Self-written will invalid due to lack of original; photocopy rejected as non-compliant with strict formalities.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the revision against the lower court's ruling that declared a handwritten will invalid. The defendant submitted a photocopy of a purported self-written will, but the plaintiff argued the original was destroyed and the photocopy was forged. The court held that a self-written will must be strictly formal, requiring the testator's own handwriting and signature, which a photocopy cannot satisfy.
Legislator headnote
AI generatedčl. 68. Zakona o nasljeđivanju; čl. 83. Zakona o nasljeđivanju; čl. 105. st. 2. Zakona o nasljeđivanju; A self-written will is a strictly formal act requiring the testator's original handwriting and signature, and a photocopy does not constitute a valid will unless the original's destruction is proven under specific statutory conditions.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1261/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja J. P. iz Sl. B.,zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku iz N., protiv tuženika M. S. iz S. P. S., zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku iz N. G., radi pobijanja valjanosti oporuke, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 30. I 1991. godine br. Gž-1337/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški od 27. IX 1990. broj P-871/89, u sjednici održanoj dana 29. listopada 1991. godine
p r e s u d i o j e:
Revizija se kao neosnovana odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom prvostepenog suda prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništava pismena oporuka ostaviteljice sada pok. E. S. od 9. studenog 1974. godine, što da je tuženi dužan priznati te dozvoliti da se ostavinska rasprava provede na temelju zakonskog prava nasljeđivanja i ostavinska imovina nasljednicima uruči na temelju zakona. Odlučeno je nadalje da tuženi naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.045,00 dinara.
Drugostepeni Okružni sud u Slavonskoj Požegi odbio je žalbu tuženih i potvrdio prvostepenu presudu.
Protiv pravomoćne drugostepene presude izjavio je tuženik reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinaku odnosno ukidanje nižestepenih presuda.
Tužitelj je dao odgovor na reviziju, dok se nadležni javni tužitelj nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
U ostavinskom postupku tuženik je priložio fotokopije oporuke koju bi prema njegovoj tvrdnji sačinila vlastoručno dana 9.
11. 1974. godine njegova, supruga sada pok. E. S..
Tužitelj je porekao pravnu valjanost te oporuke tvrdeći da nema originalne oporuke, da je priloženo pismeno krivotvorena oporuka, te da sada pok. E. nije htjela sačiniti oporuku pred smrt u bolnici kad je tuženik doveo odvjetnika u tu svrhu, niti je izjavila da je ona već sačinila oporuku.
Prema odredbi čl. 68. Zakona o nasljeđivanju oporuka je pravovaljana ako ju je oporučitelj napisao svojom rukom i ako ju je potpisao.
Oporuka je strogo formalni akt i od toga nema odstupanja. Stoga se ne mogu smatrati valjanom vlastoručnom oporukom fotokopije takve oporuke, jer takvo pismeno (fotokopija) za koje se tvrdi da je oporuka, oporučiteljica nije vlastoručno ni napisala ni potpisala.
Ako je oporučitelj svjesno uništio originalnu vlastoručnu oporuku, onda je time oporuku i opozvao (čl. 105. st. 2. Zakona o nasljeđivanju).
Ako je pak oporuka uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena, ili zametnuta, poslije smrti oporučitelja ili prije njegove smrti ali bez njegova znanja, zainteresirana osoba može dokazati da je oporuka postojala, da je uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, da je bila sastavljena u obliku propisanom u zakonu,te da je imala sadržaj onog dijela oporuke na koji se poziva. Ako zainteresirana osoba sve to dokaže onda će oporuka nestala na jedan od gore opisanih načina proizvesti učinke valjane oporuke (čl. 83. Zakona o nasljeđivanju).
Tuženik nije postavio zahtjev da se oporuka rekonstruira u smislu naprijed spomenute zakonske odredbe, pa sud o tome nije mogao ni odlučivati.
Kako dakle, pismeno koje je priloženo i proglašeno kao oporuka ne predstavlja oporuku sačinjenu u jednom od oblika predviđenih u Zakonu o nasljeđivanju, to su pravilno sudovi prihvativši tužbeni zahtjev utvrdili da oporuka, koju je ostavinski sud proglasio kao oporuku sad pok. E., nije pravovaljana, bez obzira na razloge kojima su popratili svoje odluke.
Istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije se prema tome ostvario, a kako nije počinjena ni ona procesna povreda na koju revizijski sud uvijek pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" br. 53/91 od 8. X 1991. godine kao zakon Republike Hrvatske - u daljnjem tekstu: ZPP - trebalo je reviziju temeljem čl. 393. ZPP kao neosnovanu odbiti.
U Zagrebu, 29. listopada 1991. godine
Predsjednik vijeća:
Ilija Čuljat, v.r.