Rev-2433/2018-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2433/2018-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. L. iz V. G., OIB: ..., i II-tužitelja S. C. iz H. T., OIB: ..., zastupanih po punomoćniku K. N., odvjetniku u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., zastupanog po punomoćnici A.-M. B. iz Z., radi činidbe i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-867/2018-2 od 16. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5265/11-60 od 28. veljače 2018., u sjednici održanoj 28. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-867/2018-2 od 16. svibnja 2018. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5265/11-60 od 28. veljače 2018. kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži da na nekretnini u vlasništvu tužitelja oznake k.č.br. 131/1 zk.ul. 117 k.o. H. površine 596 čhv, uspostavi prijašnje stanje uklanjanjem postavljenog asfalta i ostalih stvari koje se nalaze na njoj te ju slobodnu od osoba i stvari preda u neposredni posjed tužiteljima te isplatiti tužiteljima iznos 500.000,00 kn na ime naknade zbog korištenja te nekretnine, kao i odbijen podredni tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se tuženiku naloži isplatiti im iznos 2.143.573,60 kn sa zateznim kamatama od 19. srpnja 2011. do isplate, te je ujedno naloženo tužiteljima isplatiti tuženiku iznos 245.659,40 kn na ime troškova postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer ista sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati. Revizijski navodi tužitelja kojima pokušavajući obrazložiti postojanje te bitne povrede odredaba parničnog postupka i u tu svrhu vrše analizu obrazloženja prvostupanjske presude koja je potvrđena pobijanom drugostupanjskom presudom, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika zahtijevaju uspostavu prijašnjeg stanja na nekretnini oznake k.č.br. 131/1 zk.ul. 117 k.o. H. površine 596 čhv, u naravi dio I. u., V. p., uklanjanjem asfalta i predmeta koji su na njoj postavljeni te isplatu 500.000,00 kn na ime naknade za korištenje te nekretnine; podredno zahtjev tužitelja za isplatu 2.143.573,60 kn na ime naknade vrijednosti te nekretnine.

Nižestupanjski sudovi odbili su kako glavni tako i podredni tužbeni zahtjev oba ocijenivši neosnovanim, a polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelji upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici čest. zem. 131/1 zk.ul. 117 k.o. H., površine 596 čhv, koja u naravi je dio I. u. u V. p., a koja

- da je nastala u postupku izmjere i iskolčenja čest. zem. 1643 izvršenog 1981. na zahtjev tužitelja, njihovog pravnog prednika odnosno suvlasnika okolnih nekretnina, a radi omogućavanja ishođenja građevinskih dozvola za izgradnju njihovih kuća na tim nekretninama, nakon čega

- da su tužitelji te ostali vlasnici okolnih nekretnina pristupili građenju svojih objekata uz novoformirani put, kasnije 1989. asfaltiran te označen kao I. u., a na kojoj

- da su tijekom 2005. i 2006. izvođeni radovi na uređenju i održavanju te prometnice, sve na temelju ugovora sklopljenih između G. Z. d.o.o. i Z. c. d.o.o. odnosno naručitelja radova G. k. g. d.o.o., Podružnica Z. c.

Pritom nižestupanjski sudovi ocjenjuju da unatoč tome što u odnosu na spornu nekretninu nije proveden postupak eksproprijacije su u okolnostima konkretnog slučaja tužitelji izvršenom parcelacijom 1981. te tada formiranjem k.č.br. 1643/1, sada k.č.br. 131/1 k.o. H. kao posebne čest. zem., u naravi puta 1989. asfaltirane i pretvorene u I. u., dakle javne ceste prestali izvršavati vlasničkopravna ovlaštenja na istoj, te ostali bez faktične vlasti na njoj. Stoga zahtjev tužitelja za uspostavu prijašnjeg stanja na predmetnoj nekretnini uklanjanjem asfalta i ostalih predmeta na tom dijelu I. u. i zahtjev za njezinu predaju u posjed tužiteljima ocjenjuju neosnovanim, sve polazeći od odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP), kao i da je neosnovan podredni tužbeni zahtjev za isplatu s osnova naknade za oduzetu čest. zem. 131/1, jer da je taj zahtjev obuhvaćen zastarom u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), jer da je zastarni rok za ovu tražbinu tužitelja izvjesno počeo teći 1989. kada je put – I. u. asfaltirana, a time i oni onemogućeni u raspolaganju spornom nekretninom od kada više nisu mogli zahtijevati povrat zemljišta već naknadu za zemljište oduzeto bez zakonom propisanog postupka, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku (čl. 371. ZOO).

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužitelji uz ostalo u reviziji prigovaraju da tuženik ne bi bio na temelju zakona ovlašten posjedovati predmetnu prometnicu (I. u.) u odnosu na koju da u spisu nema podataka da spada u nerazvrstane ceste.

Prema odredbi čl. 98. st. 1. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11 – dalje: ZC) nerazvrstane ceste su ceste koje se koriste za promet vozilima i koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim tim zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu tog zakona, a koje prema stavku 2. i 3. tog članka odlukom određuje ministar koja se objavljuje u "Narodnim novinama".

Kako I. u. u čijem sastavu se nalazi sporna nekretnina nije određena kao javna cesta, ista ima karakter nerazvrstane ceste.

Prema odredbi čl. 100. ZC nerazvrstanu cestu čine cestovna građevina, nogostup, biciklističke staze, te sve prometne i druge površine na pripadajućem zemljištu; građevna čestica odnosno cestovno zemljište u površini koju čine površina zemljišta na kojoj prema projektu treba izgraditi ili je izgrađena cestovna građevina, površina zemljišnog pojasa te površina zemljišta na kojem su prema projektu ceste izgrađene ili se trebaju izgraditi građevine za potrebe održavanja ceste i pružanja usluge vozačima i putnicima; zemljišni pojas s obiju strana ceste potreban za nesmetano održavanje ceste širine prema projektu ceste; prometna signalizacija i oprema za upravljanje i nadzor prometa; javna rasvjeta i oprema.

Prema odredbi čl. 101. st. 1. ZC nerazvrstana cesta je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi.

Prema odredbi čl. 131. st. 1. ZC ceste koje se na dan stupanja na snagu tog zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu tog zakona postaju nerazvrstane ceste.

Prema odredbi stavka 6. tog članka nekretnine koje su prema tom zakonu nerazvrstane ceste i bile su u uporabi kao nerazvrstane ili javne ceste prije 1. siječnja 1997., javno su dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze.

Polazeći od citiranih odredbi i rezultata provedenog postupka ocijeniti je da Imotska ulica, u čiji sastav je uključena sporna čest. zem. 131/1 još od 1989. jest nerazvrstana cesta koja je bila u uporabi i prije 1. siječnja 1997. i kao takva je javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu tuženika kao jedinice lokalne samouprave, a tuženik pošteni posjednik iste. U skladu s tim ova nerazvrstana cesta čiji sastavni dio je sporna čest. zem. 131/1 je na temelju zakona u vlasništvu tuženika, a zbog čega je neosnovan kako zahtjev za uspostavu u prijašnje stanje i predaju iste tužiteljima tako i onaj za naknadu im štete zbog korištenja ove, a sve polazeći od odredbe čl. 163. st. 1. i čl. 164. st. 1. ZVDSP.

Točno je da u odnosu na predmetnu nekretninu postupak eksproprijacije (sada izvlaštenja) nije proveden, no kako je tuženik na temelju zakona stekao vlasništvo na toj nekretnini, te nema pretpostavki za osnovanost zahtjeva tužitelja za uspostavu i prijašnje stanje te povrat ove nekretnine u posjed tužiteljima, a svoj zahtjev za naknadu im vrijednosti otuđene nekretnine podnijeli izvan zakonom propisanog zastarnog roka iz čl. 371. ZOO (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-1973/14-3 od 12. travnja 2016.), to je pravilno i taj zahtjev odbijen kao neosnovan.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 28. siječnja 2020.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.