Rev-775/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 775/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B. iz P., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u P., protiv tužene M. A. iz P., zastupane po punomoćniku M. I., odvjetniku u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2463/08-2 od 13. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli broj P-2336/07-11 od 24. travnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužene kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženoj da tužitelju plati iznos od 17.074,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa kamatama po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge oročene bez posebne namjene tekućim na taj iznos počevši od 2. travnja 2007. pa do isplate, a ujedno je tuženoj naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, a odbijen je kao neosnovan i zahtjev tužene za naknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena isplati iznos od 17.074,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na ime stjecanja bez osnove temeljem ugovora o kreditu i ugovora o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja tražbine.

U postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i ujedno fiducijarni dužnik te tužena kao kreditor sklopili 29. svibnja 1997. ugovor o kratkoročnom kreditu i sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva,

- da je u navedenom ugovoru iznos kredita iznosio 46.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita sa rokom povrata do 31. prosinca 1997. uz kamatnu stopu od 5% mjesečno,

- da je čl. 3. navedenog ugovora kao osiguranje tražbine tužitelj i korisnik kredita kao fiducijarni dužnik prenio na tuženu pravo vlasništva sa svog imena na ime tužene kao vjerovnika nekretnine upisane u zk.ul. br. 5644 i to k.č.br. 1093 u naravi dvosobni stan ukupne površine od 79,33 m[2] upisan u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli,

- da je u navedenom sporazumu radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva određeno da u slučaju zakašnjenja tužitelja s isplatom, tužena kao vjerovnik ima pravo se naplatiti prodajom navedene nekretnine odnosno postati punopravnim vlasnikom iste,

- da su stranke sklopile aneks ugovora o kratkoročnom kreditu i sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva 13. kolovoza 1997. kojim su izmijenile čl. 3. Osnovnog ugovora o kratkoročnom kreditu na način da je radi osiguranja tražbine i troškova naplate korisnik kredita i fiducijarni dužnik dopustio prijenos vlasništva sa svog imena na ime kreditora na nekretnini u naravi stan u P., ..., površine 79,33 m[2] , situiranog u zgradi izgrađenoj na kč.br. 1093 i upisanoj u zk.ul. 5664, poduložak 2565 iz k.o. P.,

- da tužitelj nije u roku izvršio svoju obvezu temeljem sklopljenog ugovora o kreditu slijedom čega je temeljem čl. 277. st. 5. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96 – dalje: OZ) tužena postala punopravni vlasnik stana u P., ...,

- da je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Puli broj P-3719/04 koji je vođen po tužbi ovdje tužitelja protiv ovdje tužene, i u kojem je pravomoćno utvrđena djelomična ništavost ugovora (odredbe ugovora) o kratkoročnom kreditu i sporazuma radi osiguranja tražbine prijenosom vlasništva od 29. svibnja 1997. broj ..., kao i aneksa tom ugovoru od 13. kolovoza 1997. broj ... sklopljen između stranaka i to za ugovoreni iznos preko 6.445,33 EUR-a (kao protuvrijednost iznosa od 12.605,97 DEM), u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate,

- da je razlika između tražbine tužene prema tužitelju na ime sklopljenog ugovora o kratkoročnom kreditu i na ime koje tražbine je zbog neplaćanja tužitelja o dospjelosti tužena postala punopravni vlasnik stana u P. koji je prenesen na tuženu radi osiguranja te tražbine, u iznosu od 17.074,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši da su ispunjene pretpostavke iz čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO) odnosno da je tužena stekla bez osnove iznos od 17.074,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti obzirom da su ugovor o kratkoročnom kreditu i sporazum radi osiguranja tražbine prijenosom prava vlasništva od 29. svibnja 1997. kao i njihovi aneksi od 13. kolovoza 1997. utvrđeni djelomično ništavi (odredba o visini kredita) preko iznosa od 6.445,33 EUR-a, pa je tužena u obvezi vratiti tužitelju ono što je primila temeljem nevaljanog pravnog posla.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužena ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa je tako izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima iznijetim u obrazloženju pobijane presude, a ukupno presuda nema valjanih razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Tužena također ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer je još u žalbi ukazano da je prvostupanjski sud izvršio nevaljanu ocjenu dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pa da drugostupanjski sud nije sankcionirao takvu očiglednu povredu prvostupanjskog suda. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužena u bitnom iznosi da je pogrešno primijenjena odredba čl. 277. st. 1., 2. i 5. OZ, a slijedom toga i odredba čl. 210. ZOO, jer je prava volja bila tužitelja da na ime svog dugovanja prema tuženoj istoj prepusti sporni stan koji je bio predmet prijenosa vlasništva radi osiguranja tražbine i gdje uopće nije bitno koja je bila visina te tražbine, a ugovori kao takvi nisu u cijelosti ništavi već samo u pogledu iznosa tražbine.

Suprotno navodima tužene u reviziji drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su u cijelosti razumljivi, jasni te nema proturječnosti između obrazloženja i izreke slijedom čega se drugostupanjska presuda može valjano ispitati. Drugostupanjski sud također nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP obzirom da po navodu tužene nije sankcionirao tu istu povredu prvostupanjskog suda u odnosu na ocjenu dokaza, i to iz razloga jer je prvostupanjski sud sam izvršio ocjenu dokaza na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i što je isključivo pravo prvostupanjskog suda. Slijedom toga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužena u obvezi vratiti tužitelju zatraženi iznos od 17.074,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, a koji iznos predstavlja razliku između tražbine tužene nakon djelomičnog utvrđenja ništavim ugovora, odnosno u biti odredbe ugovora o kratkoročnom kreditu i sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva kao i aneksa tih ugovora. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari radi se o djelomičnoj ništavost i kada tužena u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO je dužna vratiti tužitelju sve ono što je primila po osnovi takve djelomične ništavosti. Točna je tvrdnja tužene da sporni ugovor o kratkoročnom kreditu kao i sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nisu utvrđeni ništavim već samo odredba o visini tražbine preko iznosa od 6.445,33 EUR-a, slijedom čega prijenos prava vlasništva na tuženu spornog stana na ime te tražbine nije upitan. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari tužena je putem javnog bilježnika u cijelosti postupila sukladno odredbi čl. 277. OZ i u propisanom postupku temeljem odredbe čl. 277. st. 5. OZ postala je na ime činjenice što tužitelj nije izvršio svoju obvezu punopravni vlasnik stana koji je bio predmet sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva.

Međutim, upravo iz odredbe čl. 277. st. 5. OZ proizlazi da ako protivnik osiguranja ne postupi prema odredbama čl. 277. st. 1. i 2. OZ smatrat će se da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik stvari, odnosno punopravni imatelj prava koji su na njega preneseni, za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te poreza na promet. Dakle, iz same odredbe čl. 277. st. 5. OZ proizlazi da mora postojati ekvivalent između stjecanja prava vlasništva i cijene koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te poreza na promet. U konkretnom slučaju upravo ta tražbina za koju je izvršen prijenos prava vlasništva je kasnije smanjena na iznos od 6.445,53 EUR-a obzirom da je utvrđena djelomična ništavost preko tog iznosa, pa i ovaj sud prihvaća da tužitelj ima pravo temeljem odredbe čl. 104. st. 1. u vezi čl. 210. ZOO potraživati razliku između stvarne tražbine i one koja je uzeta u obzir kod postupanja u smislu odredbe čl. 277. st. 5. OZ. Kod toga također treba napomenuti da u smislu odredbe čl. 15. st. 1. ZOO kod zasnivanja dvostranih ugovora sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a upravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari ostvaruje se to načelo, kao i načelo savjesnosti i poštenja navedeno u čl. 12. ZOO. Potpuno je neprihvatljivo stajalište tužene da je tako svejedno koja je bila visina tražbine tužene prema tužitelju u trenutku ispunjenja uvjeta iz čl. 277. st. 5. OZ, jer bi to značilo da u takvim slučajevima dužnik i ujedno fiducijarni dužnik ne bi imali nikakvih mogućnosti ostvarenja svojih prava u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO nakon što je određeni ugovor utvrđen ništavim, odnosno odredba ugovora djelomično ništavom. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji ističe tužena u reviziji.

Obzirom na navedeno, temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužene kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 3. veljače 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.