I Kž-107/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-107/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A TSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Ane Garačić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. B. K., zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 18. studenog 1996. broj K-10/96, u javnoj sjednici održanoj 18. studenog 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika i branitelja optuženika odvjetnika L. G.,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se žalba opt. B.K., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. B.K. za krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH zbog kojeg je presudom suda prvog stupnja proglašen krivim, temeljem čl. 34. st. 1. KZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina i 6 (šest) mjeseci u koju kaznu mu se temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. srpnja 1996. godine pa nadalje.

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gospiću proglasio je krivim opt. B.K. zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke suda o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izreče stroža kazna.

Optuženik se žali također zbog odluke suda o kazni, u kojoj žalbi predlaže, da se pobijana presuda preinači i optuženiku izreče blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, dok da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednici vijeća prisustvovao je branitelj optuženika odvjetnik L.G.

Žalba optuženika je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Državni odvjetnik prigovara pobijanoj presudi navodeći da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti i da ih nije dovoljno obrazložio. Posebno se to odnosi na sudjelovanje optuženika u domovinskom ratu, kao i na naglašavanje osobina ličnosti optuženika (ljubomora). Želja za djetetom optuženika ne može se uzeti kao olakotna okolnost, smatra državni odvjetnik, budući je o djetetu vodila isključivo brigu pokojna njegova supruga. Način izvršenja djela, ističe državni odvjetnik, govori za kvalificirani oblik toga krivičnog djela. Takovo izvršenje djela gotovo graniči sa ubojstvom na podmukao način. Prema tome, tvrdi isti žalitelj, sud je pri odmjeravanju kazne otegotne okolnosti potcijenio, dok je olakotne okolnosti precijenio.

Optuženik u svojoj žalbi navodi da je princip individualizacije kazne u znatnoj mjeri zapostavljen, a da je akcent stavljen na generalnu prevenciju, za što nije bilo razloga. Naime, djela te vrste u S., gdje živi optuženik, po broju su minorna, takav vid prevencije za grad S. i njegovu okolicu nema nikakove svrhe. Nadalje, ističe optuženik, olakotne okolnosti zaslužuju da se pravilnije cijene, a posebno da je optuženik neposredno prije djela zatekao oštećenicu sa osobom na koju je bio bolesno ljubomoran, a koja ljubomora je problem optuženikove ličnosti, kao jedna izrazitije naglašena njegova karakterna osobina. Pored toga sposobnosti optuženika da shvati djelo i upravlja svojim postupcima, prema nalazu vještaka bile su umanjene. Točno je, navodi isti žalitelj, da je jedna mlada osoba izgubila život, ali se ne smije zaboraviti da je dijete ostalo bez roditelja pa je trebalo voditi računa i o tome da ne bude predugo odvojeno i od drugog roditelja.

U svome odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, optuženik napominje da ne može biti ni govora o tome da je djelo optuženika poprimilo kvalificiran oblik, obzirom na način izvršenja djela, budući je sudska praksa o tome već zauzela stajalište prema kojem okrutnost i patnja žrtve moraju biti znatne i to po intenzitetu i trajanju.

Sud prvog stupnja cijenio je pravilno kao olakotnu okolnost raniju neosuđivanost optuženika i njegovo držanje pred sudom - priznanje djela, kao i sudjelovanje u domovinskom ratu, te njegovo psihičko stanje kritične zgode, dok mu je pravilno kao otegotno uzeo u obzir način izvršenja djela i okolnost da je jedna mlada žena izgubila život. Međutim, optuženik je u pravu kada ističe da generalna prevencija može biti uzeta u obzir kao relevantna okolnost u okvirima kazne zasnovane na krivnji, kad se radi o učestalim djelima te vrste u određenoj sredini. U konkretnom slučaju nema pokazatelja da u S. i njegovoj bližoj okolici su takova djela u porastu, pa nema opravdanja za to da se takovom prevencijom čini socijalno-pedagoški učinak na građane kao način stabiliziranja pravne svijesti ljudi toga kraja.

Obzirom na navedeno, ovaj sud drugog stupnja smatra da kazna zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci je primjerena društvenoj opasnosti djela što ga je počinio optuženik, njegovoj ličnosti, te da će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st.

2. OKZRH.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. ZKP ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u pobijanoj presudi bile počinjene povrede odredaba krivičnog postupka ili odredaba krivičnog zakona na štetu optuženika.

Obzirom na navedeno, trebalo je temeljem čl. 377. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. studenog 1997. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.