Pž-6965/2010-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

28. Pž-6965/10-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Vesne Buljan, suca izvjestitelja i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. F. d.o.o. iz D. M., kojeg zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik u O., protiv tuženika F. F., vl. obrta P. iz K. V., S., radi isplate po tužbi iznosa od 136.112,76 kn i po protutužbi iznosa od 226.100,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-502/09-25 od 12. srpnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2013.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-502/09-25 od 12. srpnja 2010. u točkama I. i III. izreke i sudi:

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Lidije Perić poslovni broj Ovrv-6246/09 od 24. travnja 2009. koji glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana podmiri dospjeli dug prema tužitelju u iznosu od:

- 192,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. listopada 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena,

- 135.722,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena i

- 198,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. studenoga 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena,

- kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 3.105,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2009. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 30.932,50 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud u cijelosti ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika L. P. poslovni broj Ovrv-6246/09 od 24. travnja 2009. (točka I. izreke presude), odbio protutužbeni zahtjev kojim je tuženik-protutužitelj tražio od suda da tužitelja-protutuženika obveže da tuženiku-protutužitelju isplati iznos od 226.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2009. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena i naknaditi trošak parničnog postupka (točka II. izreke presude), te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da „ni jedna od stranaka nije dokazala svoju tražbinu u označenoj visini tužbenog, odnosno protutužbenog zahtjeva”. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. (pravilno, stavak 2.) Zakona o parničnom postupku.

Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je u točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da je obrazloženje prvostupanjske presude manjkavo, nejasno i nerazumljivo jer sud prvog stupnja svoju odluku o ukidanju platnog naloga apsolutno ničim ne obrazlaže. U obrazloženju presude se samo ukratko izlažu iskazi saslušanih svjedoka te na temelju tih iskaza prvostupanjski sud izvodi zaključak da je potraživanje tužitelja neosnovano, a što je pogrešan zaključak. Sud prvog stupnja propušta činjenicu da je tuženik u svom podnesku izričito priznao da je primio svu robu navedenu u utuženim računima te zanemaruje i iskaz svjedokinje I. H. u kojem ona ističe da je tužitelj ispostavio račune na tuženika, da je tuženik preuzeo robu navedenu u tim računima te da su računi odgovarali cijeni sadnica i preparata, kao i da je tuženik znao za račune. Ista svjedokinja je u svom daljem iskazu istaknula da tuženik nije platio navedene račune i da se tuženik nikada nije protivio tim računima niti ih je reklamirao. Zbog navedenog, nejasno je na temelju čega je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da je potraživanje tužitelja neosnovano, tim više što je punomoćnik tuženika na ročištu od 5. studenog 2009. izjavio sudski prijeboj odnosno predložio je da se međusobna potraživanja stranaka prebiju što znači da tuženik nije osporavao potraživanje tužitelja, već je istaknuo svoj zahtjev prema tužitelju. Međutim, tuženik nije predložio niti jedan jedini dokaz u pogledu visine i osnovanosti svog potraživanja pa je pravilna odluka suda o odbijanju protutužbenog zahtjeva tuženika. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske usvoji žalbu te preinači prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke na način da u cijelosti održi na snazi platni nalog i naloži tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove uključujući i troškove žalbenog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Tužiteljeva žalba je osnovana.

Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima u smislu odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

Iz spisa proizlazi nesporno da su stranke 23. siječnja 2008. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji br. 21/2008 (list 23 - 25. spisa) kojim su, između ostalog, ugovorile da će tužitelj isporučiti tuženiku cjelokupan repromaterijal potreban za poljoprivrednu proizvodnju prema specifikaciji, a tuženik se obvezao (nakon obavljene proizvodnje) isporučiti tužitelju voće i povrće prema dinamici zahtjeva tužitelja. Nadalje, člankom 6. stavak 6. Ugovora (list 25. spisa) stranke su ugovorile ako tuženik ne izvrši isporuku dogovorenih količina voća i povrća, njegova je obveza da isplati tužitelju cijenu repromaterijala te usluge transporta koje bi bile izvršene na traženje tuženika i to za ugovorenu količinu robe koju tuženik ne isporuči. S obzirom na to da tuženik nije isporučio tužitelju potrebne količine voća i povrća, tužitelj u ovom parničnom predmetu potražuje isplatu cijene isporučenog repromaterijala. Nadalje, budući da je tuženik tvrdio da je tužitelj odbio primiti (otkupiti) od tuženika proizvedeno voće i povrće, a te stvari tuženik više nije mogao prodati uslijed čega mu je urod propao, tuženik je protutužbenim zahtjevom potraživao naknadu štete kojeg je (kao i tužbeni zahtjev) prvostupanjski sud dobio, no s obzirom na to da tuženik nije pobijao žalbom prvostupanjsku presudu, u ovom drugostupanjskom postupku je sporno samo to da li tužitelj osnovano potražuje isplatu cijene isporučenog repromaterijala.

Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda koji smatra da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja, ovaj sud smatra da visina tužiteljeva potraživanja između stranaka nije sporna. Naime, ovaj sud prvenstveno ukazuje, a na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj, da je tuženik u svom podnesku predanom sudu na ročištu za glavnu raspravu od 5. studenog 2009. učinio nespornim činjenicu da je primio svu robu koja se nalazi u dostavljenim otpremnicama i računima (list 67. spisa). Nadalje, saslušani svjedok I. H. (tuženikova sestra) je u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 21. travnja 2010. izjavila da je „tužitelj ispostavljao račune na tuženika te da tuženik nije reklamirao račune od tužitelja s obzirom da je tuženik preuzeo od tužitelja sadnice te preparate za uzgoj sadnica te su računi formalno odgovarali cijeni sadnica i preparata te je tuženik i znao za navedene račune” (list 90. spisa).

Prema tome, budući da je tuženik u podnesku od 5. studenoga 2009. učinio nespornim činjenicu da je primio svu robu koja se nalazi u dostavljenim otpremnicama i računima i da je svjedok I. H. (koja je i pregovarala s tužiteljem u vezi cijelog posla) izričito izjavila da je tuženik preuzeo od tužitelja sadnice i preparate za uzgoj sadnica te su računi odgovarali cijeni isporučenih sadnica i preparata, visina tužiteljeva potraživanja na ime cijene za isporučeni repromaterijal između stranaka nije sporna, jednako kao što nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu isporuke repromaterijala tuženiku. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu utuženog iznosa svog potraživanja; naprotiv, tužitelj to u ovom postupku nije niti trebao dokazivati zato što je visina potraživanja na ime cijene isporučenog repromaterijala nesporna.

Nadalje, u odnosu na tuženikovo odbijanje plaćanja ispostavljenih računa jer je navodno ponuđena roba od strane tuženika bila nekvalitetna, ovaj sud napominje da je teret dokaza činjenice da je tužitelj neosnovano odbijao preuzeti tuženikovu robu na tuženiku, a s obzirom na to da je tuženik iznio tu činjenicu. Međutim, osim iskaza svjedoka I. H. koji je tvrdila da je urod bio dobar i da je tužitelj unatoč tome odbio preuzeti 60 vreća kupusa, tuženik nije predložio izvođenje niti jednog dokaza. Naprotiv, tužitelj je u svom podnesku od 25. studenog 2009. (list 75. spisa) pravilno istaknuo da tuženik ničim nije dokazao da je ostvario urod u količinama navedenim u podnesku u kojem je istaknuo protutužbeni zahtjev, a na tu okolnost je mogao predložiti sudu provođenje postupka osiguranja dokaza - upravo u tom postupku tuženik bi pribavio dokaze o količini i kvaliteti proizvedenog voća i povrća te time dokazao da je tužitelj neosnovano odbio primiti tuženikove proizvode. Međutim, budući da to tuženik nije dokazao, nije dokazao protupravnu tužiteljevu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu, pa je stoga sud prvog stupnja (nepobijenim) dijelom prvostupanjske odluke pravilno odbio kompenzabilnu protutužbu koju je tuženik podnio u podnesku od 5. studenog 2009. (tuženik tim podneskom nije izjavio sudski prijeboj - prigovor radi prebijanja, kako to pogrešno tužitelj navodi u žalbi).

Odredbom članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05 i 41/08) je propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Budući da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu predaje ugovorenog repromaterijala tuženiku kao kupcu u količini i cijeni prema utuženim računima, a tuženik nesporno nije ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja cijene, to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju cijenu isporučenog repromaterijala, kao i zatezne kamate prema odredbi članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom na to da je tuženik dospio u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku odluku u pobijanoj točki I. izreke, a na temelju odredbe članka 373. točka 2. Zakona o parničnom postupku.

Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik prema članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku u obvezi naknaditi prouzročene troškove postupka s tim da je prilikom odlučivanja o visini tih troškova valjalo uzeti u obzir samo visinu tužbenog zahtjeva - ovo stoga, jer je tužitelj svoj zahtjev za naknadom troška postupka (list 94. spisa) temeljio samo na visini tužbenog zahtjeva, a ne i na visini protutužbenog zahtjeva s kojim je također u cijelosti uspio u sporu. Prema tome, tužitelj osnovano potražuje trošak na ime zastupanja odvjetnika na ročištima za glavnu raspravu održanima 30. rujna 2009., 5. studenog 2009. i 3. prosinca 2009. u iznosu od 2.500,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 91/04, 37/05 i 59/07), kao i trošak sastava podneska od 28. listopada 2009. kojim je odgovorio na tuženikov prigovor-odgovor na tužbu te sastav podneska od 25. studenog 2009. u kojem je odgovorio na tuženikovu protutužbu u iznosu od 2.500,00 kn za svaki podnesak prema Tbr. 8. točka 1. navedene Tarife. Osim navedenih troškova, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 148/09) tužitelju valja priznati trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu održanima 17. ožujka 2010., 21. travnja 2010. i 8. srpnja 2010. u iznosu od 2.500,00 kn za svako ročište, te trošak zastupanja na ročištima održanima 13. siječnja 2010. i 19. svibnja 2010., ali ne u iznosu od 2.500,00 kn za svako ročište što je tužitelj tražio u svom zahtjevu za naknadom troška, već u iznosu od 625,00 kn prema Tbr. 9. točka 5. te Tarife budući da su ta ročišta odgođena prije početka raspravljanja.

Slijedom navedenog, ukupni tužiteljevi troškovi potrebni za vođenje prvostupanjskog parničnog postupka iznose 21.250,00 kn, što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost prema stopi tog poreza od 23 % važećoj u vrijeme poduzimanja svih parničnih radnji (4.887,50 kn) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.720,00 kn prema Tbr. 2. točka 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 26/03 - pročišćeni tekst) iznosi ukupno 27.857,50 kn.

Nadalje, sukladno odredbi članka 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku tužitelju valja priznati trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn (premda bi tužitelj sukladno odredbi Tbr.

10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika imao pravo na trošak u visini tog iznosa uvećanog za 25 %) i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 575,00 kn. Međutim, tužitelj neosnovano potražuje trošak sudske pristojbe za žalbu „po određenju suda” budući da taj zahtjev za naknadom troška nije točno određen u smislu odredbe članka 164. stavak 2. Zakona o parničnom postupku u pogledu svote troška kojeg tužitelj potražuje tim zahtjevom.

U Zagrebu 30. listopada 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

IVICA OMAZIĆ, v.r.