I Kž-43/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-43/1999-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. T. Č. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i okr. T. Č. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 14. siječnja 1999. br. Kv-658/98 (K-45/98), u sjednici održanoj 17. veljače 1999.,

r i j e š i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okr. T.Č. kao neosnovane.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 274. st. 4. ZKP/97, nakon podignute optužnice protiv okr. T.Č. i okr. G.H. zbog kaznenog djela kvalificiranog ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, po službenoj dužnosti i djelomičnim prihvaćanjem prijedloga okr. T.Č., izdvojeni su iz spisa izvornici i prijevodi ukupno osam izvješća švicarske policije K.A. i K.Z., pobliže označeni u toj izreci, te preslike novinskih isječaka, dok je odbijen prijedlog okr. T.Č. za izdvajanje izvješća policije K.A. u izvorniku spis A 10 list 233 do 235 i njegov prijevod list 252 do 254 spisa.

Ujedno je odlučeno da će se izdvojena pismena predati istražnom sucu radi odvojenog čuvanja.

Protiv tog rješenja žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i odbije prijedlog okrivljenika za izdvajanje pismena, a podredno da se ukidanjem odluke predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalbu je podnio i okr. T.Č. po svojoj braniteljici, odvjetnici B.J. iz Bjelovara, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, te iz spisa izdvoje i dijelovi obrazloženja optužnice koji se zasnivaju na izdvojenim zapisnicima.

Žalbe nisu osnovane.

Pogrešno je stajalište državnog odvjetnika da bi hrvatski sudovi, neovisno o propisima domaćeg prava, u konketnom slučaju trebali prihvatiti valjanima sve procesne radnje koje je u skladu sa svojim propisima poduzela švicarska policija. Naime, državni odvjetnik smatra da je samim pristankom da poduzme gonjenje protiv okrivljenika zbog kaznenog djela počinjenog na tlu Švicarske u smislu čl. 510. ZKP/93, Republika Hrvatska na određeni način pristala da prizna valjanost svih tamo poduzetih radnji, jer da se u protivnom ovaj institut međunarodnopravne pomoći ne bi mogao ostvariti.

Ovakovo tumačenje državnog odvjetnika moglo bi se prihvatiti u slučaju da se radi o procesnim radnjama poduzetim od strane švicarskih sudova u za to predviđenom postupku, te da između Republike Hrvatske i Švicarske konfederacije postoji zaključen ugovor o međunarodnopravnoj pomoći u kaznenim stvarima, što ovdje, međutim, nije ostvareno. Naime, prava i dužnosti država u pogledu međusobne pravne pomoći, a što u širem smislu obuhvaća i pojam ustupa, odnosno preuzimanja kaznenog progona, uređuju se prvenstveno dvostranim i višestranim međudržavnim ugovorima, nadalje odredbama međunarodnih konvencija - ovdje Europske konvencije o ustupanju gonjenja u krivičnim stvarima sklopljene u Strasbourgu 1972. godine, koju Republika Hrvatska, međutim, do danas nije potpisala niti ratificirala, te konačno odredbama domaćeg kaznenog prava. Podredno, ako i ne postoje formalni međudržavni akti, međunarodna pravna pomoć pruža se i na temelju faktičnog reciprociteta, a to je nesporno slučaj između Republike Hrvatske i Švicarske, jer zaključenog ugovora o tom pitanju među državama nema. Pri tome, promašeno je pozivanje državnog odvjetnika na odredbe Konvencije o izdavanju krivaca između Srbije i Švicarske od 1887. godine, budući da uvidom u tu konvenciju nisu uočene odredbe koje bi bile relevantne u konkretnom slučaju, dok pitanje postojanja faktičnog reciprociteta između Republike Hrvatske i Švicarske ionako nije sporno.

Zbog toga, a s obzirom da trenutačno ne postoji zaključeni ugovor o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, tj. ne postoji preuzeta obaveza o međusobnom priznavanju valjanosti provedenih procesnih radnji između država, za hrvatske sudove načelno su pravno valjani svi dokazi prikupljeni u državi moliteljici, ovdje Švicarskoj, osim onih koji se protive javnom poretku ili osnovnim načelima hrvatskog kaznenog zakonodavstva. U tom slučaju, doista, treba materijale dostavljene od strane švicarske policije podvrći kontroli sukladno čl. 9. i čl. 78. ZKP/97, kako je to učinio sud prvog stupnja.

S tim u vezi, dakle, zamoljena država, ovdje Republika Hrvatska, pokreće i provodi kazneni postupak protiv okrivljenih osoba primjenjujući odredbe svojeg materijalnog prava i po njima kažnjava počinitelje, procjenjujući procesnu valjanost već provedenih radnji i dokaza s aspekta domaćeg zakonodavstva.

Pobijanim rješenjem izdvojena su izvješća švicarske policije koja, osim što predstavljaju rezime poduzetih kriminalističkih i istražnih radnji (slično ovlaštenjima policije iz čl. 177. st. 1. i 2. ZKP/97), sadrže i reprodukciju iskaza koje su građani dali djelatnicima policije u okviru provedenih obavjesnih razgovora, što prema čl. 78. st. 3. ZKP svakako iz spisa treba izdvojiti, budući da se radi o dokazima na kojima se, sukladno izričitom procesnom propisu, ne može utemeljiti sudska odluka.

Osim toga, privremeno izvješće policije Kantona Aargau (izvornik spis B list 281 do 317 i prijevod list 144 do 179 spisa), sadrži podatke dobivene nadzorom i tehničkim snimanjem telefonskih razgovora građana H. -U.B. -M. iz ZUG-a i I.Č. iz L., koje podatke, s obzirom da nisu pribavljeni sukladno čl. 180. st. 1. i 2. ZKP, sud prvog stupnja također s pravom izdvaja iz spisa.

S druge strane, u pravu je državni odvjetnik da ne treba odreći valjanost svim provedenim radnjama samo iz razloga jer ih je poduzela strana policija. To, međutim, nije učinio niti sud prvog stupnja u pobijanom rješenju. Naime, one operativno-kriminalističke radnje, pa i formalne procesne radnje koje nisu u izričitoj suprotnosti s javnim poretkom i osnovnim načelima hrvatskog kaznenog zakonodavstva, i koje bi, uostalom, bila ovlaštena poduzeti i hrvatska policija u slučaju da je zločin ovdje počinjen, neće se izdvojiti iz spisa niti će im se odreći dokazna snaga, jer bi u suprotnom, doista, svaki ustup, odnosno preuzimanje kaznenog progona među državama, bio objektivno nemoguć.

Što se tiče izdvojenih novinskih isječaka, i ovaj Vrhovni sud smatra da ih iz spisa treba izdvojiti jer se u tim novinskim člancima na nedopustiv način, prije pravomoćne sudske odluke, aludira na kaznenu odgovornost okrivljenika kao počinitelja inkriminiranog kaznenog djela, a što je suprotno čl. 28. Ustava Republike Hrvatske. Ovom izdvajanju, u suštini, ne protivi se niti državni odvjetnik u svojoj žalbi.

Konačno, treba reći da niti žalba okr. T.Č. nije osnovana.

Naime, tom žalbom se predlaže iz obrazloženja optužnice državnog odvjetnika izdvojiti one navode kojima se reproducira sadržaj izjava koje su građani dali djelatnicima policije u okviru provedenih obavjesnih razgovora, čime bi se, smatra žalitelj, u potpunosti provelo načelo prema kojem nakon završetka istrage iz spisa treba izdvojiti sve obavijesti koje su građani dali redarstvenim vlastima u predkaznenom postupku (čl. 78. st. 3. ZKP). Međutim, ovakove navode žalbe nije moguće prihvatiti iz razloga što se konkretno radi o optužnom aktu državnog odvjetnika, pa se isti u ovoj fazi postupka može mijenjati i ispravljati samo vraćanjem optužnice državnom odvjetniku povodom prigovora u smislu čl. 274. st. 2. ZKP ili povodom zahtjeva predsjednika vijeća sukladno čl. 282. st. 1. ZKP.

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi da žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika nisu osnovane, pa je na temelju čl. 398. st. 3. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 17. veljače 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.