uputa za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete ("NN" br. 54/93), pa se navodi da su ratnom štetom obuhvaćeni gubitci nastali kao rezultat, a) ratnih (vojnih djelovanja) ili njihovih posljedica b) djelovanja neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija ili po njima kontroliranih ili podržavanih terorističkih i drugih jedinica, zarobljavanja, držanja talaca, protjerivanja stanovništva i drugih ilegalnih aktivnosti.
Prema izloženom dakle, odlučujuća okolnost na osnovu koje određenu štetu možemo kvalificirati ratnom je priroda štetne radnje kojom je prouzročena.
S obzirom na definiciju pojma ratne štete u gore citiranim propisima, koji postavljaju obujam ratne štete u njezinim maksimalnim granicama, u konkretnom slučaju u ratnim operacijama uništeno vozilo tužitelja, a mobilizirano od strane državnog organa na način predviđen zakonom treba podvesti pod pojam ratne štete, kako to opravdano revident ističe u svojoj reviziji.
aju odgovornost države za ratnu štetu. Da bi Opći propisi građanskog prava ne predviđ
se osiguralo obeštećenje pojedinaca ili pravnih osoba za pretrpljenu ratnu štetu bilo bi potrebno donijeti posebne propise kojima se ustanovljava autonomni sustav popravljanja ratne štete koji će ovisiti prvenstveno o materijalnim mogućnostima države.
Zakon o utvrđivanju ratne štete regulirano je samo pitanje popisa i procjene štete, a nije regulirao pitanje odgovornosti i naknade štete.
Slijedom izloženog, prvostupanjski sud se stoga pogrešno poziva na čl. 38. st. 3. Zakona o unutrašnjih poslovima ("NN" br. 29/91), kao i na čl. 4. st. 2. Uredbe o nabavljanju, držanju i nošenju oružja u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 55/91), koji propisi bi doduše državu obvezivali na isplatu određene naknade ali samo pod uvjetima koji su navedeni u citiranim odredbama, pa prema tome njihova analogna primjena za konkretan slučaj ne dolazi u obzir.
Valjalo je stoga, a jer je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, jer nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP.
U Zagrebu, 20. veljače 1997. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.