Revt-89/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., S., (ranije P. d.o.o., S.), kojeg zastupa V. M., odvjetnik u S., protiv I-tuženika A. R. d.o.o, Z., II- tuženika R. t. d.o.o., Z., i III-tuženika N. b. d.d., Z., (ranije D. b. d.d., Z.), kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Z., radi poništenja sporazuma, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5276/07 od 20. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2748/04 od 2. lipnja 2005., u sjednici održanoj 29. travnja 2009.,
Legislator headnote
AI generatedRevt-89/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ovaj sud je ispitao pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/05 i 117/03 – dalje: ZPP), što znači u dijelu u kojem se pobija i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Full text
Broj: Revt 89/08-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., S., (ranije P. d.o.o., S.), kojeg zastupa V. M., odvjetnik u S., protiv I-tuženika A. R. d.o.o, Z., II- tuženika R. t. d.o.o., Z., i III-tuženika N. b. d.d., Z., (ranije D. b. d.d., Z.), kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Z., radi poništenja sporazuma, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5276/07 od 20. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2748/04 od 2. lipnja 2005., u sjednici održanoj 29. travnja 2009.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u toč. I. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se poništi sporazum radi osiguranja novčane tražbine od 8. srpnja 1997. u dijelu u kojem se zasniva založno pravo na nekretnini tužitelja upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Samoboru kao čkbr. 2213 upisano u zk.ul. 5482 k.o. S. koja u naravi predstavlja zgradu površine od 1235 m[2] u vlasništvu tužitelja s dijelom od 1096/1235 dijela.
Ujedno je naloženo tužitelju da III-tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.047.226,00 kn.
Drugostupanjskom presudom (pogrešno naznačeno – rješenje) odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija je neosnovana.
Ovaj sud je ispitao pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/05 i 117/03 – dalje: ZPP), što znači u dijelu u kojem se pobija i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Okolnost što je drugostupanjski sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu „rješenjem“ ne čini drugostupanjsku odluku nerazumljivom, zbog koje se zakonitost i pravilnost iste ne bi mogla ispitati.
Riječ je o očitoj pogrešci u pisanju u smislu odredbe čl. 342. ZPP-a koju će sud u svako doba ispraviti.
Daljnji revizijski navodi tužitelja, da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama su također neosnovani.
Naime, razlozi presude korespondiraju sa činjeničnim stanjem utvrđenim od strane prvostupanjskog suda, a koje je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio, kao i pravne zaključke utemeljene na istom, pa se pobijana presuda može ispitati tim više što je drugostupanjski sud postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i odgovorio samo na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
Naime, u žalbi tužitelj je isticao da je među strankama postojao nesporazum o prirodi ugovora, odnosno da se radi o fiktivnom pravnom poslu, no kako je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio poništenje ugovora to je prvostupanjski sud postupajući u smislu čl. 2. st. 1. ZPP-a raspravljao i odlučivao samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, a drugostupanjski sud je mogao ispitivati prvostupanjsku presudu samo u tim granicama.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
I u ovoj fazi postupka sporno je jesu li pravilno primijenjene odredbe čl. 61., 62., te čl. 65. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO).
Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je riječ o sporazumu o osiguranju novčane tražbine koji je zaključen između stranaka na temelju čl. 262. do 272. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 57/96 i dr. – dalje: OZ), koji je podnijet javnom bilježniku na potvrdu (list 10 spisa).
Između stranaka nije ni sporno da je javni bilježnik M. J. 18. srpnja 1997. ispitao taj sporazum i utvrdio da odgovara propisima o javnim bilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Iz potvrde je razvidno da je javni bilježnik ispravu pročitao strankama i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu izvršnog javnobilježničkog akta i da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz tog proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj pravnoj volji.
Iz samog sadržaja sporazuma proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da postoji tražbina III-tuženika prema II-tuženiku u visini od 1.500.000 DEM (prema općem ugovoru sklopljenom između II-tuženika i III-tuženika) i da se radi osiguranja tog potraživanja sklapa sporazum radi osiguranja novčane tražbine uknjižbom založnog prava na nekretninama protivnika time da je III-tuženik predlagatelj osiguranja, II-tuženik protivnik osiguranja, a tužitelj i I-tuženik protivnici osiguranja i zalogodavci.
Tužitelj je tijekom cijelog postupka tvrdio da je sporazum o osiguranju sklopio radi realizacije ugovora broj 07/97, koji je sklopio s I-tuženikom radi zajedničkog poslovanja u nabavi, uvozu, financiranju, prodaji automobila i dr., ali da do realizacije tog ugovora nije došlo, a iz razloga koji su bili izvan volje stranaka.
Stoga sada i u reviziji ponavlja tvrdnju da je bio doveden u bitnu zabludu kada je potpisivao sporazum radi osiguranja novčane tražbine prema općem ugovoru sklopljenom između II-tuženika i III-tuženika.
Sudovi s osnovom nisu prihvatili takve tvrdnje tužitelja.
Naime, utvrđeno je u postupku da tužitelj ni u punomoći (list 7 spisa) kojom je ovlastio N. R. da upiše založno pravo u korist III-tuženika radi dobivanja garancije ili kredita ne ograničavajući ni visinu kredita ili garancije nije odredio da dopušta upis založnog prava samo radi osiguranja tražbine koja bi nastala u izvršenju ugovora broj 07/97.
Osim toga zalaganje nekretnina u korist trećeg kao što je ovdje slučaj kod osnivanja hipoteke dopušteno je i u skladu sa Zakonom o vlasničkim i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96 i dr. – dalje: ZOV) i vrši se u postupku koji je reguliran Ovršnim zakonom, a kako je već ranije istaknuto on je upravo i proveden u skladu s navedenim odredbama OZ-a.
Stoga tvrdnja da nije pročitao sporazum tužitelja ne ispričava budući da je u smislu čl. 61. st. 2. ZOO-a strana koja je u zabludi i može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.
Sudovi su s osnovom otklonili i primjenu čl. 62. ZOO-a kojim je propisano da se bitnom zabludom smatra i zabluda o pobudi, koja je bila odlučna za preuzimanje obveze, ali kod ugovora bez naknade, no prema čl. 307. st. 2. ZOV-a ugovor o zalogu je naplatni pravni posao.
Kako tužitelj nije ničim dokazao da bi III-tuženik u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati za eventualnu prijevaru učinjeno od I i II-tuženika (u smislu odredbe čl. 65. st. 1. i 3. ZOO-a), to su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
Budući da se nisu ostvarili revizijski razlozi valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 29. travnja 2009.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.