Revr-422/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz S., koga zastupa punomoćnica K. M., odvjetnica u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2960/04 od 25. veljače 2005. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1292/03 od 24. veljače 2004. godine, u sjednici održanoj dana 13. rujna 2006. godine,
Legislator headnote
AI generatedRevr-422/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje u tekstu: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 422/06-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz S., koga zastupa punomoćnica K. M., odvjetnica u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2960/04 od 25. veljače 2005. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1292/03 od 24. veljače 2004. godine, u sjednici održanoj dana 13. rujna 2006. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za razliku manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. lipnja 2000. godine do 31. prosinca 2001. godine u ukupnom iznosu od 137.604,02 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.
Ujedno je odlučeno da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.040,00 kn.
Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tužitelj iz svih zakonom određenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud reviziju usvoji, preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti, odnosno pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
Tužena na reviziju nije odgovorila.
Revizija nije osnovana.
Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje u tekstu: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za koju tužitelj smatra da mu je trebala biti isplaćena prema Ugovoru o službi u hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama, a ne prema Odluci o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i namještenika koju je donio Predsjednik Republike dana 11. svibnja 1995. godine (dalje u tekstu: Odluka), sukladno odredbi čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 23/95, 33/95 i 105/99).
Nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalno prava.
U postupku je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Ugovor o službi u hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama 5. prosinca 1992. godine prema kojem je tužitelj trebao primati plaću prema koeficijentu utvrđene osnovice u visini od tri i pol prosječne mjesečne isplaćene netto plaće po radniku u gospodarstvu Hrvatske, prema posljednjem tromjesečnom prosjeku objavljenom u "Narodnim novinama" (čl. 6. st. 1. alineja 1. Ugovora).
Nižestupanjski sudovi su zaključili da se tužitelju nije mogla obračunavati i isplaćivati plaća temeljem citiranog Ugovora, jer je temeljem Odluke od 11. svibnja 1995. godine koja je donijeta temeljem odredbe čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, određeno da se ista primjenjuje na isplate plaća od 1. svibnja 1995. godine, kao i da danom stupanja na snagu Odluke prestaju vrijediti sve donesene odluke zapovjedi i drugi akti, kojima čje opisano navedenom Odlukom.
je bilo uređeno podru
Ugovor je sklopljen temeljem čl. 22. st. 2. toč. 12. Zakona o obrani ("Narodne novine", broj 49/91, 43a/91, 73/91, 19/92 i 55/92) prema kojem Ministarstvo obrane obavlja poslove koji se odnose na provođenje i utvrđivanje kadrovske politike.
U vrijeme sklapanja ugovora bio je na snazi Zakon o preuzimanju saveznih zakona ("Narodne novine", broj 52/91) kojim je preuzet Zakon o službi u oružanim snagama ("Službeni list" br. 7/85, 20/89, 40/89 i 26/90) time da nisu preuzete neke odredbe tog Zakona, pa tako i odredbe Glave XII. čl. 308. – 351. koji govore o osobnim dohocima, naknadama i drugim primanjima, što znači da nije bilo zakonskog propisa koji bi regulirao visinu plaće i drugih primanja djelanih vojnih osoba.
Tek Zakon o službi u oružanim snagama (stupio na snagu 13. travnja 1995. godine) odredbom čl. 136. propisuje da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba određuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane.
U skladu citirane zakonske odredbe Vrhovni zapovjednik je donio Odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba 11. svibnja 1995. godine, te 10. listopada 2000. godine i 21. svibnja 2001. godine prema kojoj su isplaćivane plaće i ostala beriva djelatnim vojnim osobama. Nakon donošenja Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 32/02 i 58/02) plaće su se isplaćivale u skladu s Odlukom Ministra obrane Republike Hrvatske, a koja je donesena temeljem ovlaštenja iz čl. 170. tog Zakona.
Prema odredbi čl. 90. Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. (“Narodne novine”, broj 56/90), u Služenom glasniku Republike Hrvatske moraju biti objavljeni samo zakoni, a ne i drugi propisi.
U toč. XXIV Odluke propisano je da ona stupa na snagu danom donošenja i primjenjuje se od isplate za mjesec svibanj 1995. Dakle, ne stupa na snagu objavom u "Narodnim novinama", već danom donošenja.
Utvrđeno je da su tužitelju kroz utuženo razdoblje isplaćivana primanja koja su ga pripadala u skladu sa Zakonom o službi u oružanim snagama i propisima donesenim na temelju tog Zakona, stoga je pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu plaće prema Ugovoru o službi u oružanim snagama.
Dakle, nakon što je navedenim Zakonom propisana visina plaće djelatnih vojnih osoba ima se primjenjivati Zakon, a ne odredbe ranije sklopljenog Ugovora koji je sklopljen u vrijeme kada nije bilo zakona koji bi propisivao visinu primanja djelatnih vojnih osoba, pa su revizijski navodi revidenta u tom pravcu u cijelosti osnovani, jer kada je zakonom nešto izričito propisano ima se primijeniti zakon.
Ukoliko tužitelj nije bio zadovoljan visinom plaće i drugih primanja pripisanim zakonom mogao je tražiti raskid ugovora sukladno odredbi čl. 9. citiranog Ugovora, po kojem se ugovor sklapa na tri godine i produžuje za navedenih tri godine ukoliko nijedna od ugovornih strana ne zatraži raskid ugovora 30 dana prije isteka roka od tri godine za koji je ugovor i sklopljen. Znači, tužitelj je mogao tražiti raskid Ugovora još 1995. godine, pa zatim ponovno 1998. godine, jer je ugovor sklopljen 5. prosinca 1992. godine.
Pravilno su sudovi, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, odmjerili tuženiku trošak parničnog postupka, pa su i u tom pravcu neosnovani navodi revidenta.
Radi naprijed navedenog temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 13. rujna 2006. godine
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.