Rev-113/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-113/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Miljenke Vraničar, Petra Milasa i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Đ. iz Z., zastupanog po punomoćniku N. A., odvjetniku iz Z., protiv tuženice R. H. –. Ministarstva, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi poništenja odluke tuženice i isplate, odlučujući o reviziji tuženice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7975/98 od 22. veljače 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-238/97 od 12. ožujka 1998. godine, u sjednici održanoj dana 25. srpnja 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništeno je rješenje tuženice od 31. kolovza 1993. godine i odluka od 11. listopada 1993. godine, te je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 7.449,30 kn, sa zateznom kamatom, pobliže označenom u izreci, kao i nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 3.122,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavila je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju tuženice i prenači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 - u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa samo kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Kako revident ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda, niti ih konkretno naznačuje, ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora u ovom postupku predstavlja zahtjev tužitelja upravljen na poništenje rješenja tuženice od 31. kolovoza 1993. godine i odluke od 11. listopada 1993. godine, koje je tuženica donijela u provođenju pravomoćne presude istog suda o vraćanju na rad, te zahtjev za isplatu razlike plaće za sporno razdoblje u iznosu od 7.449,30 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su pravomoćnom presudom istog suda broj Pr-146/92 od 01. veljače 1992. godine poništeni rješenje tuženice od 15. studenog 1992. godine i odluka od 09. siječnja 1992. godine, te naloženo tuženici da tužitelja rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi u isti organ uprave ili drugi organ uprave;

- da je tuženica bila dužna vratiti tužitelja u radni odnos s danom 26. travnja 1992. godine, obzirom da je tužtielju prestao radni odnos s danom 25. travnja 1992. godine;

- da je u provođenju citirane pravomoćne presude suda, tuženica donijela rješenje od 31. kolovoza 1993. godine, kojim prima na rad tužitelja sa danom 01. rujna 1993. godine i ostavlja ga neraspoređenim do 01. prosinca 1993. godine, te utvrđuje plaću u visini prosječne plaće ostvarene u 1992. godini;

- da je protiv navedenog rješenja tužitelj podnio prigovor koji je odbijen odlukom tuženice od 11. listopada 1993. godine, kao neosnovan;

- da je tuženica u spornom razdoblju od 23. travnja 1993. godine do 01. prosinca 1993. godine primila u radni odnos 12 inspektora rada od čega pet u Z., a sedam izvan Z. (uvid u spis Pr-59/94-list 25 i 45 spisa);

- da je tuženica imala mogućnosti rasporediti tužitelja na odgovarajuće radno mjesto;

- da je nezakonitim odlukama tužitelj oštećen u plaći za iznos od 7.449,30 kn, koja visina iznosa među strankama nije sporna.

U takvoj činjeničnoj situaciji, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su poništili pobijano rješenje tuženice od 31. kolovoza 1993. godine i odluku od

11. listopada 1993. godine kao nezakonite i tužitelju pravilno dosudili iznos od 7.449,30 kn, koja visina iznosa među strankama nije sporna.

Naime, po ocjeni ovog revizijskog suda, pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi da u okolnostima konkretnog slučaja, primajući tužitelja na rad s danom 01. rujna 1993. godine i ostavljajući ga neraspoređenog u razdoblju od 01. rujna 1993. godine do 01. prosinca 1993. godine, u situaciji kad je utvrđeno da je u okviru svog autonomnog prava tuženica imala mogućnosti rasporediti tužitelja na odgovarajuće radno mjesto, tuženica nije postupila po pravomoćnoj presudi istog suda br. Pr-146/92 od 01. veljače 1992. godine, kojom je ostvaren kontinuitet radnog odnosa tužitelja, pa je tuženica bila dužna vratiti tužitelja u radni odnos s danom 26. travnja 1992. godine, obzirom da je tužitelju radni odnos prestao s danom 25. travnja 1992. godine.

Neosnovano se revident poziva na odredbu čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o inspekciji rada (“Narodne novine” br. 9/91), koji je bio na snazi i ranije u vrijeme donošenja poništene odluke o prestanku radnog odnosa, jer iz sadržaja i smisla citirane odredbe proizlazi da iako Vlada Republike Hrvatske imenuje inspektore rada, ministar je ovlašten odlučivati o prijedlogu inspektora rada, sukladno potrebama službe.

Također se neosnovano revident poziva i na primjenu odredbe čl. 381. Zakona o upravi (“Narodne novine” br. 16/78, 50/78, 59/75, 45/85, 41/90, 47/90 i 53a/91), obzirom da iz utvrđenja sudova proizlazi da su kod tuženice u postupku provođenja pravomoćne presude suda o vraćanju na rad postojale mogućnosti da se tužitelja rasporedi na odgovarajuće poslove sukladno njegovoj stručnoj spremi.

Iz navedenih razloga, a kako se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 25. srpnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.