Rev-951/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 951/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlt. N.M. -Z., mlt. I.M. .Z., obje zastupane po majci i zakonskoj zastupnici A.M. -Z., te A.M. .Z. iz Z., a koju zastupa punomoćnik D.M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika "C. -o. " d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljicama protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. studenog 1993. godine br. Gž-8502/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. travnja 1993. br. Pn-3584/92, u sjednici održanoj dana 25. travnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljica odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom tuženica je obvezana isplatiti tužiteljicama pod 1. i 2. iznos od po 700.000 HRD (sada 700,00 kn) svakoj, a tužiteljici pod 3. iznos od 6,092.000 HRD (6.092,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. 4. 1993. do isplate i naknaditi im parnični trošak u iznosu od 437.000 HRD (sada 437,00 kn), dok je tužbeni zahtjev tužiteljica pod 1. i 2. odbijen u daljnjem iznosu od po 3.300.000 HRD (3.300,00 kn), a tužiteljice pod 3. u dijelu radi isplate daljnjeg iznosa od 4.908.000 HRD (sada 4.908,00 kn).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe svih tužiteljica i tuženice te prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude sve tužiteljice su izjavile reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se nižestupanjske presude preinače tako da se udovolji preostalom dijelu njihovog tužbenog zahtjeva te tuženicu obveže da naknadi revidenticama cjelokupne troškove spora uključujući i troškove revizije.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužiteljica protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali tuženica nije odgovorila na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora predstavljaju zahtjevi svih tužiteljica radi naknade štete koja im je nastala uslijed posljedica prometne nezgode dana 24. 7. 1992. godine koju je prouzrokovao osiguranik tuženice te odgovornost tuženice kao osiguratelja glede naknade nastale štete svim tužiteljicima nije bila sporna u postupku pred nižim sudovima.

Sve tužiteljice ističu, da im je trebalo dosuditi u cijelosti traženu naknadu za sve vidove nematerijalne štete, a tužiteljica pod 3. uz to smatra, da je trebalo udovoljiti u cijelosti njezinom zahtjevu glede naknade za tuđu pomoć i njegu te tvrde revidentice, da su njihovi zahtjevi odbijeni u pobijanom dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane nižih sudova.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižih sudova u postupku koji je pravomoćno dovršen ovaj Vrhovni sud nalazi da niži sudovi imajući u vidu, da su tužiteljice pod 1. i 2. u spomenutoj prometnoj nezgodi zadobile samo lakše tjelesne povrede koje su prouzrokovale bolove kratkog trajanja, te pretrpile kratkotrajan intenzivan strah koji nije u dužem vremenskom razdoblju narušio psihičku ravnotežu ovih tužiteljica - nisu pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO) na štetu tužiteljica pod 1. i 2. pri utvrđivanju visine novčane naknade ovim revidenticama za pretrpljene fizičke bolove dosuđene u iznosu od po 400.000 HRD (sada 400,00 kn) svakoj, odnosno za strah od po 300.000 HRD (sada 300,00 kn) svakoj od njih.

Nadalje ovaj revizijski sud nalazi, da su niži sudovi imajući u vidu jačinu pretrpljenih bolova i straha i njihovo trajanje kod tužiteljice pod 3. pravilno utvrdili visinu novčane naknade ovoj revidentici za pretrpljene fizičke bolove u iznosu 1,700.000 HRD (sada 1.700,00 kn); za strah u iznosu od 1,200.000 HRD (sada 1.200,00 kn), te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti (koji su posljedica smanjenja opće, životne i radne sposobnosti ove tužiteljice za 10%) u iznosu od 3,000.000 HRD (sada 3.000,00 kn), čime su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 200. st. 1. i 2. ZOO). Stoga su prigovori revidentica istaknuti u pravcu visine dosuđene novčane naknade za sve spomenute vidove nematerijalne štete po nalaženju ovog Vrhovnog suda neosnovani.

Niži sudovi u provedenom postupku utvrdili su kroz koje vrijeme i u kojem opsegu je tužiteljici pod 3. bila potrebna tuđa pomoć i njega (kroz četiri mjeseca tri puta tjedno po četiri sata - ukupno 192 sata) uslijed privremene nesposobnosti za obavljanje uobičajenih težih fizičkih poslova u domaćinstvu zbog posljedica zadobivenih povreda, te su joj dosudili naknadu za tuđu pomoć i njegu za navedeno razdoblje polazeći od predvidivih troškova koje bi ova revidentica imala, da je u kritično vrijeme prema tadašnjim tržišnim cijenama plaćala takvu uslugu osobi koja se bavi takvim poslovima i na taj su način pri utvrđivanju naknade za ovaj vid materijalne štete po nalaženju ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 195. st. 1. ZOO).

Iz izloženog slijedi da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a kako nije u postupku pred nižim sudovima učinjena ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), te kako su niži sudovi protivno revizijskim tvrdnjama pravilno odlučili i o troškovima spora (čl. 154. st. 2. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 25. travnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.